Dogodilo se na današnji dan 

22. lipnja 168. g. pr. Kr. - bitka kod Pidne 

Jean-François Pierre Peyron - "Perzejeva predaja" (1802.)
Jean-François Pierre Peyron - "Perzejeva predaja" (1802.)

Nakon rimske pobjede kod Kinoskefala 197. g. pr. Kr. i završetka Drugog makedonskog rata, Rim se etablirao kao vodeća snaga među brojnim grčkim gradovima-državicama. Ipak, ne želeći direktno aneksirati područje, Rimljani su nizom ugovora od teritorija Grčke efektivno stvorili vlastiti protektorat. Iako rimske legije ni u kom trenutku nisu bile vojno prisutne, izaslanici iz svih krajeva Grčke dolazili su dobrovoljno u Rim, ne bi li vrhovni arbitar riješio sukobe i probleme koji su se neminovno pojavljivali. Drugim riječima, položaj koji je Makedonija uživala u grčkome svijetu predvođena antigonidskom dinastijom, sada je preuzeo Rim. Smrću kralja Filipa, 179. g. pr. Kr., na makedonsko prijestolje zasjeo je njegov stariji sin Perzej - ujedno i posljednji vladar Makedonije iz antigonidske loze kraljeva, nasljednika Aleksandra Makedonskoga. U prvim godinama svoje vladavine Filip je, poput njegovoga oca, njegovao dobre odnose se Rimom. Ipak, rane 172. g. pr. Kr. stvari su se stubokom promijenile. Iako su povijesni izvori kada se radi o točnom uzroka rata pomalo nejasni, čini se da je Perzejevo nastojanje da Makedoniju ponovno učini vodećom snagom u Grčkoj bilo dovoljno da rimski patres objave rat Makedoniji. Nakon niza manjih okršaja, Treći makedonski rat kulminirao je bitkom kod Pidne. Rimske legije predvodio je iskusni vojskovođa, sada konzul, Lucije Emilije Paul. Paul je kasnije, prema Polibiju, priznao da nikada nije bio toliko prestrašen kao kada su dvije vojske stale jedna pred drugu i kada je vidio masu kopalja makedonske falange uperenu prema njima. Ipak, rimske manipularne legije ponovno su se pokazale nadmoćnijima od falange. Iako su makedonska koplja, duga gotovo 6 metara, inicijalno predstavljala nepremostivu prepreku legionarskim taktikama i njihovom kratkim mačevima, nefleksibilnost makedonske falange i činjenica da je njezina snaga ležala u čvrstim formacijama uskoro je došla na naplatu. Na naravnom terenu, ne mogavši koordinirati svoje linije, u redovima Makedonaca počele su se pojavljivati rupe, koje su Rimljani i više nego spremno iskoristili. Inicijalno su Rimljani na bojno polje doveli oko 38 600 vojnika te 22 bojna slona, dok su Makedonci na svojoj strani imali oko 43 000. Nakon bitke, c. 20 000 Makedonaca bilo je ubijeno, a njih 11 000 zarobljeno. Rimski gubitci brojali su jednu stotinu. Rimljani su kasnije tvrdili kako su kod Pidne u jednom danu pobili najviše neprijatelja u svojoj povijesti. Makedonski kralj Perzej u lancima je odveden u Rim, gdje je Paul proslavio veleban trijumf, a Makedonija ja podijeljena na četiri formalno autonomne republike koje su imale obvezu plaćanja godišnjeg danka.


21. lipnja 217. g. pr. Kr. - bitka kod Trazimenskoga jezera 

U jeku Drugog punskog rata, godinu dana nakon katastrofe kod Trebija, rimske su se republikanske legije našle još jednom poražene od strane Hanibala, velikog kartaškog vojskovođe, odlučnog stati na kraj širenju rimske vlasti. Kako bi se suočile s ovom prijetnjom, dvije rimske vojske pod zapovjedništvom novoizabranih konzula, u ranu zimu 217. g. pr. Kr., poslane su na sjever Italije ne bi li spriječile Hanibalovo daljnje napredovanje. Vojska pod zapovjedništvom Gneja Servilija Geminija odaslana je Ariminium (moderni Rimi), a ona pod zapovjedništvom Gaja Flaminija u Arretium. Ariminium i Arretium bila su dva mjesta gdje je Hanibal moga prijeći Apenine, a na Flaminijevu nesreću on se odlučio za potonji prijelaz. Kao izvrstan strateg Hanibal je znao kako pod svaku cijenu mora izbjeći otvoreni sukob s Rimljanima, stoga je njegova vojska nakon prelaska Apenina odlučila zaobići Flaminijeve položaje, marširajući dalje prema jugu. 

Flaminije je reagirao upravo kako je Hanibal očekivao. Nestrpljiv zapodjenuti bitku, naredio je svojim legijama da krenu u potjeru, usprkos činjenici da su njegove trupe bile brojčano slabije. Polibijev navod kako su rimski vojnici sa sobom ponijeli goleme količine lanaca koje su planirali iskoristiti na zarobljenim neprijateljima, možda najbolje svjedoči koliko su Rimljani podcijenili Hanibala. Dan prije bitke, 20. lipnja, Hanibalove trupe došle su do Trazimenskoga jezera, najvećeg jezera na Apeninskom poluotoku. Upravo je ovo mjesto Hanibal odabrao za svoju zamku i manevar koji je nemali broj puta koštao Rimljane njihovih života. Nakon što je uvidio kako cesta kojom će uskoro proći i Flaminije prolazi između obale jezera i okolnih brežuljaka, Hanibal je dio svoje vojske postavio na daljnjem kraju jezera, navodeći Rimljane da misle kako se pripremio za otvoreni sukob. Ipak, glavinu svoje vojske Hanibal je smjestio na brežuljke koji su pružali uzduž ceste. Rimske su se legije na ovaj način, iako nesvjesne, našle skučene između vode Trazimenskoga jezera i Hanibalovih prikrivenih trupa. Od trenutka kada su Rimljani ušetali u zamku Hanibalova je pobjeda bila osigurana. Ne mogavši organizirati svoje linije na tako skučenom prostoru, Rimljani su nakon gotovo tri sata borbe bili poraženi. Fabije Piktor tvrdi kako je život u ovoj bitki izgubilo 15 000 Rimljana, dok je njih 10 000 uspjelo pobjeći te se s vremenom vratiti u Rim. Hanibalovi gubitci, s druge strane, bili su puno manji te su brojali, ovisno o izvoru, između 1 500 i 2 500 žrtava. Prema Liviju, masakr kod Trazimenskoga jezera bio je toliki da ni jedna vojska nije bila svjesna potresa koji je upravo u tom trenutku pogodio Italiju. Isto tako, zbog količine krvi koja je više od tri dana ispunjavala jezero, malena rijeka koja ga je navodnjavala nazvana je Sanguineto - Krvava rijeka


9. lipnja 53. g. pr. Kr. - bitka kod Carrhae

Bitka kod Carrhae, pokraj današnjih ruševina grada Harana u Turskoj, bila je jedna od prvih bitaka rimsko-partskih ratova, a ujedno i jedan od najvećih poraza rimskih republikanskih legija. Godine 55. pr. Kr. Marko Licinije Kras i Pompej Veliki izabrani su za konzule. Zahvaljujući utjecaju koji su kao trijumviri uživali, obojica su si uspjela isposlovati bogate provincije za svoje prokonzulske mandate. Pompej je dobio na upravu Hispaniju, a Kras provinciju Siriju. Iako je slovio kao najbogatiji Rimljanin od svih, Krasovi vojni podvizi nisu bili dorasli onima Cezara i Pompeja. I ono malo vojnih uspjeha što je ostvario 71. g. pr. Kr. boreći se protiv Spartaka i njegove robovske vojske, rimske vlasti nisu procijenile vrijednim trijumfa. Za svoje zasluge Kras je dobio samo ovatio - manju procesiju. Uspješna kampanja riješila bi njegove probleme i napokon mu osigurala vojne počasti za kojima je toliko žudio. Kras je rješenje potražio na Istoku. 

U proljeće 54. g. pr. Kr., odmah na početku svog prokonzulskog mandata, zapovjedio je niz manjih proboja uzduž partsko-rimske granice, ne bi li svog neprijatelja prisilio na sukob. Iako su Parti u nekoliko navrata pokušavali sklopiti sporazum s Krasom, general je bio odlučan u svoj namjeri. Početkom lipnja sljedeće godine, nakon kraće zimske stanke, Kras je na čelu 7 legija (c. 35 000 vojnika), 4 000 konjanika te isto toliko lakih pješaka, krenuo je u susret partskoj vojsci. Svoje legije rasporedio je uzduž rijeke Balīkh - jedan od Eufratovih pritoka. Njegova nesigurnost u vojnim pitanjima odmah je isplivala na površinu. Iako je inicijalno svojim legijama zapovjedio da razviju dugačku liniju s konjanicima na bokovima, Kras je u posljednji trenutak zapovjedio da legije formiraju duboki borbeni četverokut. Svaka strana četverokuta sastojala se od 12 kohorti na čijim su se bokovima nalazili konjanici. U susret Rimljanima marširala je partska sila, koja se Krasu učinila iznimno malom. Parti su na svojoj strani imali 9 000 strijelaca na konjima te 1 000 katafrakta - teško naoružanih konjanika. Ovi vojnici bili su najbliže srednjovjekovnim vitezovima što je antika mogla pružiti. Svjestan rimske brojčane premoći partski general Suren morao se osloniti na lukavštinu. Prvo je dodatno smanjio broj vojnika u svojim prednjim redovima - kako bi njegova vojska izgledala još slabijom, a potom je svojim teško naoružanim konjanicima navukao tunike kako bi prikrio njihovu pravu prirodu. Nasrtaj lakog konjaništva na svoj borbeni četverokut Rimljani su vrlo lako mogli izdržati. Međutim, nasrtaj teško naoružanih katafrakta Rimljanima je već u prvom nasrtaju pružio velike gubitke. Druga strateška odluka Surena bila je izbjegavanje direktnog sukoba. Partski je general bio svjestan da će ga legionari, ukoliko ga uspiju uvući u blisku borbu, brzo pobijediti. Iz tog razloga, svojim konjanicima-strijelcima naredio je konstantno uznemiravanje rimske borbene formacije i stalno ispaljivanje strijela. Kras je bio siguran da će strijelcima kad-tad ponestati projektila te je strpljivo čekao direktan sukob, podnoseći pri tome velike gubitke. Ipak, ono što Kras nije znao je da je Suren osigurao c. 1 000 deva napunjenih strijelama te su se partski konjanici konstantno mogli opskrbljivati istima bez da baražna vatra prestane. Kras je potom naredio svome sinu Publiju da povede odred od 8 kohorti, 1 300 konjanika i 500 strijelaca da krenu u susret konjanicima i pokušaju ih uvući u bliski sukob. Odglumivši povlačenje, konjanici su natjerali legionare u potjeru te ih odvukli u zasjedu. Prilikom ovoga manevra život je izgubio i sam Publije. Kad je Kras vidio kako Parti paradiraju glavom njegova sina, pokušao je motivirati svoje vojnike na sveopći juriš. Ipak, demoralizirani padom jednoga od legata legionari su klonuli duhom, a partski konjanici ubrzo su ih okružili. Dolaskom noći, Rimljani su se odlučili za povlačenje ostavljajući za sobom oko 4 000 svojih suboraca koji su bili previše ranjeni za kretanje. Idućeg jutra Parti su pobili sve koje su zatekli u rimskome kampu. 

Sam Kras svoj kraj nije dočekao na bojnom polju. Umjesto toga, Parti su generala namamili na lažne pregovore gdje su mu odsjekli glavu. Neki izvori tvrde kako su Parti kao odgovor na Krasovu pohlepu u njegovo grlo izlili rastopljeno zlato. Drugi pak drže da je njegovo tijelo poslano partskom caru gdje je služilo kao rekvizit za jednu grčku tragediju. Poraz kod Carrhae bio je za Rimljane najgori vojni poraz nakon bitke kod Kane, nekih 160 godina ranije. Plutarh procjenjuje da je od ukupno 43 000 vojnika, njih 20 000 bilo ubijeno, a 10 000 prodano u ropstvo. Krasova smrt, osim je što je uzdrmala rimsku vlast na Istoku, destabilizirala je i srce same Republike. Njegovom smrću, savez trojice počeo se polako, ali sigurno raspadati. Kraj trijumvirata dovest će s vremenom do građanskoga rata 49. g. pr. Kr., koji će otvoriti jedno novo poglavlje u rimskoj povijesti. 


15. svibnja 392. g. - Valentinijan II. pronađen mrtav u svojoj bečkoj rezidenciji

Valentinijan II., punoga imena Flavije Valentinijan, rođen je 371. godine u modernoj Njemačkoj. Bio je sin rimskoga cara Valentinijana I. i njegove druge žene, Justine. Sa samo četiri godine, 22. studenog 375. godine, pet dana nakon očeve smrti, mladi Valentinijan proglašen je carem u Aquincumu (moderna Budimpešta). Iako je proklamacija bila donesena bez odobrenja dva živuća cara, Valensa i Gracijana, obojica su kasnije prihvatila Valentinijana i dozvolila mu da, pod regentstvom svoje majke, upravlja Italijom, Afrikom i Ilirikom.

Tijekom čitave svoje vladavine čini se da Valentinijan nije imao nikakvog pravog autoriteta te je bio samo politička figura u rukama različitih interesnih skupina. Nakon kratke uzurpacije vlasti, Valentinijan je nad Zapadom nastavio upravljati iz Galije, koja je bila pod kontrolom Arbogasta - regenta novog istočnog cara Teodozija I. Velikog. Sukob između ove dvojice, vjerojatno je bio i uzrokom njegove smrti, 15. svibnja 392. godine. Upravo na današnji dan Valentinijan je pronađen obješen u svojoj carskoj rezidenciji. Iako je Arbogast Valentinijanovu smrt opisao kao samoubojstvo, većina izvora se slaže da je upravo on naložio carevu smrt.


12. svibnja 113. g. - posvećen Trajanov trijumfalni stup

Velebni stup koji i danas možemo vidjeti na Trajanovom forumu u Rimu svjedoči uspješnoj vladavini ovog cara koji je za mnoge jedan od najznačajnijih rimskih vladara u povijesti. Nakon što je naslijedio cara Nervu 98. godine, Trajan je ubrzo krenuo u pohod protiv Dačana koji su naseljavali područje pretežno današnje Rumunjske. Pobjeda nad njima ovjekovječena je na impresivnoj građevini čiju je izgradnju vodio čuveni Apolodor iz Damaska, zadužen i za brojne druge građevinske pothvate, prije svega samog Trajanovog foruma. Trijumfalni stup visok je 30 metara i od baze do vrha ukrašen je spiralnim reljefima koji prikazuju najvažnije trenutke kampanje i pobjedu nad Dačanima. Kao i druge građevine, stup je vjerojatno bio obojan živim bojama. Nekad se na vrhu stupa nalazio kip Trajana koji je u 16. stoljeću zamijenjen kipom rimskog zaštitnika sv. Petra. Inače, vladavina cara Trajana smatra se vrhuncem rimske moći, teritorijalnog širenja i blagostanja općenito, a zato se budućim carevima na inauguraciji govorilo: "Felicior Augusto, melior Traiano." U slobodnom prijevodu to bi značilo: "Da budeš sretniji od Augusta i bolji od Trajana."


30. travnja 311. g. - Galerije proglašava edikt o toleranciji

Rimski car Galerije bio je jedan od tetrarha u sustavu upravljanja koji je uveo car Dioklecijan, najprije kao caesar, a onda i kao augustus. Zajedno s Dioklecijanom gorljivo je sudjelovao u zadnjem velikom progonu kršćana, a smatra se čak da je upravo on bio najveći zagovornik tih progona. Ipak, na smrtnoj postelji, Galerije je napravio potpuni zaokret i 311. proglasio edikt o toleranciji kojim su okončani progoni kršćana na istoku. Edikt često ostaje u sjeni onoga što je kasnije učinio car Konstantin, ali je itekako važan jer vidimo da je dvije godine ranije kršćanstvo proglašeno ravnopravnom religijom u odnosu na druge u Carstvu. Zatvoreni kršćani pušteni su na slobodu te su se ponovo smjeli okupljati na svojim slavljima. U zadnjim rečenicama edikta car Galerije pozvao je kršćane da mole za njega i njegovo zdravlje te za dobrobit Carstva u kojemu će moći sigurno živjeti. Galerije umire svega nekoliko dana nakon ovog događaja.  


26. travnja 121. g. - rođen budući car Marko Aurelije 

Razdoblje od 96. do 180. godine u povijesti će ostati upamćeno kao razdoblje "Pet dobrih careva". Posljednji od njih petorice bio je car Marko Aurelije, rođen na današnji dan 121. godine. Jedan od nadimaka koji mu se pridaje je "car filozof" zato što je živio prema načelima filozofske škole stoika, a svoja promišljanja iznio je u djelu "Samome sebi". 

Bista cara Marka Aurelija
Bista cara Marka Aurelija

Neki smatraju da je bio velik pacifist, što je u suprotnosti s obilježjem njegove vladavine koja počinje 161. godine (zajedno sa suvladarom Lucijem Verom). U njegovo vrijeme prestaje razdoblje rimskog mira (Pax Romana) i otpočinju ratovi s Partima, a 167. godine započinje dugogodišnji rat s germanskim i drugim barbarskim plemenima - Markomanima, Kvadima i Sarmatima. Najvećim dijelom ratovalo se u Podunavlju, a barbarska pustošenja i izbijanje kuge te njezino saniranje iziskivali su trošenje velikih novčanih sredstava što je počelo opterećivati dotad bogatu državnu riznicu. Da bi postigao mir i oporavio vojsku i riznicu, dopustio je barbarima naseljavanje u pograničnim rimskim zemljama te oni dobivaju zemlju za obrađivanje, a zauzvrat moraju služiti u rimskoj vojsci. Naposljetku je car obolio od kuge i umro 180. godine u Vindoboni, današnjem Beču.

Marko Aurelije prekinuo je praksu svoja četiri prethodnika koji su svoje nasljednike usvajali i tako birali najbolje kandidate jer je svojim nasljednikom proglasio sina Komoda. Povjesničar Dion Kasije će, pišući o tome četrdesetak godina kasnije, optužiti liječnika da je ubrzao smrt Marka Aurelija kako bi učinio uslugu Komodu i moguće da je zbog toga nastala sporna teza da je Komod ubio svog oca (prikazano i u filmu Gladijator). 


24. travnja 26. g. pr. Kr. - Augustov posinak i budući car Tiberije dobiva togu virilis

Kip cara Tiberija odjeven u togu
Kip cara Tiberija odjeven u togu

Toga je bila naziv za vrstu odjeće karakterističnu za antički Rim. Došavši do Rimljana preko Etruščana, originalno su je nosili i muškarci i žene, svih slojeva rimskoga društva. S vremenom je nošenje toge napušteno od strane žena - od 2. st. pr. Kr. toge nose isključivo muškarci, a zatim i od strane fizički aktivnog/radnog stanovništva. Tijekom rimske povijesti, ipak, toga je ostala svojevrsna službena i "državna" nošnja rimskih careva i visokih činovnika. Napravljena od jednog, cjelovitog, oblika tkanine, veličine nešto veće od 10 prostornih metara, oblačenje toge iziskivalo je veliku dozu vještine, stoga su imućniji slojevi rimskoga društvo nerijetko zapošljavali posebno izučene robove za ovaj posao. S obzirom da su masivni pregibi toge sprječavali aktivno pokretanja i fizičku aktivnost, toga je kasnije postala distinktivno obilježje rimske više klase. Između nekoliko različitih vrsta toga - toga candida, toga praetexta, toga pulla, togu virilis (nazivana i toga alba ili toga pura) imali su pravo nositi svi rimski adolescenti, nakon izlaska iz puberteta. Kao takva označavala je formalni ulazak dječaka u svijet muškaraca. Ova toga, kao što joj ime pura i sugerira, bila je jednostavne čiste bijele boje i nosila se u formalnim prigodama. 


21. travnja 753. g. pr. Kr. - prema legendi osnovan grad Rim

Priča o osnutku grada Rima kroz povijest je doživjela brojne varijacije. Ipak, do 1. st. pr. Kr. standardizirana verzija mita, bila je uvelike svima poznata. Nakon pada Troje, trojanski junak Eneja svoju je sreću odlučio potražiti u centralnoj Italiji i za svoju je ženu uzeo Laviniju, kćerku lokalnoga kralja, Latina. Njih dvoje, označili su početak loze koja je vladala Alba Longom sve dok prijestolje kralja Numitora nije uzurpirao njegov mlađi brat Amulije. Kako bi osigurao da Numitorova loza više neće zaživjeti, njegovu kćer Reu Silviju Amulije je prisilio da postane svećenica božice Veste - vestalka. Vestalke su polagale zavjet nevinosti boginji doma i obitelji, a Amulije je na taj način pokušao iskorijeniti vladarsku lozu svoga brata.

Vučica doji Romula i Rema
Vučica doji Romula i Rema

Ipak, jedne noći, kako nam legenda kazuje, Reu Silviju silovao je bog rata Mars te je Rea rodila dvojicu blizanaca, Romula i Rema. Kada je Amulije saznao za ovaj događaj, naredio je svojim slugama da odmah ubiju potomke Ree Silvije, no oni su, smilovavši se blizancima, smjestili ih u košaru te poslali niz rijeku Tiber u nadi da će se utopiti. No, košara se nasukala na obalu nedaleko od brežuljka Palatina i dječaci su ostali na životu. Prema legendi tu ih je uplakane pronašla vučica koja ih je dojila svojim mlijekom i na taj način spasila. Latini su izraz "lupoe" koristili i za vukove i za prostitutke pa je moguće da je neka žena lakoga morala zapravo brinula za blizance. Kasnijim prepričavanjima, prostitutka se pretvorila u vučicu.

Blizance su nakon toga spasili pastir Faustulus i njegova žena, a kada su odrasli, protjerali su uzurpatora Amulija i na prijestolje Alba Longe ponovno vratili kralja Numitora. Nakon toga, braća su naumila osnovati svoj vlastiti grad, ali su se posvađali oko toga na kojem točno mjestu bi njihov grad trebao biti osnovan. I dok je Romul htio da se grad osnuje na Palatinu, Rem je smatrao da je brežuljak Aventin bolja lokacija. Kako bi utvrdili tko će od njih dvojice imati glavnu riječ dogovorili su se da će pobjednik biti onaj tko ugleda više ptica u letu. Sreća se osmjehnula Romulu koji je ugledao 12 ptica te je počeo kopati temelje svog budućeg grada. Rem, nezadovoljan takvim ishodom, počeo se rugati bratovim temeljima te ih je iz pakosti preskočio, nakon čega ga je Romul napao i ubio u borbi.

Godine 45. pr. Kr., rimski je Senat dekretom odlučio kako će se svake godine na ovaj datum održavati igre, i u čast osnutka grada, ali i u čast Cezarove pobjede kod Munde - često držana drugim osnutkom grada. Na isti je datum Senat Cezaru dodijelio naslove imperator i liberator. Godine 121., 21. travnja, Hadrijan je za proslavu osnutka dao posvetiti novi hram "Venere i Rima", a zbog izgradnje istoga golemi Kolos, koji je prvotno predstavljao cara Nerona, morao je biti pomaknut.


19. travnja 65. g. - razotkrivena urota protiv cara Nerona

Peter Paul Rubens - "Senekina smrt" (1615.)
Peter Paul Rubens - "Senekina smrt" (1615.)

Godine 65. rimski političar i bivši konzul Gaj Kalpurnije Pizon, uz pomoć nekolicine senatora i članova pretorijanske garde, organizirao je urotu protiv cara Nerona. Prema Tacitu, urotnici su si za cilj postavili svrgavanje cara i ponovnu uspostavu Republike. Ipak, zbog djelovanja jednog oslobođenog roba koji je o svemu izvijestio Neronova tajnika Epafrodita, vijest o uroti vrlo je brzo stigla do samoga cara. Kroz mučenja i ispitivanja koje su uslijedila, najmanje 41 osoba je optužena za sudjelovanje - 19 senatora, 7 vitezova, 11 vojnika i 4 žene. Život je zbog participacije u uroti izgubio i poznati rimski pjesnik Lukan, a nakon što je prokazan kao jedan od članova, i iako nije bilo dokaza koji bi potkrijepili te tvrdnje, carev savjetnik i dugogodišnji prijatelj Senka (Mlađi) bio je prisiljen počiniti samoubojstvo. Urota je označila točku prekretnicu u Neronovoj vladavini, jer je na svijetlo dana iznijela sve rastuće nezadovoljstvo carevim postupcima.


10. travnja 401. g. - rođen budući car Teodozije II.

Kao unuk Teodozija I Velikog, koji je 395. g. podijelio jedinstveno Rimsko Carstvo na dvije polovice, Teodozije II bio je vladar Istočnog Rimskog Carstva od 408. - 450. g. Njegov otac Arkadije 402. g. učinio ga je svojim suvladarom, a nakon očeve smrti Teodozije je postao jedini vladar Istoka. Za vrijeme njegove vladavine, ponovno su uspostavljeni dobri odnosi sa zapadnom polovicom Carstva - obje polutke priznale su jedna drugoj granice te se složile da iste bude razvojačene. Njegova vanjska politika uvelike je bila opterećena stalnim sukobima s Vandalima, Perzijancima i Hunima. Iako su njegovi generali pobijedili Perzijance 422. i 477. g., Teodozijeve kampanje protiv Vandala u Africi pokazale su se velikim neuspjehom. Velik problem, također, caru su predstavljali i Huni, koji su između 441. i 443. g. opustošili dunavske provincije. Na carevu inicijativu 431. g. sazvan je i Efeški sabor na kojom se razriješilo pitanje nestorijanstva i pelagijanstva, a Mariji, Isusovoj majci, službeno je priznat naslov Theotokos - Bogorodica. Teodozijevo ime veže se uz još tri značajna projekta. Godine 413. car je okružio Konstantinopol neprobojnom serijom zidina (tzv. Teodozijeve zidine), a 425. g. potpomogao je osnivanje sveučilište i dao sastaviti zbirku zakona koja je poslije dobila ime "Teodozijev zakonik" (Codex Theodosianus). Bila je to zbirka zakona Rimskoga Carstva iz vremena kršćanskih vladara nakon 312. g. Umro je od posljedica ozljeda zadobivenih u lovu, a njegova kćer Licinija potom je udana za zapadnorimskog cara Valentinijana III.


9. travnja

193. g. - Lucije Septimije Sever postaje rimski car


Nakon ubojstva cara Komoda na Silvestrovo 192. godine, Rimsko Carstvo zapada u krizu poznatu pod nazivom "Godina pet careva". Među njima će kao pobjednik izaći vojskovođa Lucije Septimije Sever. Bilo je potrebno nekoliko godina da bi se Septimije riješio svih uzurpatora i konačno zavladao samostalno. Proglasivši sinove Karakalu i Getu suvladarima utemeljena je dinastija Severa koja će vladati do 235. godine. Septimije Sever ratovao je širom cijelog Carstva. Na istoku je vodio kratke i uspješne ratove protiv Partskog Carstva, u Africi je proširio Limes Tripolitanus nakon što je porazio Garamante, a smrt ga je zatekla u Britaniji (današnji York) gdje je obolio i umro tijekom pohoda na Kaledoniju (današnja Škotska).



Bista cara Septimija Severa
Bista cara Septimija Severa

217. g. - ubijen car Karakala


Pokrenuvši seriju agresivnih vojnih kampanja protiv Parta, 216. g., 9. travnja 217. g. Karakala je odlučio posjetiti hram u blizini mjesta Haran. Haran je bio pozornica iznimno krave bitke iz rimske povijesti gdje je Marko Licinije Kras, 53. g. pr. Kr., izgubio svoj život. Prema legendi, tada najbogatijeg čovjeka svijeta, Parti su nakon poraza zarobili te mu u grlo usuli rastopljeno zlato. Na svom putu prema ovom spomen-mjestu, Karakala je zaustavio svoju pratnju ne bi li urinirao, kada je caru pristupio vojnik Justin Marcijalis i izbo ga na smrt. Marcijalis je zapravo bio samo pijun koji je djelovao na nagovor prefekta pretorijanske garde Makrina, koji je tri dana nakon Karakalina ubojstva iskoristio podršku vojske i proglasio se za cara. Povijest je htjela da na isti datum kada je Lucije Septimija Sever postao carem, 24 godine kasnije njegov sin i nasljednik Karakala bude ubijen.


Bista cara Karakale
Bista cara Karakale

1. travnja 286. g. - Dioklecijan proglasio Maksimijana svojim su-augustom

Marko Aurelije Valerije Maksimijan rođen je oko 250. g. u Sirmiju (današnja Sremska Mitrovica). Potekavši iz obitelji skromna porijekla, zahvaljujući svojoj vojnoj vještini vrlo je brzo napredovao kroz položaje te postao pouzdani prijatelj cara Dioklecijana. Nakon što je Dioklecijan uvidio kako upravljanje

Rimsko Carstvo ovoga perioda tresla je takozvana "kriza trećega stoljeća" te je Dioklecijan uvidio kako neće moći samostalno upravljati tako golemim teritorijem. Naime, gotovo u svakoj rimskoj provinciji, od Galije do Sirije, izbijali su nasilni sukobi između različitih pretendenata na prijestolje. Iz toga razloga 21. srpnja 285. g. Dioklecijan je Maksimijana proglasio prvo svojim cezarom, a potom, 1. travnja 286. i augustom. Iako je u teoriji Maksimijan na ovaj način postao ravan Dioklecijanu, u stvarnosti mu je za čitavo vrijeme svoje vladavine bio subordiniran. Dobivši na upravljanje zapadni dio Carstva, Maksimijan je ostvario nekoliko vojnih pobjeda, ali nije uspio ugušiti pobune u Galiji i Britaniji. Nakon uvođenja sustava tetrarhija (vladavina četvorice - dva augusta sa dva cezara ispod njih) Maksimijan je nastavio upravljati Italijom, Španjolskom i Afrikom, dok je njegov cezar Konstancije Klor na upravu dobio buntovne provincije Galije i Britanije.

Godine 305. i Maksencije i Dioklecijan službeno su abdicirali, a uprava nad Rimskim Carstvom prepuštena je novim tetrarsima. Kada se 308. g. postojeća tetrarhija počela raspadati, Maksimijan je ponovno preuzeo tron kako bi podržao svoga sina Maksencija. Uvjeren i po drugi puta na strane Dioklecijana da abdicira, ostatak svoga života proveo je na dvoru Konstatina Velikog. Nakon neuspjele urote protiv Konstatina, čiji je idejni tvorac bio upravo Maksencije, 310. g. počinio je samoubojstvo.