9. lipnja

53. g. pr. Kr. - bitka kod Carrhae

Bitka kod Carrhae, pokraj današnjih ruševina grada Harana u Turskoj, bila je jedna od prvih bitaka rimsko-partskih ratova, a ujedno i jedan od najvećih poraza rimskih republikanskih legija. Godine 55. pr. Kr. Marko Licinije Kras i Pompej Veliki izabrani su za konzule. Zahvaljujući utjecaju koji su kao trijumviri uživali, obojica su si uspjela isposlovati bogate provincije za svoje prokonzulske mandate. Pompej je dobio na upravu Hispaniju, a Kras provinciju Siriju. Iako je slovio kao najbogatiji Rimljanin od svih, Krasovi vojni podvizi nisu bili dorasli onima Cezara i Pompeja. I ono malo vojnih uspjeha što je ostvario 71. g. pr. Kr. boreći se protiv Spartaka i njegove robovske vojske, rimske vlasti nisu procijenile vrijednim trijumfa. Za svoje zasluge Kras je dobio samo ovatio - manju procesiju. Uspješna kampanja riješila bi njegove probleme i napokon mu osigurala vojne počasti za kojima je toliko žudio. Kras je rješenje potražio na Istoku.

U proljeće 54. g. pr. Kr., odmah na početku svog prokonzulskog mandata, zapovjedio je niz manjih proboja uzduž partsko-rimske granice, ne bi li svog neprijatelja prisilio na sukob. Iako su Parti u nekoliko navrata pokušavali sklopiti sporazum s Krasom, general je bio odlučan u svoj namjeri. Početkom lipnja sljedeće godine, nakon kraće zimske stanke, Kras je na čelu 7 legija (oko 35 000 vojnika), 4 000 konjanika te isto toliko lakih pješaka, krenuo je u susret partskoj vojsci. Svoje legije rasporedio je uzduž rijeke Balīkh - jedan od Eufratovih pritoka. Njegova nesigurnost u vojnim pitanjima odmah je isplivala na površinu. Iako je inicijalno svojim legijama zapovjedio da razviju dugačku liniju s konjanicima na bokovima, Kras je u posljednji trenutak zapovjedio da legije formiraju duboki borbeni četverokut. Svaka strana četverokuta sastojala se od 12 kohorti na čijim su se bokovima nalazili konjanici. U susret Rimljanima marširala je partska sila, koja se Krasu učinila iznimno malom. Parti su na svojoj strani imali 9 000 strijelaca na konjima te 1 000 katafrakta - teško naoružanih konjanika. Ovi vojnici bili su najbliže srednjovjekovnim vitezovima što je antika mogla pružiti. Svjestan rimske brojčane premoći partski general Suren morao se osloniti na lukavštinu. Prvo je dodatno smanjio broj vojnika u svojim prednjim redovima - kako bi njegova vojska izgledala još slabijom, a potom je svojim teško naoružanim konjanicima navukao tunike kako bi prikrio njihovu pravu prirodu. Nasrtaj lakog konjaništva na svoj borbeni četverokut Rimljani su vrlo lako mogli izdržati. Međutim, nasrtaj teško naoružanih katafrakta Rimljanima je već u prvom nasrtaju pružio velike gubitke. Druga strateška odluka Surena bila je izbjegavanje direktnog sukoba. Partski je general bio svjestan da će ga legionari, ukoliko ga uspiju uvući u blisku borbu, brzo pobijediti. Iz tog razloga, svojim konjanicima-strijelcima naredio je konstantno uznemiravanje rimske borbene formacije i stalno ispaljivanje strijela. Kras je bio siguran da će strijelcima kad-tad ponestati projektila te je strpljivo čekao direktan sukob, podnoseći pri tome velike gubitke. Ipak, ono što Kras nije znao je da je Suren osigurao c. 1 000 deva napunjenih strijelama te su se partski konjanici konstantno mogli opskrbljivati istima bez da baražna vatra prestane. Kras je potom naredio svome sinu Publiju da povede odred od 8 kohorti, 1 300 konjanika i 500 strijelaca da krenu u susret konjanicima i pokušaju ih uvući u bliski sukob. Odglumivši povlačenje, konjanici su natjerali legionare u potjeru te ih odvukli u zasjedu. Prilikom ovoga manevra život je izgubio i sam Publije. Kad je Kras vidio kako Parti paradiraju glavom njegova sina, pokušao je motivirati svoje vojnike na sveopći juriš. Ipak, demoralizirani padom jednoga od legata legionari su klonuli duhom, a partski konjanici ubrzo su ih okružili. Dolaskom noći, Rimljani su se odlučili za povlačenje ostavljajući za sobom oko 4 000 svojih suboraca koji su bili previše ranjeni za kretanje. Idućeg jutra Parti su pobili sve koje su zatekli u rimskome kampu.

Sam Kras svoj kraj nije dočekao na bojnom polju. Umjesto toga, Parti su generala namamili na lažne pregovore gdje su mu odsjekli glavu. Neki izvori tvrde kako su Parti kao odgovor na Krasovu pohlepu u njegovo grlo izlili rastopljeno zlato. Drugi pak drže da je njegovo tijelo poslano partskom caru gdje je služilo kao rekvizit za jednu grčku tragediju. Poraz kod Carrhae bio je za Rimljane najgori vojni poraz nakon bitke kod Kane, nekih 160 godina ranije. Plutarh procjenjuje da je od ukupno 43 000 vojnika, njih 20 000 bilo ubijeno, a 10 000 prodano u ropstvo. Krasova smrt, osim je što je uzdrmala rimsku vlast na Istoku, destabilizirala je i srce same Republike. Njegovom smrću, savez trojice počeo se polako, ali sigurno raspadati. Kraj trijumvirata dovest će s vremenom do građanskoga rata 49. g. pr. Kr., koji će otvoriti jedno novo poglavlje u rimskoj povijesti. 

68. g. - car Neron počinio samoubojstvo

Vjerojatno najozloglašeniji od svih rimskih careva bio je car Neron. Njegova vladavina ostala je poznata po ekstravaganciji, bludništvu, ubojstvima i rasipništvu te ga u antičkim izvorima često opisuju kao tiranina.

Neron je rođen 37. godine, a već u ranom djetinjstvu ostaje bez oca. Za njegov odgoj i obrazovanje brinuo se poznati filozof Seneka. Njegova majka Agripina kasnije se udala za cara Klaudija, a prema nekim antičkim izvorima upravo je ona Klaudija otrovala 54. godine. Nakon Klaudijeve smrti Neron nasljeđuje prijestolje u dobi od 17 godina te tako postaje peti rimski car.

U prvim godinama njegova vladavina izgledala je obećavajuće i došlo je do pozitivnih pomaka, primjerice, ukinuta su suđenja u tajnosti. U tom razdoblju velik utjecaj u rimskoj politici ima njegova majka Agripina. Međutim, ubrzo se događaju zločini po kojima će Neron ostati upamćen kao surov vladar. Neron je najprije dao otrovati svog brata Britanika, a 59. je naredio ubojstvo svoje majke. Vjerojatno je odgovoran i za smrt supruge Popeje Sabine. Zasigurno najpoznatiji događaj njegove vladavine je veliki požar u Rimu koji je izbio 64. godine. Vatra je danima gutala dijelove grada, a događaji nakon toga predmet su rasprave. Prema nekim izvorima, Neron je sam podmetnuo požar, a potom krivnju prebacio na kršćane koje je počeo nemilosrdno progoniti. Rim je nakon požara obnovljen, ali uz goleme troškove koji su ispraznili državnu riznicu.

68. godine Senat će Nerona u njegovom odsustvu proglasiti neprijateljem te je 9. lipnja počinio samoubojstvo. Navodno su njegove posljednje riječi bile Qualis artifex pereo ("Kakav umjetnik umire"). Njegovom smrću prestala je postojati Julijevsko-Klaudijevska dinastija i dolazi do sukoba za rimsko prijestolje u godini poznatoj kao Godina četiriju careva. 

10/11. lipnja 323. g. pr. Kr. - umro Aleksandar Veliki

Iako je točan datum smrti još uvijek predmet rasprave, prema izračunima, na današnji dan umro je jedan od najvećih vojskovođa svih vremena - Aleksandar Veliki.

Aleksandar Veliki (ili Aleksandar Makedonski) rođen je 356. g. pr. Kr. u gradu Peli, tadašnjem glavnom gradu grčkog Kraljevstva Makedonije. U mladosti mu je učitelj bio čuveni filozof Aristotel. Njegov otac, kralj Filip II., tijekom svoje vladavine uspio je vojnim i diplomatskim umijećem osnažiti i prošiti Makedoniju te reformirati vojsku (makedonske falange), što je postao temelj za buduća Aleksandrova osvajanja. Filip II. ubijen je 336. g. pr. Kr. na vjenčanju svoje kćeri, a Aleksandar će nakon toga naslijediti prijestolje u dobi od 20 godina. Nakon toga počinje snažna ekspanzija Makedonije. Već 334. g. pr. Kr. vojska Aleksandra Velikog napada Ahemenidsko Perzijsko Carstvo te će u nekoliko ključnih bitki (kod rijeke Granik, kod Isa i Gaugamele) poraziti vojsku Darija III. i osvojiti čitavu Perziju. Osvojio je i Egipat gdje su ga proglasili faraonom. Otada govorimo o Carstvu Aleksandra Velikog koje se prostiralo od Jadranskog mora do Indijskog oceana. Aleksandar se odvažio te napao i Indiju, ali su ga iscrpljenost i gubitak vojnika nagnali na prekid daljnjeg ratovanja. Na povratku se smjestio u Babilonu gdje je i umro 323. godine u dobi od 33 godine. 

Aleksandar Veliki je naglim širenjem države nastojao što prije stvoriti jedinstvenu grčko-perzijsku kulturu. Sam je oženio kćer svog neprijatelja Darija III., a organizirao je i vjenčanje svojih vojnika perzijskim ženama. Taj čin poznat je pod nazivom "vjenčanje Europe i Azije". Njegova osvajanja omogućila su širenje grčke kulture, a istovremeno je grčka kultura primila tekovine Istoka. Tada počinje proces helenizacije, a nakon Aleksandrove smrti, njegovo carstvo je nakon međusobnih ratova razdijeljeno među njegovim generalima - dijadosima.

13. lipnja 40. g. – rođen Gnej Julije Agrikola

21. lipnja 217. g. pr. Kr. - bitka kod Trazimenskoga jezera 

U jeku Drugog punskog rata, godinu dana nakon katastrofe kod Trebija, rimske su se republikanske legije našle još jednom poražene od strane Hanibala, velikog kartaškog vojskovođe, odlučnog stati na kraj širenju rimske vlasti. Kako bi se suočile s ovom prijetnjom, dvije rimske vojske pod zapovjedništvom novoizabranih konzula, u ranu zimu 217. g. pr. Kr., poslane su na sjever Italije ne bi li spriječile Hanibalovo daljnje napredovanje. Vojska pod zapovjedništvom Gneja Servilija Geminija odaslana je Ariminium (moderni Rimi), a ona pod zapovjedništvom Gaja Flaminija u Arretium. Ariminium i Arretium bila su dva mjesta gdje je Hanibal moga prijeći Apenine, a na Flaminijevu nesreću on se odlučio za potonji prijelaz. Kao izvrstan strateg Hanibal je znao kako pod svaku cijenu mora izbjeći otvoreni sukob s Rimljanima, stoga je njegova vojska nakon prelaska Apenina odlučila zaobići Flaminijeve položaje, marširajući dalje prema jugu.  

Flaminije je reagirao upravo kako je Hanibal očekivao. Nestrpljiv zapodjenuti bitku, naredio je svojim legijama da krenu u potjeru, usprkos činjenici da su njegove trupe bile brojčano slabije. Polibijev navod kako su rimski vojnici sa sobom ponijeli goleme količine lanaca koje su planirali iskoristiti na zarobljenim neprijateljima, možda najbolje svjedoči koliko su Rimljani podcijenili Hanibala. Dan prije bitke, 20. lipnja, Hanibalove trupe došle su do Trazimenskoga jezera, najvećeg jezera na Apeninskom poluotoku. Upravo je ovo mjesto Hanibal odabrao za svoju zamku i manevar koji je nemali broj puta koštao Rimljane njihovih života. Nakon što je uvidio kako cesta kojom će uskoro proći i Flaminije prolazi između obale jezera i okolnih brežuljaka, Hanibal je dio svoje vojske postavio na daljnjem kraju jezera, navodeći Rimljane da misle kako se pripremio za otvoreni sukob. Ipak, glavinu svoje vojske Hanibal je smjestio na brežuljke koji su pružali uzduž ceste. Rimske su se legije na ovaj način, iako nesvjesne, našle skučene između vode Trazimenskoga jezera i Hanibalovih prikrivenih trupa. Od trenutka kada su Rimljani ušetali u zamku Hanibalova je pobjeda bila osigurana. Ne mogavši organizirati svoje linije na tako skučenom prostoru, Rimljani su nakon gotovo tri sata borbe bili poraženi. Fabije Piktor tvrdi kako je život u ovoj bitki izgubilo 15 000 Rimljana, dok je njih 10 000 uspjelo pobjeći te se s vremenom vratiti u Rim. Hanibalovi gubitci, s druge strane, bili su puno manji te su brojali, ovisno o izvoru, između 1 500 i 2 500 žrtava. Prema Liviju, masakr kod Trazimenskoga jezera bio je toliki da ni jedna vojska nije bila svjesna potresa koji je upravo u tom trenutku pogodio Italiju. Isto tako, zbog količine krvi koja je više od tri dana ispunjavala jezero, malena rijeka koja ga je navodnjavala nazvana je Sanguineto - Krvava rijeka.

22. lipnja 168. g. pr. Kr. - bitka kod Pidne 

Nakon rimske pobjede kod Kinoskefala 197. g. pr. Kr. i završetka Drugog makedonskog rata, Rim se etablirao kao vodeća snaga među brojnim grčkim gradovima-državicama. Ipak, ne želeći direktno aneksirati područje, Rimljani su nizom ugovora od teritorija Grčke efektivno stvorili vlastiti protektorat. Iako rimske legije ni u kom trenutku nisu bile vojno prisutne, izaslanici iz svih krajeva Grčke dolazili su dobrovoljno u Rim, ne bi li vrhovni arbitar riješio sukobe i probleme koji su se neminovno pojavljivali. Drugim riječima, položaj koji je Makedonija uživala u grčkome svijetu predvođena antigonidskom dinastijom, sada je preuzeo Rim. Smrću kralja Filipa, 179. g. pr. Kr., na makedonsko prijestolje zasjeo je njegov stariji sin Perzej - ujedno i posljednji vladar Makedonije iz antigonidske loze kraljeva, nasljednika Aleksandra Makedonskoga. U prvim godinama svoje vladavine Filip je, poput njegovoga oca, njegovao dobre odnose se Rimom. Ipak, rane 172. g. pr. Kr. stvari su se stubokom promijenile. Iako su povijesni izvori kada se radi o točnom uzroka rata pomalo nejasni, čini se da je Perzejevo nastojanje da Makedoniju ponovno učini vodećom snagom u Grčkoj bilo dovoljno da rimski patres objave rat Makedoniji. Nakon niza manjih okršaja, Treći makedonski rat kulminirao je bitkom kod Pidne. Rimske legije predvodio je iskusni vojskovođa, sada konzul, Lucije Emilije Paul. Paul je kasnije, prema Polibiju, priznao da nikada nije bio toliko prestrašen kao kada su dvije vojske stale jedna pred drugu i kada je vidio masu kopalja makedonske falange uperenu prema njima. Ipak, rimske manipularne legije ponovno su se pokazale nadmoćnijima od falange. Iako su makedonska koplja, duga gotovo 6 metara, inicijalno predstavljala nepremostivu prepreku legionarskim taktikama i njihovom kratkim mačevima, nefleksibilnost makedonske falange i činjenica da je njezina snaga ležala u čvrstim formacijama uskoro je došla na naplatu. Na naravnom terenu, ne mogavši koordinirati svoje linije, u redovima Makedonaca počele su se pojavljivati rupe, koje su Rimljani i više nego spremno iskoristili. Inicijalno su Rimljani na bojno polje doveli oko 38 600 vojnika te 22 bojna slona, dok su Makedonci na svojoj strani imali oko 43 000. Nakon bitke, c. 20 000 Makedonaca bilo je ubijeno, a njih 11 000 zarobljeno. Rimski gubitci brojali su jednu stotinu. Rimljani su kasnije tvrdili kako su kod Pidne u jednom danu pobili najviše neprijatelja u svojoj povijesti. Makedonski kralj Perzej u lancima je odveden u Rim, gdje je Paul proslavio veleban trijumf, a Makedonija ja podijeljena na četiri formalno autonomne republike koje su imale obvezu plaćanja godišnjeg danka.