Rim je bio carstvo, puno prije nego što je dobio svog prvog cara. 

Car je osoba (individua) koja u svojim rukama ima vrhovnu moć. Carstvo s druge strane je niz teritorija utkanih u jednu političku i vojnu strukturu. Kao takvo, sastoji se od centralnog teritorija i pokorenih pokrajina - provincija. Shvaćeno u ovom smislu, Rim je postao carstvo već u 3. st. pr. Kr. Te rane akvizicije rimskoga naroda ubrzo su postavile trend te je Rim do sredine 1. st. pr. Kr. počeo kontrolirati teritorij od Atlantskog oceana na zapadu do sirijske pustinje na istoku te od nilskih katarakta na jugu do Sjevernog mora. Bilo je to bespogovorno veliko carstvo.

Pa ipak, svog prvog cara Rim je dobio tek 20ih g. pr. Kr. Kreacija augusta došla je kao posljedica specifične krize koja je zahvatila posrnulu Republiku, a njezin utjecaji na budućnost Rima, i posljedično rimske teritorije, ne mogu biti dovoljno naglašeni. Ali, tko su bili ljudi koji su u svojim rukama imali živote milijuna stanovnika? Koji je rimski car prijetio postaviti konja kao konzula? Koji je sudjelovao u zapanjujućih 735 gladijatorskih borbi, a koji je zaveo vlastitu majku? Je li Hadrijan zbilja bio homoseksualac? Osobnosti onih koji su upravljali Rimskim Carstvom ne prestaju fascinirati, a na ovoj stranici donosimo vam povijest Rima kroz živote, veze i postignuća njegovih vladara.

Kratki vodič kroz carske naslove

Grčki i rimski povjesničari samo su jedan dio izvora koji nam pružaju informacije o rimskim carevima. Druga važna kategorija izvora su imperijalne titule koje su pojavljuju na kovanicama i carskim natpisima. One kao takve daju vrijedne informacije oko kronologije, pomažući nam datirati pojedine vojne kampanje te druge povijesne događaje.

Tipična imperijalna titula - primjerice ona Trajanova - iskazivala se u obliku naslova:

Imperator Caesar Divi Nervae Filius Nerva Traianus Optimus Augustus Germanicus Dacicus Parthicus, Pontifex Maximus, Tribuniciae potestatis XXI, Imperator XIII, Consul VI, Pater Patriae

Red pojedinih individualnih elemenata carskog naslova varirao je od vladara dovladara, pa čak i u slučajevima različitih inskripcija koje su se odnosile na istu osobu.

Imperator, čime je većina carskih naslova i počinjala, tradicionalno je bila počasna titula kojom su vojnici nakon pobjede pozdravljali svog generala. Oktavijan je bio prvi koji je ovaj povremeni i počasni naslov učinio trajnim i sastavnim dijelom svoga imena, kako bi naglasio svoj poseban vojni autoritet.

Caesar je originalno bilo obiteljsko ime Gaja Julija Cezara. Isto to ime, Oktavijan je nakon službenog posvajanja preuzeo, posljedično ga prenio na Tiberija i Kaligulu, da bi ga nakon njih prihvatili i nadolazeći carevi. Na ovaj način, od obiteljskog imena Gaja Julija Cezara nastala je titula koja označavala status. Dioklecijan je u jeku svojih reformi nadogradio postojeću praksu, stvorivši tetrarhiju dva starija (Augusti) i dva mlađa (Caesars) cara.

Formulu Divi Nervae Filius (sin božanskog Nerve) koristio je velik broj careva kako bi naglasili svoje podrijetlo i obiteljsku vezu s pojedincem koji je u rimskome narodu bio posebno poštovan. Bila je to često i politička izjava. Primjerice, Septimije Sever je 195. g. preuzeo titulu Divi Marci Filius kako bi ojačao svoj politički legitimitet iako nikad nije bio posvojen od strane Marka Aurelija, koji je preminuo 15 godina ranije.

Osobno ime u gorenjem primjeru je Nerva Traianus (Nerva Trajan); Optimus (najbolji) dodatna je počasna titula, za Trajana specifična po tome što je bio iznimno poštovan od strane Senata.

Titula Augustus uobičajeno slijedi nakon osobnog imena cara. Bila je to titula dodijeljena Oktavijanu 27. g. pr. Kr. kao dio ustavne reforme nakon njegove pobjede kod Akcija. Ona, za razliku od Imperator, predstavlja rimski ekvivalent terminu car.

Nakon termina Augustus slijede pobjedničke titule, koje se referiraju na specifične vojne uspjehe svakog pojedinog cara. Ovaj običaj započeo je pod Domicijanom, koji je preuzeo titulu Germanicus nakon svoje pobjede nad Germanima 83. godine, da bi ga carevi kasnijih godina doveli do ekstrema. Tako je Dioklecijan, primjerice, u svom imenu imao 17 pobjedničkih naslova, a Galerije čak 30.

Titulu Pontifex Maximus (vrhovni svećenik rimske religije) prisvojio je August nakon Lepidove smrti 13. g. pr. Kr., te se ista počela prenositi nakon njega na svakog pojedinog cara u trenutku njegovog zacarenja. Njezina upotreba nije prestala ni u vrijeme prvih kršćanskih careva te se nastavila koristit sve od 383. g. i cara Gracijana.

Tribuniciae potestatis bila je formula koja je označavala tribunsku moć koju je car stjecao te se obnavljala iz godine u godinu. Tribunska moć osiguravala je caru imunitet od kaznenih progona, pravo legislativne aktivnosti i pravo veta. S obzirom da se obnavljala na godišnjoj bazi (ili na obljetnicu zacarenja ili, kasnije, 10. prosinca) broj koji je slijedio nakon titule na kovanicama ili inskripcijama posebno je koristan u datiranju. U gorenjem primjeru, tribunska moć cara Trajana obnovljena je dvadeset prvi put, 10. prosinca 116. godine, 8 mjeseci prije njegove smrti.

Titula Imperator pojavljuje se i po drugi put pred kraj čitavog naslova, popraćena također numeričkom oznakom. Na ovom mjestu titula se referira na aklamacije od strane vojske kojima je car, već je spomenuto, bio pozdravljan nakon vojne pobjede. Ovakve aklamacije često je teže precizno datirati. Car Trajan je u konkretnom primjeru proglašen Imperator ukupno trinaest puta (za samog zacarenja, šest puta tijekom Dačkih ratova i još šest puta tijekom Partskih).

Consul je bila titula jednog od dvojice vrhovnih magistrata u Rimskoj Republici koji su se birali godišnje. Pod carevima, titula je također zadržala dio starog prestiža, ali je sa sobom nosila malo stvarne vlasti. Čestoća kojom su carevi odlučivali osobno obnašati dužnost konzula varirala je od cara do cara, a većina ih je tu dužnost obnašala u prvoj godini svoje vladavine. Trajan je bio konzul 91. godine, dakle prije nego što je proglašen carem, te još pet puta tijekom svoje vladavine.

Pater Patriae bio je u potpunosti počasni naslov darovan originalno oratoru i političaru Ciceronu od strane Senata 63. g. pr. Kr., a kasnije i Gaju Juliju Cezaru. Istu titulu imao je i August u svom naslovu, kao i većina kasnijih careva od Pertinaksa nadalje. Prije toga, titula se dobivala samo nakon određenih godina provedenih na prijestolju, tako da carevi poput Galbe, Otona ili Vitelija nikad nisu postali oci domovine.

Kako su umirali rimski carevi - statistika

• od 27. g. pr. Kr. do 476. g. (503 godine) Rimom je vladalo 77 careva
• 18 careva (23,4%) u periodu ranog Carstva (27. g. pr. Kr. - 193. g., 220 godina)
• 59 careva (76,6%) u periodu kasnog Carstva (193/4 g. - 476. g., 283 godine)
• u prosjeku, carevi su za vrijeme ranog Carstva vladali duže nego u odnosu na careve kasnog Carstva - 12,7 godina naspram 6,0 godina te su i umirali nešto kasnije (s 53,4 godine naspram s 46 godina)
• tijekom ranog Carstva 55,6% careva umrlo je prirodnom smrću ili od bolesti, dok je u kasnom Carstvu taj postotak puno niži - njih 25,4%
• što se tiče druge skupine - neprirodnih uzroka smrti:
• za vrijeme ranog Carstva: 55,9% careva je pogubljeno ili umoreno
• za vrijeme kasnog Carstva: 33,3% careva je pogubljeno ili umoreno
• 5 careva svoj je kraj dočekalo na bojištu
• samoubojstvo je bilo nešto češće za vrijeme ranog Carstva - 11,1% naspram 6,8% u vrijeme kasnog Carstva
• 7 careva je abdiciralo prije nego što je smrt dovela do kraja njihove vladavine - samo 2 su umrla prirodnom smrću 
• od 33 umorena cara, 30 careva je ubijeno mačem ili bodežom (petorici je odrubljena glava)
• 1 car je ugušen
• 1 car je obješen
• 1 car je kamenovan