Kelti u očima Grka i Rimljana
Autor: Franjo Lacković
Često nazivani "osvajači Europe" ili pak manje laskavim nazivom "barbari Europe", Kelti su zasigurno bili prvi stanovnici sjevernih područja koji su zaslužili naziv civilizacija.
Prije otprilike tri tisuće godina, indoeuropska civilizacija rođena u mraku srednje Europe kroz svega nekoliko desetljeća zagospodarila je sjeverom kontinenta. Napredna kultura, ratnički ustrojeno društvo te sposobnost da proizvedu čvrsta metalna oružja napravili su od njih silu koje se trebalo bojati. Grčki trgovci, koji su prvi kontakt ostvarili tijekom 6. st. pr. Kr., nazivali su ih Keltoi ili Galatai. Danas, mi ih znamo pod imenom Kelti.
Često nazivani "osvajači Europe" ili pak manje laskavim nazivom "barbari Europe", Kelti su zasigurno bili prvi stanovnici sjevernih područja koji su zaslužili naziv civilizacija. Na vrhuncu svoje moći tijekom 2. st. pr. Kr., keltski se svijet rasprostirao od Turske do Irske i od Španjolske do Njemačke. Tijekom 3. i 2. st. pr. Kr. keltski stereotip zadobio je svoja konačna obilježja. Naime, u očima Grka i Rimljana bili su divlji, neustrašivi ratnici, iracionalno hrabri te skloni očaju, ako ishod bitke nije išao u njihovu korist. Nepredvidljivi saveznici kojima se ne može vjerovati, često ili prepijani ili zbog nekih praznovjerja nesposobni za borbu, savršeno su se uklapali u grčko-rimsku sliku barbara. Što nam o njima govore antički autori?
Cezar je pisao o Keltima u Galiji na vrlo detaljan i kritičan način. Za njih je rekao da su "uvijek spremni za borbu, ali vrlo ranjivi u protunapadima". Bili su iznimno praznovjerni i podčinjeni svojim druidima u svim sferama života, a najvećom kaznom smatrali su ekskomunikaciju i zabranu pristupa religijskim obredima. Druidi su uglavnom bili oslobođeni vojne službe i nisu morali plaćati poreze kao ostatak naroda. Cezar nam navodi da su Gali općenito bili vrlo zainteresirani za sve novine i glasine koje su kružile među njima pa su tako često znali opsjedati trgovce i putnike kako bi saznali neki novi trač. Također bili su vrlo povodljivi, skloni promjenama pa čak i naivni, ali u isto vrijeme iznimno pronicljivi i inteligentni te vrlo snalažljivi u pronalaženju i osmišljavanju raznih izuma koji su im uvelike olakšavali svakodnevicu, npr. škare.
Geograf i putopisac Strabon, koji je život skončao 24. g. također nam mnogo toga govori o Keltima. Strabon iznosi činjenicu da je njihova zemlja (u ovom slučaju Galija) gusto naseljena i da je stanovništvo strateški raspoređeno jer nije smjelo doći do zanemarivanja prirodnih resursa. Prema njemu, žene su bile vrlo plodne i vidno dobre majke. Muškarci su s druge strane bili ratoborni, strastveni, agresivni i podložni provokacijama, ali i darežljivi i pristupačni, no vrlo podložni lukavstvima, bilo u ratu, bilo u pogledu svakodnevnog života. Strabon tako kazuje: "Cijela rasa...je ludo zaljubljena u rat, snažna duha ali inače ne zlog karaktera. Spremni su se suočiti sa opasnošću i ako na svojoj strani nemaju ništa osim vlastite hrabrosti i snage...njhova snaga ovisi o njihovom moćnim tijelima i ljudstvu kojim raspolažu." Pokazivali su veliki interes za kulturu te se grčki alfabet vrlo brzo proširio među njima iz Mesalije. Što se tiče ratne efikasnosti, bili su mnogo učinkovitiji u borbi na konjima nego kao pješaci jer su u upotrebu uveli dugi mač uz pomoć kojega su postali dominantna karika na bojnome polju. Također su voljeli ukrašavati svoje oružje i oklope i to vrlo skupocjenim materijalima od kojih je zlato bilo najčešće. U upotrebi su također bili i srebro i bronca kojima su ukrašavali opremu za konje. Uz to se veže i Vercingetoriksova predaja Rimu. Naime, kada je vidio da njegov otpor neće uspjeti, odlučio je predati se ne bi li svom narodu omogućio bolje uvjete života nakon što padnu pod rimsku vlast. Strabon slikovito opisuje taj događaj: "Naoružao se najskupocjenijim oružjem toga doba, nakitio je svoga konja raznim ukrasima te nakon što je odjahao nekoliko krugova oko rimskog vojnog kampa, prišao je Cezaru i pred noge mu je položio svoj mač kao simbol borbe za galsku neovisnost. Cezar ga je poslao u Rim, gdje je ostao u tamnici čak 6 godina nakon čega mu je Cezar skratio muke u sklopu proslave svoga trijumfa." Strabon opisuje i postupke ratnika koji su nakon uspješnog pohoda objesili glave svojih protivnika za konje čime se pokazuje njihova barbarska okrutna strana. Nadalje, o njihovim gradovima ne navodi mnogo, ali se ističe važnost i snaga njihovih zidova građenih od kamena i drveta. Živjeli su vrlo jednostavno, ali i kruto, što se očituje upravo po tome da su spavali na zemlji bez ikakvih pokrivača ili prostirki, sjedili su na balama sijena, a u radovima u polju su uglavnom sudjelovale žene. Govoreći o hijerarhijskom odnosu među članovima zajednice, ovdje se i Strabon i Cezar slažu da je postojala vrlo jasna podjela između plemića i svećenika te učenih ljudi s jedne strane i običnog stanovništva s druge.
Polibije opisuje karakterističnu scenu iz bitke za Clastidium koja se odvila 222. g. pr. Kr. Ovdje govori o Gaezatima koji su bili u prvim redovima keltske vojske. Rimljani su se užasavali od samog pogleda na "fizički snažne ratnike koji su bez odjeće i svijetle puti, sa sjajnim ogrlicama i narukvicama od zlata jurišali glavom bez obzira" prema njima. Ovdje je bitan i jedan vrlo upečatljiv komentar Polibija o karakteru Kelta: "Osobno ću uvijek reći da u svemu što nakane učiniti, nikada se ne podčinjavaju zakonima racionalnosti, nego sve čine vođeni svojom strašću."
Diodor, koji je često putovao po Galiji, potvrđuje glavne značajke kojima su Cezar i Strabon opisali Kelte, ali i dodaje neke zanimljive detalje. On posebno naglašava galsku potrebu za posjedovanjem velike količine zlata. Čak su i svoje mačeve kovali od zlata. Tu opsesiju potvrđuje i postojanjem velikog broja zlatnih relikvija koje su nestale, ali zna se da su bile prisutne na području Irske. Hramovi i svetišta su prema Diodoru bili ispunjeni darovima od zlata koje su prinosili bogovima, a koji su, zanimljivo, bili netaknuti unatoč tome što su bili nečuvani. Također spominje i veliku naklonost koju su pridavali glazbenicima te govori o načinu govora kojega su obrazovani Gali prakticirali: "Gali nisu naročito pričljivi ljudi te su skloni izražavati se u kratkim crtama ili čak i u šiframa i kodovima tako da se sugovornik mora dobro naprezati kako bi razumio što žele reći ili poručiti."
Amijan Marcelin koji je pisao puno kasnije, u kasnoj drugoj polovini 4. stoljeća, također je posjetio Galiju koja je tada već uvelike bila romanizirana. On govori o arogantnom i neugodnom držanju i ponašanju galskih ratnika. Dodaje da su ljudi, osobito u Akvitaniji, vrlo čisti i drže do sebe te navodi: "rijetko je moguće da će se pronaći situacija gdje netko hoda omotan krpama i prnjama..." Žene je opisivao kao vrlo visoke, plavooke i prelijepe, ali i vrlo opasne te nije bilo poželjno uhvatiti se u koštac s njima: "...imaju ogromne sniježne ruke kojima mogu udarati kao s dva katapulta". Samo je u tom pogledu izjednačio žene s muškarcima jer je bilo gotovo jednako upustiti se u fizički obračun s muškarcem ili ženom, gdje bi, zapravo, žena vrlo često uskakala muškarcu u pomoć ako je bio brojčano nadjačan.
Bibliografija:
Cunliffe, Barry. The Ancient Celts. London: Penguin books, 1997.
Haywood, John. The Historical Atlas of the Celtic World. London: Thames & Hudson, 2001.
James, Simon. Exploring the World of the Celts. London: Thames & Hudson, 1993.
Kostam, Angus. Historical Atlas of the Celtic World. London: Mercury Books, 2003.