Hram Antonina i Faustine

Autor: Franjo Lacković 

Ona izgrađena prva, predstavljala je posjednutu Faustinu koja je u svojoj lijevoj ruci držala žezlo okrunjeno sferom, a u svojoj desnoj minijaturnu krilatu Viktoriju.

Nakon što je migrirala iz rodne Transalpinske Galije, za obitelj budućeg cara Antonina Pia započeo je vrtoglavi uspon u političkom životu carskoga Rima. Njegov otac osvojio je konzularni mandat 89. g., a njegova majka, rodom iz Hispanije, pripadala je gornjim slojevima rimske senatorske aristokracije. Sam Antonin Pio, rođen 86. g., zahvaljujući bogatim političkim vezama koje je njegova obitelj posjedovala, započeo je svoju političku karijeru s nevjerojatnim uspjehom. Njegova postignuća s vremenom su privukla pažnju tadašnjeg cara Hadrijana, koji ga je 120. g. učinio glavnim sucem jednoga od četiriju talijanskih sudbenih distrikta. Njegova kasnija karijera u istoj se mjeri pokazala uspješnom, toliko da je Hadrijan, nakon što se ozbiljno razbolio 138. g., odlučio posvojiti Antonina i učiniti ga svojim nasljednikom. Kasije Dio zabilježio je formalan čin usvajanja

...car (Hadrijan) sazvao je u svojoj kući najprominentnije i najviše poštovane senatore; i ležeći ondje na svom krevetu, govorio im je kako slijedi: " ...prirodnim procesom unakaženo i bezumno dijete često je dano roditeljima, ali procesom selekcije onaj čvrstoga tijela i uma siguran je da će biti izabran... Pronašao sam kao car za vas... čovjeka kojega vama sada dajem, jednoga koji je plemenit, umjeren, poslušan, razborit, nedovoljno mlad da bi učinio nešto nesmotreno ni previše star da bi išta zanemario...

Došavši na prijestolje sa svoje 52. godine, nakon duge karijere u upravi, Antonin je, kako je Hadrijan i mislio, bio temeljito pripremljen za carsku stolicu te je njegova 23 godine duga vladavina ostala zapamćena kao iznimno mirna i prosperitetna. Ipak, imao je nekoliko nesreća u životu. Oba njegova sina, kao i njegova najstarija kćer, umrli su prije nego što je zasjeo na tron, a 141. g. njegova žena Faustina je također preminula.

Zbog velike ljubavi koju je Antonin imao prema njoj, Senat je brzo proveo Faustininu kanonizaciju i uspostavio kult. Njezin hram Antonin je mogao podići na Marsovoj poljani, gdje su se nalazila i ostala imperijalna svetišta, ali je umjesto toga hram svojoj pokojnoj supruzi podigao na puno skupljoj i prestižnijoj lokaciji - rimskome Forumu. Gradnja hrama otpočela je nakon Faustinine smrti, 141. g., a u potpunosti je dovršena do 150. g. Zahvaljujući prikazima rimskoga novca, poznat nam je i izgled kultnih skulptura. Ona izgrađena prva, predstavljala je posjednutu Faustinu koja je u svojoj lijevoj ruci držala žezlo okrunjeno sferom, a u svojoj desnoj minijaturnu krilatu Viktoriju. Nakon careve smrti 161. g. Senat je hram odlučio posvetiti i Antoninu - od tuda njegov današnji naziv - pri čemu je pored Faustinine skulpture podignuta i ona careva.

Iako je hram i dandanas u iznimno dobrom stanju, u srednjem vijeku pretrpio je velika razaranja. Relativno netaknut, još u 7. ili 8. st. pretvoren je u crkvu posvećenu San Lorenzo in Miranda. Mnogi originalni arhitekturalni dijelovi unutrašnjosti tada su vjerojatno uništeni, kao i golemi kipovi. Godine 1602. talijanski arhitekt Orazio Torriani, između ostaloga, uništio je prvotnu fasadu cele (najveći i glavni prostor u hramu, svetište gdje se nalazi kip božanstva kojem je posvećen hram) i zamijenio ju novom baroknom.

O prvotnoj namjeni hrama svjedoče nam dvije preživjele inskripcije - jedna na frizu i jedna na arhitravu:

DIVO ∙ ANTONINO ∙ ET /Božanskom Antoninu i/

DIVAE ∙ FAUST INAE ∙ EX∙ S ∙ C /božanskoj Faustini dekretom Senata/.

Bibliografija:

Gorski, Gilbert; Packer, James. The Roman Forum - A Reconstruction and Architectural Guide. Cambridge: Cambridge University Press, 2015.

Platner, Samuel. The Topography and Monuments of Ancient Rome. Boston: Ally and Bacon, 1911.

Watkin, David. The Roman Forum. Cambridge: Harvard University Press, 2009.