Bitka kod Maratona
Autor: Franjo Lacković
Gradić Maraton, do tada nepoznat u antičkom svijetu, određen je da postane poprište jedne od najpoznatijih bitaka grčko-perzijskih ratova - bitke kod Maratona.
Deset godina prije nego što je 300 Spartanaca zadržalo perzijsku vojsku kralja Kserksa I. kod Vrućih vrata, jedna druga bitka između Grka i Perzijanaca posvjedočila je sposobnosti i snazi klasičnih grčkih hoplita nad tada, arguabilno, najvećom vojnom silom - Perzijom. U konačnici, Kserksova želja da pokori čitavu Grčku i došla je kao svojevrsno naslijeđe njegovog oca Darija I., čije su trupe svoj put prema grčkom kopnu počele pronalaziti oko 492. g. pr. Kr. Prva perzijska invazija Grčke došla je kao odgovor na atensko uplitanje u pobunu jonskih gradova protiv perzijske vlasti. Nakon atenskog uništenja grada Sarda, Darije se zavjetovao kako će spaliti Atenu i sada, nakon neuspjele Jonske pobune, krenuo je taj cilj i ostvariti. Sama ekspedicija povjerena je perzijskom generalu Datisu i Darijevom nećaku Artafernu. Prema Herodotu, golema perzijska flota sastojala se od čak 600 trirema koje su mogle nositi 100 000 vojnika. Ipak, prema modernim procjenama flota koja je okupljena u Kilikiji i koja je odaslana na Grčku bila je upola manja. Osim perzijskih vojnika, mjesto na ekspediciji pronašao je i bivši atenski tiranin Hipija koji se, sada već u osamdesetim godinama, nadao perzijskom uspjehu i ponovnoj vlasti u Ateni. Do 490. g. pr. Kr. perzijske su snage pod svoju kontrolu stavile Kiklade, opljačkale i spalile Eritreju te su se sada počele približavati Ateni. Mjesto gdje je Datis odlučio iskrcati svoju ekspedicijsku silu, na Hipijin nagovor, nalazilo se tek 40tak kilometara od Atene. Gradić Maraton, do tada nepoznat u antičkom svijetu, određen je da postane poprište jedne od najpoznatijih bitaka grčko-perzijskih ratova - bitke kod Maratona.
Kao odgovor na perzijsku prijetnju Atenjani su poslali desetoricu svojih stratega (generala) na čelu 9 000 atenskih hoplita, kojima se uskoro pridružilo i 1 000 saveznika iz Plateje. Grčka je strategija bila blokirati perzijsku vojsku kod Maratona i spriječiti njezino napredovanje dublje u grčko kopno. U međuvremenu, glasnici će biti poslani u Spartu kako bi se njihovi hopliti mogli pridružiti boju. Stigavši kod Maratona, atenski su generali taj plan brzo stavili u akciju. Atenski su hopliti, 9 000 snažni, blokirali sve izlaze iz zaljeva. Otprilike 1,5 km od grčkih redova, nalazili su se oni perzijski. Perzijanci su na svojoj strani imali oko 25 000 profesionalnih vojnika (*moderna procjena. Antički autori navode brojku od čak 600 000 vojnika) i više od 100 000 naoružanih veslača i mornara. Osim toga, Perzijanci su na bojno bolje doveli 1 000 konjanika. Iako su grčki hopliti bili teško naoružani i dobro opremljeni, također su bili ranjivi na napade konjice koja ih je na otvorenom mogla izmanevrirati i pritisnuti s boka. Treba napomenuti i kako su perzijski konjanici bili jedni od najpoznatijih u čitavom antičkim svijetu, a njihovi konji poznati po svojoj brzini i agilnosti. Iz tog razloga Grci su dodatno ojačali svoje bokove očekujući perzijski napad. Ipak, idućih pet dana taj napad nije dolazio. Moderni povjesničari i dandanas raspravljaju o tome, koji je mogao biti razlog Datisovog oklijevanja. Moglo se, s jedne strane, raditi o neiskustvu u borbi protiv grčkih hoplita, ili s druge, kako su određeni autori predlagali, o neslozi perzijskih generala oko toga kako najbolje iskoristiti konjicu. I dok su Grci vjerojatno bili zbunjeni, zasigurno im je ova taktika "čekanja" došla i kao olakšanja jer su svakim danom spartanski hopliti prilazili sve bliže.
Naposlijetku, kako nam prenosi Herodot, bitku nisu otpočeli Perzijanci već upravo Grci i to prije dolaska spartanske pomoći. Vrhovni general svih grčkih snaga toga dana bio je Miltijad - poznati atenski strateg najiskusniji u borbi s Perzijancima - koji je rekavši jednostavno "Na njih!" zapovjedio svojim trupama pokret. Na grčki juriš, Datis je svojim strijelcima naredio da otvore paljbu, ali nakon što su strijele prouzročile samo manje gubitke, dvije vojske su se konačno sudarile. Udar hoplita na perzijske formacije bio je silovit. Brončani štitovi počeli su se probijati kroz perzijske strijelce koji, za razliku od hoplita, nisu nosili oklope. Vidjevši kako mu se centar počinje urušavati, Datis je naredio svojim "Besmrtnicima" da zatvore rupe koje su nastala grčkim udarom. Njegova taktika na trenutak je i djelovala. Ipak, braneći centar, Datis je dodatno oslabio svoje bokove što je Miltijad i više nego spremno iskoristio. Ojačani zbog straha od konjice, Grci su sada i s bokova počeli pritiskati perzijske linije. Napad s boka uskoro je slomio moral neprijateljskih vojnika te su se "Besmrtnici" našli sa svih strana okruženi neprijateljima. Slom perzijskog centra nije trebalo dugo čekati. Prema Herodotu, samo 203 Grka su izgubila život kod Maratona, dok su perzijski gubitci brojali između 6 000 i 7 000.
Bitka kod Maratona poslužila je i kao pozornica za jedan od najpoznatijih mitova svjetske povijesti. Prema Herodotu, netom prije bitke kod Maratona atenski trkač imenom Filipid poslan je u Spartu ne bi li pribavio vojnu pomoć. Filipid je kako se čini u samo dva dana, tj. nešto ispod 48h, stigao u Spartu udaljenu c. 240 km. Herodot također navodi kako je Miltijad, nakon što je perzijska vojna sila napustila Maraton, od straha za nebranjenu Atenu neviđenom brzinom doveo svoje trupe natrag do grada. Ove dvije priče, s vremenom su postale povezane i isprepletene u narodnom folkloru te su naposlijetku stvorile poznatu priču o atenskom trkačku Filipidu koji je, poslan u Atenu kako bi objavio pobjedu nad Perzijancima, otrčao "maraton" od c. 42 km, uzviknuo Atenjanima nenikēkamen (pobijedili smo) i nakon toga pao mrtav.
Bibliografija:
Herodot. Povijest. Zagreb: Matica Hrvatska, 2007.
Lee, John. "Warfare in the Classical Age". U: A Companion to the Classical Greek World, uredio Konrad Kinzl, 480-508. Oxford: Blackwell Publishing, 2007.
Peel, Dan, ur. Ancient Greece. Velika Britanija: Future Publising Limited, 2019.
Sage, Michael. Warfere in Ancient Greece. London: Routlegde, 2003.