Odrastati kao Spartanac

Autor: Franjo Lacković 

Dječacima nije bilo dozvoljeno nositi obuću, posjedovali su samo jedan komad odjeće, a spavali su na krevetu od čičkove vune i trske. 

Između brojnih grčkih gradova-država, svakako jedna od najzanimljivijih bila je Sparta. Smještena na jugu Peloponeza, Spartu je u 10. st. pr. Kr. osnovalo ratoborno pleme Dorana, na obali rijeke Evrotas. Spartansko društvo bilo je jasno podijeljeno na tri sloja. Punopravni građani, spartijati, bili su vojnici, lovci i zemljoposjednici, perijeci su bili obrtnici i trgovci, a heloti državni robovi, koji su vladajućem sloju obrađivali zemlju. Prema nekim modernim pretpostavkama heloti su bili brojniji od spartijata i to u omjeru 10:1 (određeni autori drže čak da je omjer bio i veći, 20:1). O tome nam svjedoči i velika pobuna helota, koja se odigrala sredinom 7. st. pr. Kr. Spartijati su uspjeli ugušiti ovu pobunu, ali spartansko društvo nakon toga doživjelo je potpunu reorganizaciju. Autorstvo ove reformne i zakonodavne aktivnosti pripisano je stanovitom Likurgu i, dok za njegovo povijesno postojanja nemamo provjerenih informacija, sam karakter i objekt reforme uvelike su nam poznati - učiniti od spartanskih građana disciplinirane i elitne borce i to od najmlađih dana.

Nakon svoga rođenja, mladi Spartanac bio bi prvo pregledan od strane starješine. Ukoliko bi se pokazalo da je dijete boležljivo, slabo ili da ima bilo kakvu deformaciju bivalo bi "izloženo" na planini - eufemizam je to koji su revno koristili i Grci i Rimljani, a radilo se o tome da su ostavljali dijete da umre. S druge strane, ukoliko bi se procijenilo da je dijete jako te da ima potencijala izrasti u snažnog ratnika, dobilo bi pravo na život te prvih 7 godina provelo pod nadzorom svoje majke. Spartanske žene, bile su uvelike poznate po svojoj nepokolebljivosti i svojoj disciplini. Vrati se sa svojim štitom, ili na njemu, bio je savjet koji su redovno davale svojim sinovima netom prije odlaska u rat, a poznato je da su neke majke osobno ubijale svoje sinove zbog kukavičluka. U usporedbi s ostalim ženama antičke Grčke, uživale su zavidnu samostalnost i slobodu, a kao sposobne medicinske sestre navelike su bile tražene.

Sa 7 godina, život u sigurnosti obiteljskoga doma za spartanske dječake je završavao. Dječaci su odvoženi u svojevrsne internate, na čelu kojih su se nalazili nadzornici. Nadzornici, osim što su na svom raspolaganju imali 20tak mladića, također su uzimali takozvane "šibače". Odnosno, neki od najsposobnijih dječaka dobivali bi titulu prefekta i kao takvi bili bi zaduženi za šibanje svojih kolega. Svi su dječaci živjeli zajedno u barakama, zajedno su se hranili te, kao dio njihovog treninga, bili poticani da kradu. Ova praksa trebala je kod dječaka razviti snalažljivost i hrabrost. Poznata je priča o dječaku koji je tijekom krađe pripitomljene lisice bio uhvaćen te je, umjesto da prihvati sramotu, sakrio lisicu pod svoj ogrtač koja mu je potom izgrizla vitalne organe. Snaga i otpornost, uistinu, bile su dvije kvalitete koje je Likurgov sustav trebao razviti.

Dječacima nije bilo dozvoljeno nositi obuću, posjedovali su samo jedan komad odjeće, a spavali su na krevetu od čičkove vune i trske. U njihov kurikulum bile su uključene raznolike i svestrane sportske aktivnosti kao što su trčanje, hrvanje, bacanje klade pa čak i plesanje. Uz to, prakticirane su i raznolike aktivnosti kojima se poticao natjecateljski duh. Primjerice, u jednoj od njih, dječaci bi bili podijeljeni u dvije skupine (čopora). Prva skupina bila bi postavljena na teren okružen rijekama i potocima, dok je zadatak druge bio svim mogućim i raspoloživim sredstvima - silom, otjerati svoje suparnike.

Što se tiče učenja u školama, ono nije bilo rašireno. Upitno je također u kojoj su mjeri dječaci bili poučavani čitanju i pisanju. Pamćenje se vježbalo na način da su  se državni zakoni pamtili od riječi do riječi, a pretpostavka je da je većina znala izrecitirati barem nekoliko Homerovih stihova. Retoriku, koju su ostali Grci toliko cijenili i razvijali, Spartanci su prezirali. Čak i onda kada su dugi govori mogli motivirati ljude za bitke, prakticirane su kratke i britke rečenice. Doručak ovdje, večera u Hadu, primjer je govora jednog generala kad je njegova vojska završila zarobljena. Jednom prilikom strani izaslanik pristigao je u Spartu tražeći pomoć u žitu, pri čemu je skupštini održao dugi govor. Na njegovom kraju, pripadnici skupštine rekli su da su, dok je izaslanik došao do drugog dijela govora, zaboravili što je htio reći u prvom. Izaslanik je, kako se čini, shvatio naputak te je drugi dan jednostavno rekao Vreće (nam) trebaju brašna. Mogao si izostaviti "vreće" bio je odgovor skupštine. I dan danas za opis jezgrovitog i kratkoga načina govora koristi se izraz "lakonski govor". Ne može začuditi kako nam Spartanci nisu ostavili nikakvu umjetnost ili literarna djela. Ono što su razvijali su bili dobri vojnici. Sport koji je mogao dovesti do krivog razvoja mišića ili ozlijediti tijelo na bilo koji način, nije smio biti prakticiran - primjerice boksanje. 

S 18 godina, dječaci su uzlazili u tajne odrede tzv. Crypteia. Iduće dvije godine njihov je zadatak bio nadzirati helotsku populaciju i, u što većoj tajnosti moguće, osigurati da oni opasniji nestanu. Navodno je u jednoj noći čak 2 000 helota nestalo bez ikakvog traga. Vojnički način života nastavljao se i kada bi dječaci postali odrasli. Način života u barakama na koji su bili navikli i dalje je njegovan stoga su svi odrasli građani zajednički objedovali u takozvanim klubovima za objed - syssitia. Svaki klub sastojao se od 15 muškaraca te je svaki građanin morao biti članom. Takve odaje, namjerno su držane jednostavnima, dekoracije nikakve vrste nisu bile dozvoljene, a kod njihove izgradnje jedini alat koji su mogli imati na raspolaganju bila je sjekira. Što se tiče jela, ono se većinom sastojalo od svinjetine, sira, datulja, kruha i vina. Spartanska juha bila je poznato po svojoj nejestivosti, toliko da je jedan stranac, nakon što ju je kušao, izjavio da sada zna zašto se Spartanci ne boje smrti. Lov je mogao doprinijeti obilju na stolu, ali mjesečno je svaki član morao dati doprinos u hrani na zajednički stol. Ovu hranu zapravo su osiguravali heloti, jer ni jedan građanin nije samostalno obrađivao vlastitu zemlju. Čak je i bavljenje trgovinom bilo zabranjeno spartijatima, a samim time i stjecanje bilo kakvog bogatstva. Osim zakonima, zarađivanje novca obeshrabrivano je i praktičnim metodama. Naime, jedina valuta koja nam je poznata iz Sparte bili su teški željezni ingoti u obliku "ražnjića" - suma potrebna, primjerice, da se kupi samo jedan rob napunila bi čitav vagon.

Bibliografija:

Peel, Dan, ur. Ancient Greece. Velika Britanija: Future Publising Limited, 2019. 

Robinson, Cyril Edward. Everyday life in ancinent Greece. Cambridge: Cambridge University Press, 2006.