Kult Mitre u rimskoj religiji

Autor: Miroslav Kujundžić

Štovanjem Mitre u Rim je došlo bogatstvo astralnih i astrolatrijskih religija mezopotamskog, kaldejskog i babilonskog svijeta. 

Rimska religija širok je pojam koji obuhvaća tradicionalne, ali i čitav niz različitih stranih kultova koji su s vremenom pristizali u Rim. Tijekom povijesti, uočljiva je receptivnost za strane utjecaje, što će reći da su Rimljani mnoga strana božanstva uveli u svoj religijski sustav i službeni vjerski kalendar. Osobito privlačni Rimljanima bili su misterijski kultovi, a to su kultovi koji su zahtijevali inicijaciju svojih posvećenika. Jedan od takvih bio je kult istočnog božanstva Mitre. Štovanjem Mitre u Rim je došlo bogatstvo astralnih i astrolatrijskih religija mezopotamskog, kaldejskog i babilonskog svijeta.

Podrijetlo

Postoji nekoliko pretpostavki o podrijetlu ovog božanstva, a ustaljena je ona da je bog Mitra potekao iz Indije, odakle će kasnije preći u Perziju, čijim širenjem dolazi na Bliski Istok i dalje na zapad. U Vedama se Mitra navodi kao božanstvo svjetlosti podređeno Varuni, a u Avesti je povezan s istinom i zakletvom. U zoroastrizmu Mitra je cijenjeno božanstvo podređeno vrhovnom dobrom bogu Ahuri-Mazdi koji se bori protiv zlog boga, Ahrimana, a prvotno nije bio božanstvo sunca nego je to poistovjećivanje došlo kasnije. Perzijanci su Mitru štovali i kao zaštitnika svojeg oružja pa će i to biti jedan od razloga zašto će ga Rimljani štovati kao zaštitnika vojske.

Prema klasičnim izvorima ključno je širenje Mitrina kulta u Kilikiju gdje je kult bio heleniziran te postao središnje božanstvo novog mističnog kulta koji će se proširiti i postati popularan u Rimu. Plutarh donosi izvještaj u kojem tvrdi da su za širenje Mitrina kulta zaslužni gusari iz Kilikije koje je Gnej Pompej zarobio, a koji su pomagali pontskom kralju Mitridatu u borbi protiv Rimljana. Za razliku od Julija Cezara koji ih je razapinjao, Pompej ih je naselio na kopnu Male Azije, Grčke i južne Italije, odakle su štovanje Mitrinog kulta proširili Rimom.

Prvi sljedbenici mitraizma bili su robovi i trgovci, a do 2. stoljeća kult je postao popularan među rimskim vojnicima te kasnije i na samom carskom dvoru (osobito u doba Severa). Naglasak mitraizma na pravdi, istini, odanosti i hrabrosti učinio je kult posebno privlačnim rimskim vojnicima, koji će postati glavni promicatelji i činit će najveći broj Mitrinih vjernika. Utjecaj i širenje mitraizma čitavim Rimskim Carstvom bili su mogući zbog zaštite carskih službenika i samih careva, kao i zbog mogućnosti kulta da se prilagodi različitim regijama u koje se širio. Tako je u Galiji Mitra izjednačen s Apolonom, u Germaniji s Merkurom, itd. Prema pronađenim ostacima pretpostavlja se da je upravo Mitrin kult bio najzastupljeniji orijentalni kult u Mursi (današnjem Osijeku), gdje su pronađene tri zavjetne pločice i jedan žrtvenik koji upućuje na postojanje mitreja.

Štovanje i simbolika

Nauk o štovanju Mitre bio je poznat samo onima koji su uvedeni u misterije kulta i morao je biti tajan. Iz tog razloga pisani izvori o štovanju Mitre su oskudni, a puno je više podataka dostupno iz materijalnih ostataka pronađenih u mitrejima (Mitrinim svetištima). Kult Mitre bio je poseban po tome što su mu mogli pristupiti isključivo muškarci i samo je njima bilo dopušteno sudjelovati u obredima koji su se održavali u mitrejima.

Mitraizam je bio misterijska religija u punom smislu. Postojao je dobro razrađen sustav vjerovanja koji je povezivao duhovni i materijalni svijet. Putem različitih iskušenja inicijanti su učili o putovanju besmrtne duše i morali su se truditi živjeti moralnim životom pomoću tajni otkrivanih kroz misterije. Bilo bi previše detaljno ulaziti u cjelokupnu analizu mitraističkog poimanja duše i besmrtnosti, ali važno je spomenuti da su vjerovali u besmrtnost duše i da je prilikom posljednjeg suda bilo važno da dobra djela nadjačaju loša kako bi duša mogla doći u nebo. U drugim popularnim kultovima božanstva su se ciklički rađala i umirala, dok se za Mitru vjerovali da je, poput ljudi, jednom rođen, živio i uzašao na nebo odakle čuva svoje sljedbenike. Jedno od važnih načela vjerovanja je dualizam, dotad potpuno nepoznat rimskoj religiji. Mitra je u rimskom religijskom sustavu preuzeo ulogu dobrog boga Ahura-Mazde i svojim posvećenicima nalagao je određena stroga pravila. Umjesto pukog izbjegavanja grijeha postojao je čitav niz pravila čistog i moralnog života. No, ključ popularnosti Mitrinog kulta nije bio toliko u samoj teologiji, koliko u ikonografiji koja obiluje jednostavnim, ali snažnim slikama.

Mitreji

Gotovo sva saznanja o rimskom štovanju Mitre potječu iz mitreja, svetišta koja nisu bila ni približno raskošna poput drugih, ali su obilovala simbolikom. Mitreji su bile male prirodne špilje ili manje građevine koje podsjećaju na špilju u kojima je bilo mjesta za dvadesetak štovatelja koji bi sjedili na klupama uz zidove. Glavno svetište bilo je duguljasto, a obli strop predstavljao je nebeski svod sa znakovima zodijaka. Često su stropovi bili ukrašeni zvijezdama i brojnim drugim ukrasima koji su trebali ojačati prisutnost božanstva.

Mitreji su namjerno pravljeni za manje grupe ljudi među kojima se tako razvijao osjećaj povjerenja i zajedništva. U njima se lakše moglo stvoriti prijateljske odnose i održavati čvrstu hijerarhiju članova kulta. Prema pronađenim popisima, broj vjernika u jednom mitreju je varirao od 10 do 36. Na kraju prostorije svakog mitreja nalazio se reljef koji je prikazivao ono što se smatralo najvećim Mitrinim postignućem, prikaz tauroktonije, odnosno scena Mitrina klanja bika. Uz nekoliko iznimki, ta scena na reljefima dosljedna je u cijelom Rimskom Carstvu. Obično je Mitra prikazan kako nosi perzijsku odjeću: frigijsku kapu, plašt, tuniku i hlače. Prema predaji, podivljali bik bio je prvo stvorenje Ahura-Mazde, a upravo je Mitra dobio zadaću ukrotiti ga. Prvo je uhvatio bika i odveo u špilju (to se smatra objašnjenjem zašto su svetišta ispod zemlje), ali je bik uspio pobjeći. Mitra ga je opet pronašao i zgrabio ga lijevom rukom za nozdrve i povukao glavu unatrag, a bodežom u desnoj ruci zaklao je bika. Iz krvi bika poteklo je klasje i sav život na zemlji. Zli bog Ahriman poslao je svoje sluge, zmiju, mrava i škorpiona da piju bikovu krv, ali se novi život već proširio zemljom. U ovome činu Sol je postao Mitrin saveznik i prepustio mu primat. Sol je personifikacija raznih sunčevih kultova štovanih i na istoku i na zapadu. Zanimljivi su i likovi Cautes i Cautopates, koji se često nalaze na rubovima Mitrinih reljefa. Cautes drži baklju okrenutu prema gore i povezan je s bikom te označava izlazeće sunce, jutro i proljeće. Cautopates drži baklju okrenutu prema dolje i povezan je s likom škorpiona. On označava zalazeće sunce, sumrak i zimu. Upravo je to glavna simbolika mitraizma, borba između svjetla i tame, života i smrti, dobra i zla. Unatoč perzijskom ruhu, Mitrina je slika bila privlačna rimskim vojnicima zbog toga što je Mitra predstavljao sliku snage, hrabrosti i nepobjedivosti. Čin ubijanja koji Mitra obavlja nije vojnicima neobičan niti misteriozan, predstavljao je bitku i borbu s neprijateljem, a bik je bio sila koju je trebalo pokoriti, kao što su Rimljani pokoravali svoje neprijatelje. Druga najvažnija scena u mitrejima bio je prikaz svetog obroka Mitre i Sola i najčešće se reljef nalazio na stražnjoj strani kamena koji je prikazivao scenu klanja bika. Na prikazu su uvijek Mitra i Sol zajedno, a ponekad i sa svojim vjernicima. Smatralo se da se sveti obrok odvijao nakon što je Mitra učinio brojna dobra djela za čovječanstvo i nakon toga bio uznesen na nebo.

Kult se sastojao od sedam stupnjeva inicijacije kroz koje je inicijant sporo napredovao. Velik broj štovatelja nikad nije napredovao iznad prvog stupnja zbog manjka predanosti, učenosti ili materijalnih sredstava kojima bi osigurao troškove prijelaza. Prije inicijacije, pojedinac je morao proći razdoblje pripreme i zakleti se da neće otkriti ništa o obredu. Nabrojat ćemo samo redom stupnjeve bez previše detaljiziranja oko značenja koja sadrže. To su: Corax, Nymphus, Miles, Leo, Perses, Heliodromus i Pater. Ova hijerarhija u mnogome podsjeća na vojničku hijerarhiju i to je razlikovalo mitraizam od drugih misterijskih kultova. To bi mogao biti jedan od razloga zašto mu nisu pristupale žene, koje nisu bile zastupljene u vojsci. Autori Beard, North i Price čak navode da je mizoginija u mitraizmu bila izraženija nego u službenom rimskom kultu.

Pater je bio voditelj jedne mitraističke zajednice i svi su mu članovi bili podređeni i smatrali ga utjelovljenjem najviše vlasti. Kao obilježja svoje vlasti nosio je frigijsku kapu, Saturnov srp i poseban prsten. On je odlučivao o primanju novih članova u kult, nadgledao je obrede te bio zadužen za inicijaciju i napredovanje u hijerarhiji. Cijeli proces inicijacije uključivao je ponekad simbolični, a ponekad i pravi test izdržljivosti. Postojalo je žigosanje, test izdržljivosti na vrućinu i hladnoću, post, bičevanje i pješačenje. Postojala je podjela dnevnih službi, a održavala se i svojevrsna pričest u spomen na gozbu Mitre i Sunca na kojoj se pilo vino. Primanje u zajednicu simbolično se obilježavalo rukovanjem inicijanta s poglavarom Paterom, a cijela zajednica bila je ujedinjena zakletvom. Ta zajednica nije bila samo na duhovnoj razini nego su si članovi često međusobno pomagali, primjerice financijski. U kult su mogli pristupiti i oni koji su pored Mitre štovali druga božanstva te su se u mitrejima često nalazili i brojni drugi kipovi.

Popularnost Mitre svoj će vrhunac doživjeti poistovjećivanjem s kultom sunca, poznatim kao Sol Invictus ("Nepobjedivo sunce").

Bibliografija: 

Detaljno o Mitri možete pronaći u diplomskom radu autora članka, dostupno na: (https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A4301/datastream/PDF/view)

Beard, Mary; North, John; Price, Simon. Religions of Rome, Volume 1: A History. Cambridge: Cambridge University Press, 1998.

Ferguson, John. The Religions of the Roman Empire. London: Thames and Hudson, 1970.

Palombo, Giovanna. "The Roman Cult of Mithras: Religious Phenomenon nad Brotherhood". Ex Post Facto: Journal of History Students at San Francisco State University, SF State University 15 (2006), br. 1: 145-164.

Perowne, Stewart. Rimska mitologija. Opatija: Otokar Keršovani, 1990.

Tripolitis, Antonía. Religions of the Hellenistic-Roman Age. Michigan: Win. B. Eerdmans Publishing Co., 2002.

Versluys, John, Miguel. "Orientalising Roman Gods". Panthée: Religious Transformations in the Graeco-Roman Empire 177 (2013), br. 1: 235-259.