Carske vile i palače

Autor: Franjo Lacković 

Rimske imperijalne palače označile su početak novog razdoblja u zapadnjačkoj arhitekturi. 

Patricijev je stan, u odnosu na obveze koje su bile povezane s njegovim načinom života, morao pokazivati njegov status. Svaki patricij živio je okružen gomilom molitelja i s vremenom je postalo uobičajeno da njegova klijentela, u najvećoj mjeri sastavljena od siromašnih ljudi, svoju sudbinu veže uz sudbinu imućnog čovjeka. Međutim, to nije sprječavalo čovjeka s vlastitom gomilom molitelja da se i sam veže s još bogatijim i imućnijim čovjekom. Jedina osoba u tom sustavu koja nije imala obveze prema nikome je bio sam car. No, njegova obveza se sastojala u tome da uzdržava veliko mnoštvo od otprilike 15 000 ljudi koji su se svakodnevno gurali da prime milostinju - kruh. Palača je, dakle, još jednom dala graditeljski odgovor na određeni društveni problem. Car je morao biti sposoban primiti to veliko mnoštvo ljudi, a u drugu ruku to isto mnoštvo zadiviti ljepotom i otmjenošću svoga doma. Od doba cara Augusta trebalo se pozabaviti upravo time, da njegova rezidencija bude dostojna čovjeka koji vlada nad čitavim svijetom. S obzirom da je država posjedovala zemlju na brežuljku Eskvilinu, nametnula se sama od sebe pomisao da se podigne građevinski kompleks koji će u sebe uključiti postojeći, ne baš estetski, Domus Tiberiana. Upravo na ovaj način nastao je Domus transitoria, prolazna kuća, nazvana tako jer je prema carevoj predodžbi trebala povezati cijeli Palatin s Meceninim vrtovima na Eskvilinu. Carske palače odlikuju se smionošću graditeljskog projekta, bogatstvom uresa i profinjenom primjenom rimskog svjetla. Rimske imperijalne palače označile su početak novog razdoblja u zapadnjačkoj arhitekturi.

Vila imperialis, u drugu ruku, služila je kao privatna ljetna vila ili kao sporedna rezidencija, s većim ili manjim brojem dvorjanika, samim carevima. U skladu s namjenom, ali i osobnim stilom vladara, vila imperialis je mogla biti ili ladanjska kuća ili palača. Oba ova aspekta je, na jedan jedinstven način, predočila vila cara Hadrijana u Tivoliju. Brojne skupine građevina koje je ova vila okupljala dijelom su služile državnim poslovima i carskoj reprezentaciji, a dijelom privatnom boravku, pružajući caru mogućnost potpunog povlačenja. Upravo označavanje toga rezidencijalnog i vrtnog grada vilom upućuje na temeljnu razliku spram kompaktnog ustroja palača na Palatinu.

Domus aurea

Nakon požara koji je opustošio Rim, 64. godine, car Neron odlučio je sagraditi posve novu palaču. Njegova palača trebala je biti divovska građevina koje bi se prostirala preko dva rimska brežuljka, Velija i Opija. Njezina ulazna dvorana nalazile se u visini današnjeg Titova slavoluka, a sam je Svetonije posvjedočio kako su njene dimenzije bile toliko masivne da je bilo moguće postaviti carev kip visok 35 metara.

Perivoj Neronove palače služio je kao okvir za golemo jezero, smješteno u samoj palači. Perivoj je sadržavao polja, vinograde, pa čak i mala sela. Kako bi mogao stvoriti "zelenu površinu" za ovaj golemi pothvat, Neron je, od puka, pripojio cijelo jedno rimsko područje. Kritičari su se zgražali nad razmjerima ovoga plana koji je zahtijevao da se u centru grada raščisti 350 jutara zemlje, ali su isto tako morali priznati da je Neronova Zlatna kuća remek-djelo arhitekture koja je postavila nova mjerila za budućnost. Ipak, zbog prosvjeda nakon njegove smrti 68. godine to isto područje vraćeno je rimskome narodu.

Glavna rezidencija palače sastojala se od dva građevinska kompleksa različite veličine. Na istoku se nalazio prostor u obliku istostraničnog osmerokuta koji je imao nadsvođenu kupolu. Predaja navodi kako je strop same blagovaonice bio obložen pokretnim bjelokosnim pločama, prekrivnim rupicama, koje se omogućavale da se na careve goste odozgo bacaju cvjetne latice ili mirisne kapi. Nakon Neronova samoubojstva 68. godine, Senat je odlučio zatrti njegovu uspomenu. Prostrije Domus aurea sravnjene su za zemljom a veliko jezero nalik moru, isušeno. Temelji Neronove palače poslužili su kao temelji za Titove i Trajanove terme, što objašnjava dobro očuvano stanje same palače, odnosno onoga što je od nje ostalo.

(3D rekonstrukcija Neronove Zlatne kuće: https://www.altair4.com/en/modelli/domus-aurea-2/ )

Palača Flavijevaca - Domus Augustana

Neronovi su nasljednici, u skladu sa svojim ukusom i sklonostima, stanovali u Domus Tiberiana, Domus transitoria te u kući skromna izgleda u Salustijevim vrtovima. Kraj julijevsko-klaudijevske dinastije podudara se tako s dolaskom na vlast rimske srednje klase. Njoj nije bilo stalo do velikih graditeljskih pothvata, barem ne u onoj mjeri kao Neronu, već im je prije svega prioritet bila udobnost. Tako su prvi graditelji, nakon Neronove smrti, isušili velebno Neronovo jezero, te oslobođeno zemljište iskoristili za temelje Titova amfiteatra. Požar koji je opustošio Palatin, 80. godine, Domicijan je iskoristio kako bi na istom zemljištu podigao veliku carsku palaču. Velika ulazna dvorana sa svojim zidom od opeke omogućila je uspostavu veze s Forumom. Budući da nisu pronađeni nikakvi ostatci svoda, pretpostavlja se da je čitava dvorana, veličanstvenih dimenzija, bila prekrivena krovnom konstrukcijom do cedrovih greda.

B. Andreae na ovakav je način opisao raskoš Domicijanove palače. Pogledamo li točnije tloris, vjerujemo kako možemo spoznati smisao te ulazne dvorane: čekaonica pretjeranih dimenzija za gomilu carevih molitelja koji su po strogom protokolu posjećivali gospodara i boga Domicijana radi jutarnjeg klanjanja. Na južnim potpornim zidovima bilo je predviđeno predsoblje odakle se moglo gledati u prijestolnu dvoranu. Golemi zidovi tvorili su veličanstveni okvir u kojem se car pojavljivao moliteljima poput bića iz kakvog drugog svijeta.

Svaka osoba koju bi posao ili razonoda doveli na Palatin, u istom bi se trenutku našla ispred ovog velikog kompleksa zgrada, čiji se plan može usporediti sa seoskim vilama. Domicijanovo zdanje bilo je podijeljeno na tri dijela, domus Flavia, domus Augustana te Aula Regia, golema prijestolna dvorana s kasetnim stropom i nišama u zidu. Domicijanova palača, osim toga, sadržavala je blagovaonicu, središnje dvorište sa stupovima, kućnu kapelu, baziliku za carsko izricanje presuda, apsidu rezerviranu za cara, ovalni prostor oko bunara i vlastiti hipodrom. Ako je vjerovati Svetoniju, peristil je car Domicijan prekrio kamenom koji odbija svjetlost, fenakitom, kako bi mogao promatrati što se događa iza njegovih leđa. Ovaj podatak ne treba toliko iznenaditi s obzirom na to da je car slovio kao vrlo oprezna osoba te uostalom jedna od dvije u rimskoj povijesti čija je vladavina formalno izbrisana iz zapisa.

Pjesnik Marcijal je, ugledavši raskoš Domicijanove palače zapisao kako ovdje blista po miloj volji mramor iz frigijskih i libijskih brda, kamenje plodne Siene, azurno plavetnilo kamena iz Hija što se nadmeće nad onim iz Dorisa i Lune koji su čvrsti potpornji stupovima, a iznad toga jedinstveni svod što ga zaslijepljeno oko zamjenjuje zlatnim nebeskim krovom.

Hadrijanova vila

Područje Tivolia, petnaestak kilometara istočno od Rima, bilo je još krajem Republike omiljeno izletište i mjesto odmora bogatih Rimljana. Car Hadrijan je upravo ovdje, oko 126. godine odlučio izgraditi svoju vilu. Areal veličine od oko 300 ha raščlanjen je prostranim terasama s vrtovima, gajevima, alejama i bazenima. Hadrijanova vila predstavlja veliki arheološki kompleks od preko 30 građevina. I dan danas postojeća, Hadrijanova vila sadrži palaču, nekoliko termi, kazalište, hramove, knjižnice, državničke prostorije i odaje za dvorjane, pretorijansku gardu i robove. Dakle, brojne skupine građevina dijelom služe državnim poslovima i carskoj reprezentaciji, a dijelom privatnom boravku, pružajući caru mogućnost potpunog povlačenja.

Bibliografija:

Carcopino, Jerome. Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva. Zagreb: Naprijed, 1981.

Chamontin, Catherine. Najveće kulture svijeta: Rim. Rijeka: Extrade, 2005.

Knežević, Radule, ur. Atlas arhitekture 1: Povijest graditeljstva od Mezopotamije do Bizanta. Zagreb: Golden Marketing, 1997.

Milić, Bruno. Razvoj grada kroz stoljeća I. - prapovijest/antika. Zagreb: Školska knjiga, 1994.

Suić, Mate. Antički grad na istočnom Jadranu. Zagreb: Golden marketing, 2003.