Etruščanski primat nad Rimom

Autor: Franjo Lacković

U posljednjoj fazi kraljeva Rim je uistinu izrastao u veleban grad. U tome razdoblju pretpostavlja se da je grad imao između 15 000 i 20 000 stanovnika. Ako se tome broju dodaju i okolna područja pod kontrolom Rima, na ukupnoj površini od 800km2, živjelo je tada između 50 000 i 60 000 ljudi. 

Etruščanska dinastija u gradu Rimu, prema tradicionalnom datumu utemeljena je 616. g. pr. Kr. Prvi od tri etruščanska kralja, Tarkvinije Prisko, bio je rodom iz Tarkvinija, najvažnijeg etruščanskog grada iz toga razdoblja. Prema predaji, on je zauzeo rimsko prijestolje nakon dvorske urote čija je žrtva bio Anko Marcije. No, puno vjerojatnije je da je dolazak etruščanskog uglednika na rimsko prijestolje odgovarao novim trgovačkim i obrtničkim slojevima i interesima južnih etruščanskih gradova koji su htjeli kontrolirati ključnu poziciju koju je imao grad Rim. Naime, na tome se mjestu put koji je iz Etrurije vodio prema Kampaniji križao s tzv. putom soli, jednom od najstarijih cesta u Italiji.

Tarkvinija Priska ubili su sinovi svrgnutoga kralja Anka Marcija te ga je na kraljevskom prijestolju naslijedio Servije Tulije. Rimska predaja predstavlja ovoga kralja kao sina zarobljenice iz Kornikula. Etruščanska predaja, za razliku od rimske, navodi ovoga vladara pod imenom Mastarna - Etruščanina iz grada Vulci koji je, nakon što je bio protjeran iz Etrurije, zauzeo grad Celij i postao kraljem Rima. Servija Tulija svrgnuo je Lucije Tarkvinije, posljednji rimski kralj, koji se oženio njegovom kćeri Tulijom. Nakon urote predstavnika najuglednijih gradskih obitelji, Lucije Tarkvinije, zvan Oholi, protjeran je iz Rima. Te 509. g. pr. Kr. Rim je sa sebe zbacio tiraniju kraljeva, kako su često isticali antički autori, i proglašena je Rimska Republika.

Sva tri etruščanska kralja imala su snažnu podršku obrtničkog i trgovačkog sloja, a iskorištavali su i suparništvo koje je uvijek postojalo između pojedinih autohtonih rodova grada Rima. Tarkvinije Prisko proširio je rimski teritorij preko rijeke Aniona, osvojivši nekoliko latinskih središta. Predaja mu prepisuje i uvođenje u Senat novih patres koji su predstavljali manje rodove, odnosno one novoformirane. Servije Tulije je na Aventinu, koji se tada nalazio izvan gradskog područja, dao izgraditi hram posvećen božici Dijani, a Tarkvinije Oholi je vodio politiku kojom je uz Rim želio povezati najznačajnija središta koja su se razvila na Albanskim brežuljcima - u čemu je i uspio.

Tijekom 6. stoljeća prije Krista, djelovanjem kraljeva etruščanskog podrijetla, Rim se konsolidirao. Tarkvinije Prisko sagradio je odvodni kanal (Cloaca Maxima) i podignuo razinu Foruma. Servije Tulije okružio je grad obrambenom utvrdom koju je većim dijelom činio agger, zemljani nasip visok oko šest metara s dijelovima sazidanima od sedrenog kamenja. Servijeve zidine bile su duge sedam kilometara i označile su novu granicu gradskoga područja koja će ostati nepromijenjena do doba careva. Tarkvinije Oholi je na kapitolijskoj utvrdi podigao gram posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi, ali ujedno i uveo štovanje toga kapitolijskog trojstva.

Etruščani su uveli i značajne promjene vezane uz organizacijske strukture, osobito na vojnom polju. Kao udarne snage, Etruščani su u Rimu stvorili zbijene formacije pješaka opremljenih teškim brončanim oružjem. Servije Tulije je na novi način rasporedio odrasle muškarce bez obzira na to jesu li pripadali starim rodovima ili ne. Novo centurijalno uređenje omogućilo je državi veći broj muškaraca za vojsku, a time i veće ekspanzionističke mogućnosti. U cilju vojnog novačenja i lakše kontrole ubiranja poreza, Servije je podijelio državni teritorij na četiri gradska okruga te šesnaest seoskih. Prema predaji izdao je i prvi novac koji je bio načinjen od bronce. Zahvaljujući snažnoj podršci koju je stekao, njegov nasljednik Tarkvinije Oholi nastavio je jačati premoć Rima i širiti se prema Albanskim brežuljcima. O velikom utjecaju koji je etruščanski kralj stekao u Laciju svjedoči i ugovor koji je Rim potpisao s Kartagom, neposredno nakon njegova svrgavanja. U posljednjoj fazi kraljeva Rim je uistinu izrastao u veleban grad. U tome razdoblju pretpostavlja se da je grad imao između 15 000 i 20 000 stanovnika. Ako se tome broju dodaju i okolna područja pod kontrolom Rima, na ukupnoj površini od 800km2, živjelo je tada između 50 000 i 60 000 ljudi.

Rimljani su u mnogočemu usvojili etruščanski stil života. Etruščanski način odijevanja, posebice toga i maleni plašt, zvan trabea, usvojeni su od strane Rimljana. Mnoštvo insignija koje su obilježavale etruščanske kraljeve, sada je postalo zaštitnim znakom rimskih magistrata. Jedna od najpoznatijih, fasces, također je potekla iz Etrurije, a u rukama liktora simbolizirala je ovlast za izricanje smrtne i tjelesne kazne. Možda je najveći dug kojim su Etruščani zadužili Rimljane bio alfabet - nema nikakve sumnje da je latinski alfabet nastao upravo kao modifikacija etruščanskoga. Zanimljiva je i činjenica da je "tarkvinijski" Rim bio bilingualan grad. I etruščansko i latinsko pismo pronađeno je na vezama koje se datiraju u 6. st. pr. Kr.

Etruščani su Rimljane zadužili u još jednoj stvari, a to je bila vjera. Rana rimska religija obavijena je velom tajni. Koliko je poznato Rimljani u početku nisu prikazivali svoje bogove, a zasigurno ih nisu antropomorfizirali. Dolaskom Etruščana stigle su i njihove ideje, koje su za tadašnje stanovnike Rima bile i više nego radikalne. Etruščani su svoje bogove personalizirali, individualizirali te razmišljali o njima u vizualnom smislu. Umjesto da im samo po gradovima posvećuju oltare, oni su svoje bogove smještali u vlastite kuće. Vrhovni etruščanski bog bio je Tinija - veliki bog neba - koji u mnogočemu odgovara grčkom Zeusu. Upravo zbog toga ne treba iznenaditi činjenica da je jedan od najvećih arhitektonskih podviga za vrijeme etruščanskih kraljeva bila izgradnja velebnog hrama Jupiteru - nebeskom bogu. Novoutemeljeno kapitolijsko trojstvo, zahvaljujući Etruščanima, potisnulo je Marsa kao vrhovnog boga i tako postalo vrhovno božanstvo Rima.

Bibliografija:

Enrico Cravetto, ur. Povijest 3: Helenizam i Rimska Republika. Zagreb: Europapress holding, 2007.

Ogilvie, Robert. Early Rome and the Etruscans. Great Britain: Harvester Press, 1976.

Pallottino, Massimo. Etruščani - Etruskologija. Zagreb: Svitava, 2008.