Opsada Alezije

Autor: Franjo Lacković 

Pa ipak, kada se 52. g. pr. Kr. čitava Galija predvođena Vercingetoriksom pobunila protiv rimske vlasti, svi su oni mogli pasti u zaborav pred zidinama Alezije. Jedna od najpoznatijih bitaka antičkoga svijeta - i dandanas proučavana kao klasičan primjer opsadnog ratovanja - odigrala se u rujnu 52. g. pr. Kr. ...

Članovi su rimske vladajuće klase oduvijek bili kompetitivni. Iako je plemenito podrijetlo bilo iznimno važno u rimskome društvu, nakon patricijsko-plebejske nagodbe ono nije bilo jedini čimbenik političkoga uspjeha. Najveća moć u državi stjecala se uspjehom na izborima, a golema financijska sredstva te utjecajni prijatelji bili su nužni kako bi se do te pobjede i došlo. Treći čimbenik uspjeha na političkoj sceni bila je vojna pobjeda - fundamentalni koncept u rimskome društvu. Samo je ona pobjedničkom generalu osiguravala trijumf i nošenje lovorovog vijenca. Bio je to simboličan čin koji je trijumfatora usko povezivao s onim božanskim, ali je osim toga imao i svoje profane implikacije - već spomenuti, velik politički kapital. Harris, primjerice, razloge teritorijalnoga proširenja Republike pronalazi upravo u intenzivnoj hijerarhiji društvenoga sustava, koji je prisiljavao generacije rimskih plemića da se natječu za vojna zapovjedništva i vojne počasti. Pa ipak, kada je 58. g. pr. Kr. Cezar otpočeo svoje "Galske ratove", i usprkos velikoj dozi samopouzdanja koju je kao vojskovođa nedvojbeno posjedovao, pobjeda je bila sve samo ne sigurna. Povjesničari koji njegov prokonzularni mandat u Galiji gledaju kao puku formalnost, običnu stepenicu na putu prema apsolutnoj moći, griješe. Galska kampanja mogla je vrlo lako biti i njegova posljednja. Cezarov vojni talent, jasno, ne može biti predmetom rasprave te je bio prepoznat još u antici. Kako navodi Plutarh:

"...ne, ukoliko ga se uspoređuje s ljudima kao što su Fabije i Scipion i Metel, i s ljudima njegovog vremena ili malo prije njega, poput Sule, Marija, dvaju Lukula, ili čak s Pompejem osobno, čija je slava za svaki oblik vojne izvrsnosti u to doba cvala i dosezala do neba, vidjet će se da ih Cezar sve nadilazi u svojim postignućima. Jedne je nadišao po težini regija gdje je vodio svoje ratove; druge po veličini zemlje koju je osvojio; druge po broju i snazi neprijatelja nad kojima je bio pobjednik" ... "druge u svojoj razumnosti i umjerenosti prema zarobljenicima; druge u darovima i uslugama koje je pružio svojim vojnicima; i sve u činjenici da je vodio najviše bitaka i pobio najviše neprijatelja. I iako nije bilo punih deset godina da je vodio rat u Galiji, zauzeo je više od 800 gradova, pokorio 300 naroda, i u različitim vremenima vidio bitke s 3 milijuna ljudi, od kojih je pobio jedan milijun borbom prsa u prsa i uzeo još više kao zarobljenike. (Plut. Vit. Caes. 15)

Ovakvi uspjesi, čak i preuveličani, svakako svjedoče o Cezarovom vojnom geniju. Pa ipak, kada se 52. g. pr. Kr. čitava Galija predvođena Vercingetoriksom pobunila protiv rimske vlasti, svi su oni mogli pasti u zaborav pred zidinama Alezije. Jedna od najpoznatijih bitaka antičkoga svijeta - i dandanas proučavana kao klasičan primjer opsadnog ratovanja - odigrala se u rujnu 52. g. pr. Kr, a ovo je bio njezin tijek:

"Grad Alezija nalazio se na vrhu brijega prilične visine, te se činilo da se jedino opsjedanjem može zauzeti. Podno brijega tekle su dvije rječice na dvije strane. Pred gradom se rasprostirala ravnica oko 3000 koraka u dužinu, dok su je sa svih strana u nevelikoj daljini okruživali brežuljci gotovo jednake visine i uspona. Ispod zida, gdje je brijeg bio okrenut prema istoku, cijeli su prostor bile pokrile galske čete te još povukle jarak i gradinu od šest stopa. Opkopi koje su Rimljani gradili obuhvaćali su naokolo 11 000 koraka. Osam su tabora smjestili na prikladnom mjestu i ujedno su podigli dvadeset i tri tvrđavice. U njima su se preko dana nalazile straže, da ne bi neprijatelj iznenada navalio, dok su ih noću čuvali stražari i jaka posada.

Kad su Rimljani započeli svoje radove, dogodilo se da se jednoga dana zametnuo konjanički okršaj u onoj ravnici za koju smo maloprije rekli da se prostire između brežuljaka oko 3000 koraka u dužinu. Naši i neprijatelji borili su se ogorčeno. Budući da su se naši borci našli u nezgodnom položaju, Cezar im je poslao germanske konjanike u pomoć, a pred taborom je postavio legije, da ne bi s koje strane iznenada navalili neprijateljski pješaci. Ova je zaštita sa strane legija uvelike osokolila naše borce, pa su natjerali u bijeg neprijatelje koji su se zbog silna mnoštva tako smeli da nisu mogli u redu uzmaknuti. Budući da su vrata bila pretijesna, svi su nagrnuli odjednom, čvrsto zbijeni. Zbog toga je nastao velik pokolj; neki su sjahali s konja da bi tako lakše pregazili jarak i onda se popeli preko stijene. Tad je Cezar zapovjedio legijama koje je bio svrstao pred nasipom da se malo naprijed pomaknu. Na taj su način izginuli i oni Gali koji su se nalazili iza utvrda, jer su držali da upravo tad na njih idu legije, pa su vikom pozivali jedni druge na oružje. Zato je Vercingetoriks naredio da se zabrtve taborska vrata, jer bi tabor mogao ostati bez braniča. Germani su poubijali mnoge galske vojnike, pohvatali mnoštvo konja i onda se vratili u tabor.

Vercingetoriks je namjeravao noću poslati dalje čitavo konjaništvo prije nego što Rimljani posvršavaju gradnju svih utvrda. Na odlasku je naredio zapovjednicima konjaništva da svaki od njih krene u svoju zemlju, pa onda sve one koji su sposobni za oružje pozovu i da dignu ustanak. Pritom im je navodio svoje zasluge koje je za njih učinio i zatim ih počeo preklinjati da misle i na njegov spas i da ga kao čovjeka koji je vrlo zaslužan za slobodu svih Gala ne predaju neprijateljima. Ukoliko se ne budu na nj obazirali, izjavio je Vercingetoriks, svi će izginuti, a s njima zajedno i 80 000 izabranih vojnika. Priznao je da prema njegovu računu ima žita za još svega mjesec dana, ali da ipak ako se bude štedjelo može potrajati i dulje. Kad je sve to odlučno izjavio, otpustio je oko druge noćne straže konjaništvo da se tiho udalji iz tabora na onom mjestu gdje još nije bio izgrađen opkop.

Zatim je zapovjedio da se sve zalihe žita snesu u njegov tabor, a da se onaj tko se ne bude pokorio smakne. Čitavo ono blago koje su bili dotjerali Mandubljani razdijelio je među borce, dok je škrto i u malim količinama dijelio žito. Onda je sve čete koje je bio razvrstao pred gradom povukao u grad. Na taj se način osigurao u svojim pripremama i čekao da mu stigne pomoć iz cijele Galije, da bi što uspješnije vodio rat.

Kad je za te Vercingetoriksove pripreme saznao Cezar od zarobljenika i prebjega, počeo je izgrađivati ovakve opkope. Naredio je da se iskopa jarak širok dvadeset stopa i to okomitih strana, te je dno jarka toliko bilo široko koliko su gornji dijelovi bili udaljeni jedan od drugoga. Sve je ostale utvrde podigao četiri stotine stopa iza ovoga jarka i to s namjerom da ne bi mnoštvo neprijatelja iznenada provalilo ili noću dospjelo do opkopa ili danju bacalo strijele na naše borce koji su bili zaposleni na stanovitim gradnjama, pogotovo što je morao toliki prostor obuhvatiti, a vojnicima nije bilo baš lako da zapreme tako veliku površinu. Kad je ostavio ovoliki prostor pa iskopao dva jarka široka po petnaest stopa, a oba jednako duboka, onda je unutrašnji jarak na ravnim i niskim mjestima ispunio vodom koju je doveo iz rijeke. Iza njih je odredio da se podigne nasip i bedem od dvanaest stopa.

Zatim je nadogradio grudobran i krunu, a ondje gdje su zasloni zahvatali u bedem postavio je goleme rašlje koje su stršile uvis da bi neprijatelju onemogućile penjanje. Zatim je naokolo uzduž cijele gradnje podigao tornjeve, a ti su jedan od drugog bili udaljeni osamdeset stopa.

U isto je vrijeme trebalo nabavljati građu i hranu i graditi utvrde. Zato su se naše čete koje su se udaljavale daleko od tabora morale u svojim redovima prorijediti. Gali su više puta pokušavali udariti na naše građevine, pa su svom žestinom provaljivali kroz nekoliko gradskih vrata. Zbog toga je Cezar držao da tim gradnjama treba nadodati nove, da bi se na taj način sa što manjim brojem vojnika mogle braniti utvrde. Zato je naredio da se posijeku stabla s jako debelim granama, a onda da se njihovi završeci okrešu i naoštre. Poslije toga su vojnici počeli kopati jarke u neprekidnom nizu i to duboke pet stopa. Ovamo je spustio sasječena debla i odozdo ih pričvrstio da ih nitko ne bi mogao iščupati, dok je njihovo granje virilo. Onda je spustio i međusobno isprepleo svuda po pet redova. U slučaju da bi netko ovamo zalutao, tad bi se spleo o veoma oštro kolje. Tako ugrađeno kolje nazivali su palisadama. Pred njima su u kosim redovima vojnici iskopali jame po tri stope duboke, a te su prema dnu bile sve uže. U njih su zabijali kolce debele kao stegno koji su odozgo bili zašiljeni i opaljeni, ali tako da nisu virili iz zemlje više od četiri palca. Isto tako, da bi ih učvrstili i utvrdili, nabijali su dolje na dnu zemlju u visinu pola stope, dok su ostali dio jame pokrivali prućem i grmljem da bi sakrili postavljenu stupicu. Načinili su osam ovakvih redova; svi su bili udaljeni jedan od drugoga po tri stope. Budući da je ova gradnja bila slična cvijetu, prozvali su je ljiljanom. Pred tim bi kolčiće duge jednu stopu na kojima su bile nasađene željezne kuke potpuno zakopali u zemlju i tako ih poredali u malim razmacima na sve strane. Njih su nazivali badljem.

Kad je sve to dovršio, Cezar je odabrao kraj koji je tu bio prema njegovu mišljenju najravniji, a onda, obazirući se na prirodni položaj, obuhvatio je 13 000 koraka i zapovjedio da se izgrade jednake utvrde na suprotnoj strani protiv neprijatelja izvana, da ne bi veliko mnoštvo neprijatelja moglo opkoliti posade u utvrdama. Da ne bi morali izlaziti iz tabora i izlagati se opasnosti, zapovjedio je svima vojnicima da se opskrbe hranom, tj. krmom i žitom za mjesec dana.

Dok se sve to pripremalo oko Alezije, Gali su sazvali skupštinu poglavica i na njoj odredili da se ne pozovu svi što su bili sposobni za borbu, kao što je to bio naredio Vercingetoriks, nego da se od svake države zatraži određen broj vojnika da bi se moglo, kad navali i kad se zgrne toliko mnoštvo, svojim četama upravljati i razlikovati ih, te ih usto dobro opskrbljivati hranom. Zato su zatražili u Heduanaca i u njihovih štićenika Seguzijavaca, Ambivarečana, Aulerčana Brandovika 35 000 vojnika; isto su toliko zatražili od Arvernjana, Eleutećana, Kadurčana, Gabalaca i Velavljana, koji su uglavnom bili pod vlašću Arvernjana. 12 000 tražili su od Sekvanaca, Biturižana, Santonaca, Rutenaca i Karnućana, od Belovačana 10 000 i isto toliko od Lemovičana. Od Piktonaca, Turonaca, Parizijaca i Helvećana po 8000; po 6000 od Anda, Ambljana, Mediomatričana, Petrokorana, Nervljana, Morinjana i Nitiobrožana; po 5000 od Aulerčana Cenomana, a isto toliko od Atrebaćana, dok su 4000 zatražili od Veliokašana, a od Esuvljana i Aulerčana Eburovičana po 3000; Rauračani i Boji trebali su dati po 2000, dok su odredili da države koje se zovu Aremoričke, smještene uz obalu Oceana, dadu sve zajedno 30 000. Taj je broj obuhvatio Koriozolićane, Redonce, Ambibarijce, Kalećane, Ozizmljane, Venete, Leksovljane i Venelce. Od svih tih država jedino Belovačani nisu poslali puni broj, jer su izjavljivali da će na svoju ruku i prema svome nahođenju ratovati s Rimljanima, a da se ne žele pokoravati ičijoj zapovjedi. Ipak, kad ih je Komije zamolio da mu kao prijatelju učine uslugu, oni su poslali 2000 boraca.

Pouzdane i dobre je zasluge toga Komija Cezar upoznao, kako smo to prije spomenuli, kad je pređašnjih godina bio u Britaniji. Zbog tih je zasluga Cezar odredio da Komijeva država bude pošteđena od poreza; usto joj je vratio sva prava i zakone, dok je njemu samome dodijelio Morinjane. Ipak je sloga cijele Galije da se izvojšti sloboda i ponovo stekne djedovska ratna slava bila tako jaka da Gale nisu više mogla ganuti ni dobročinstva ni uspomena na Cezarovo prijateljstvo, nego su svi srcem i dušom pristali da ratuju. Sakupili su 8000 konjanika i oko 250 000 pješaka; zatim su ih pregledali, izbrojili i postavili im zapovjednike u zemlji Heduanaca. Vrhovno su zapovjedništvo dodijelili Atrebaćaninu Komiju, Heduancima Viridomaru i Eporedoriksu kao i Verkasivelaunu iz plemena Arvernjana, a to je bio bratić Vercingetoriksov. Ovima su isto tako dodijelili izabrane i ugledne ljude iz raznih država koji bi imali prema svom najboljem znanju voditi rat. Tako su svi oduševljeni i puni pouzdanja u pobjedu krenuli prema Aleziji. Nitko među njima nije ni na čas posumnjao da bi netko mogao odoljeti tolikom organiziranom mnoštvu, osobito u dvostrukoj bici, kad provale njihovi iz grada, a oni se budu pojavili s tolikim konjaničkim i pješačkim četama.

Ali oni koji su bili pod opsadom u gradu Aleziji s nestrpljenjem su očekivali pomoć od svojih, te kad su vidjeli da je minuo ugovoreni dan i kad su potrošili sve zalihe žita, ne znajući što se događa u zemlji Heduanaca, sazvali su vijeće u kome su počeli raspravljati o svojoj budućoj sudbini. Pojavila su se razna mišljenja. Jedni su predlagali predaju, dok su drugi tražili da se stupi u otvorenu borbu i da se bore dok budu mogli. Čini se da ne smijemo mimoići govor Kritognatov zbog njegove neobične i neljudske okrutnosti. On je bio iz plemena Arvernjana, rođen u vrlo uglednoj obitelji, a uživao je neobično značajan ugled. Taj je u vijeću rekao: - Ni riječi neću kazati o mišljenju onih koji najsramotnije ropstvo nazivaju imenom predaje, a ne mislim da ih treba držati za građane i pozivati u naše vijeće. Želim govoriti o onima koji su zato da provalimo s vojskom iz grada. U njihovu je savjetu, kao što i sami morate priznati, pravi spomen na našu nekadašnju slavu. Zato, onaj koji ne može za kratko vrijeme odoljeti bijedi taj je doista slab, a ne hrabar čovjek. Lakše je pronaći one koji žele svojevoljno otići u zagrljaj smrti nego one što žele podnositi patnju. I ja bih odobrio ovakvo mišljenje (toliko pazim na ponos) kad bih znao da se ništa drugo ne žrtvuje osim našega života. Ipak, kad već stvaramo odluke, obazrimo se na čitavu Galiju koju smo pozvali u pomoć. Kako bi, ako razmislite, bilo pri duši našim bližnjima i rođacima kad bi 80 000 ljudi izginulo na jednom mjestu, a oni sami bili primorani da se dalje bore na njihovim leševima? Nemojte im uskraćivati svoju pomoć, jer su oni zbog općeg i vašeg spasa zaboravili kakvoj se opasnosti izvrgavaju. Nemojte svojom ludošću i nerazboritošću ili slabošću uvaliti čitavu Galiju u vječno ropstvo. Zar ćete zbog toga što nisu u određeni dan stigli posumnjati u njihovu vjernost i postojanost? Što da još navedem? Zar se Rimljani u utvrdama s one strane muče i to iz dana u dan zbog zabave? Ako vas ne mogu utješiti njihovi glasnici, da je svaki prolaz do nas zakrčen, onda neka vam neprijatelji budu svjedoci da će oni uskoro stići. Rimljani su iz straha prionuli i danju i noću uz takav posao. Koja je onda moja osnova? Moramo učiniti ono što su već u davnini učinili naši djedovi u nejednakoj borbi s Cimbrima i Teutoncima! Oni su se onda kad su ih prilike otjerale u gradove i kad su se nalazili u sličnoj opasnosti kao i mi prehranjivali mesom onih koji su bili nesposobni za rat; tako su izdržali i nisu se predali neprijateljima. Uostalom, da u našoj povijesti i ne postoji takav primjer, ipak bismo ga trebali ostvariti iz ljubavi prema slobodi i onda predati svojim potomcima! Zar je išta ikad bilo nalik onome ratu? Istina, Cimbri i Teutonci bili su poharali Galiju, nanijeli joj tolike patnje, pa su ipak na kraju otišli i krenuli u druge zemlje, ali su ostala naša djedovska prava, zakoni, polja i sloboda. Što drugo žele Rimljani ili što drugo traže nego da se iz puste zavisti ugnijezde u zemljama i državama onih koje su upoznali kao ljude slavne i u ratu hrabre, a onda da im nametnu vječno ropstvo? I nisu nikada vodili ratove zbog drugih razloga. Uostalom, ako vam je nepoznato što se događa kod drugih naroda, pogledajte malo na susjednu Galiju koju su oni pretvorili u svoju provinciju, a onda su izmijenili pravo i zakone, sve podvrgli pod svoju vlast, te ona sada stenje u lancima vječnog ropstva!

Kad su se svi izredali u izlaganju svoga mišljenja, zaključili su da napuste grad svi oni koji zbog zdravlja ili dobi nisu sposobni za rat, a da sami pokušaju sve prije nego što prihvate Kritognatov prijedlog. Ukoliko ih nevolja bude prisilila a pomoć zakasnila, onda tek treba radije prihvatiti njegove prijedloge nego se predati ili prihvatiti mir. Mandubljani su sve koje su prije bili primili u grad prisilli da ga s djecom i ženama napuste. I kad su se oni približili rimskim utvrdama, počeli su na razne načine plačući preklinjati rimske vojnike da ih zarobe kao roblje i da ih nahrane. Cezar je po nasipu razmjestio straže i nije dopustio da ih prime.

Upravo su tad pred samu Aleziju stigli Komije i drugi vojskovođe kojima je bilo povjereno vrhovno zapovjedništvo nad svim četama. Odmah su zaposjeli jedan brežuljak i utaborili se oko tisuću koraka daleko od naših utvrda. Sutradan su izveli iz tabora svoje konjaništvo; ono je ispunilo cijelu onu ravnicu za koju smo spomenuli da se prostire 3000 koraka u daljinu. Pješačke su čete razvrstali nešto podalje po uzvisinama. Sa samoga grada Alezije širio se pogled na široko polje. Svi su se okupili na rubovima tvrđave kad su ugledali da je stigla pomoć. Tad su počeli jedan drugome čestitati, svima je duša bila prepuna zanosa i veselja. Zato su izveli čete i svrstali se pred gradom, onda su najbliži jarak prekrili pleterom i zatim zatrpali zemljom. U jednu riječ, sve su pripremili za provalu iz grada a da nisu propustili ni drugo za svaki slučaj.

Cezar je razvrstao vojsku na objema stranama opkopa da bi svaki borac, ako dođe do borbe, znao gdje mu je mjesto, a onda je izveo konjaništvo iz tabora i zapovjedio da se zametne borba. Iz svih se tabora, jer su bili smješteni na planinskim glavicama, širio pogled naokolo, pa su svi vojnici mogli pratiti bitku i čekati svršetak. Gali su sa svoje strane među konjaničke odrede uvrštavali strijelce i lako naoružane borce, da bi na taj način mogli priteći u pomoć svojima i istovremeno suzbiti navalu naših konjanika. Zbog toga su strijelci ranili više naših boraca, te su morali napustiti svoje borbeno mjesto. Budući da su Gali vjerovali da su njihovi vojnici u borbi jači i vidjeli da svojim mnoštvom pritiskuju naše odrede, počeli su odasvud, kako oni koji su bili okruženi opkopima tako i oni koji su pristizali u pomoć, zaglušnom vikom i povicima sokoliti svoje drugove. Osim toga, kako se borba odvijala pred očima svih vojnika te se lako moglo uočiti junaštvo i kukavištvo boraca, to su želja za slavom i strah poticali jedne i druge da budu hrabriji. Borba se vodila od podne gotovo do zalaska sunca, ali je još uvijek pobjeda bila neodlučna. U tom su trenutku Germani navalili na neprijatelje i sasjekli ih. Kad su protivnici počeli bježati, isti su borci opkolili strijelce i sasjekli ih. Na sličan su način i drugi naši odredi progonili neprijatelja na uzmaku sve do tabora; pritom nisu dopustili da na bilo koji način uspostave red u svojim bojnim jedinicama. Zato su se oni vojnici koji su bili izašli iz Alezije žalosni vratili u grad; u panici i očaju sumnjali su u pobjedu.

Prošao je jedan dan, a za to su kratko vrijeme Gali pripremili veliku količinu pletera, ljestava i kuka, pa su tiho oko ponoći izašli iz svoga tabora i došuljali se utvrdama u ravnici. Odjednom su počeli vikati da bi oni koji su se nalazili u gradu i bili opsjednuti prema tom znaku saznali za njihovu navalu. Onda su počeli bacati pleter i hicima iz praćaka pa strelicama i kamenjem goniti naše borce s nasipa, te usto spremati sve ono što je bilo potrebno za juriš. U isto je vrijeme kad se zaorila vika Vercingetoriks zapovjedio da se trubom dade znak ostalim njegovim borcima i zatim ih je izveo iz grada. Naši su borci zauzeli određena mjesta na opkopima kako im je prošlih dana bilo zapovjeđeno. Onda su kamenjem teškim pola kilograma i kolcima, što je sve bilo porazmješteno po utvrdama, kao i olovnim zrnima zastrašili Gale. Budući da im je mrak sprečavao točniju orijentaciju, mnogi su među njima bili ranjeni; zbog istoga razloga nisu bolje prošli ni rimski vojnici. Tad su hitala izbacila više strijela, pa je i to bilo uzrokom spomenute nezgode. Zato su legati Marko Antonije i Gaj Trebonije kojima je bila povjerena obrana te strane iz najudaljenijih branika slali pomoć kad su uočili da se naši nalaze u nevolji.

Dok su se Gali nalazili dalje od opkopa, bolje su uspijevali u izbacivanju velike količine svojih strijela, ali kad su se više približili, tad su ondje gdje nisu ni slutili zapinjali o badlje ili padali u jame ili bi se naboli. Osim toga, u tom bi ih trenutku s nasipa naši zasipali kopljima te bi teško ranjeni ginuli od koplja. U svim svojim pokušajima, premda su žrtvovali tolike svoje borce, nisu uspjeli prodrijeti u bilo koju utvrdu. Kad je počelo svitati, obuzeo ih je strah da ne bi Rimljani i iz svojih gornjih tabora iznenada navalili te ih tako napali s nezaštićene strane; zbog toga su odredili da se povuku prema svojim četama. Dotle su oni koji su iz grada iznosili sve ono što je Vercingetoriks bio priredio za provalu i punili prve jarke saznali prije nego što su se utvrdama približili da su se njihovi borci povukli jer su se bili suviše dugo zadržali u poslu.

Naši su dva puta odbili Gale koji su pri tome bili izgubili vrlo mnogo svojih boraca, pa su zato počeli vijećati kako se dalje mora nastaviti borba. Zato su sazvali one koji su poznavali prirodni položaj okolice, pa ih počeli ispitivati za prirodu položaja kao i za utvrde gornjih tabora. Na sjevernoj se strani nalazio brežuljak koji naši vojnici zbog njegova velikog obujma nisu mogli opkopom obuhvatiti, te su prisiljeni nuždom podigli tabor na nezgodnom mjestu, tj. na ponešto strmu obronku. Na tom su se položaju s dvjema legijama nalazili legati Gaj Antistije Regin i Gaj Kaninije Rebil. Kad su galski zapovjednici uz pomoć straža izvidnica istražili prirodni položaj okolice, odabrali su od sveukupnog broja 60 000 vojnika među onim državama čiji su borci bili na glasu zbog svoje hrabrosti. Onda su potajno odlučili što treba učiniti. Zaključili su da se oko podne navali. Ovim su četama postavili za zapovjednika Verkasivelauna iz plemena Arvernjana, jednoga od četvorice vrhovnih zapovjednika; on je bio Vercingetoriksov rođak. Taj je u vrijeme prve noćne straže izašao s vojnicima iz tabora i pošto su pješačili do zore skrio se sa svojim odredima iza planine, dok je vojnicima dopustio da se odmore od noćnog napora. Kad je bilo skoro podne, krenuo je prema onom taboru koji smo prije spomenuli. U isto se vrijeme i konjaništvo počelo primicati utvrdama u ravnici, dok su se ostale čete približavale našem taboru.

Kad je Vercingetoriks s tvrđave u Aleziji ugledao svoje vojnike, zapovjedio je da iznesu pleter, proštace rovke i zidne srpove kao i drugo oružje koje je bio pripremio za provalu. Odjednom je nastala borba na svim stranama. U toj borbi svi su upotrijebili razna taktička sredstva, a gdje im se činilo da je protivnik najslabiji, tamo su odmah navaljivali. Zaista je rimska snaga zbog mnogih utvrda bila pocijepana, pa se naši odredi nisu mogli odupirati neprijatelju na svim stranama. Naše je borce osobito preplašila vika koju su začuli iza svojih leđa; uviđali su da će se spasiti od opasnosti ako se hrabro održe njihovi drugovi, jer daleka nesigurnost obično više zna smutiti ljudsko srce.

Cezar je odabrao zgodno mjesto i odatle je mogao imati pregled svega onoga što se događa. Zato je mogao svim onim odredima koji su bili u opasnosti poslati pomoć. Tako su jedni i drugi uvidjeli da je sad trenutak kad moraju pokazati sve svoje vojničke odlike, ali su zato galski borci posumnjali u pobjedu kad su opazili da ne mogu osvojiti utvrde. Rimski su vojnici bili hrabri zbog toga što su znali da će se jedino na taj način spasiti ako se održe na svojim položajima. Najteža i najogorčenija borba bila je na gornjim opkopima, u onom smjeru kamo je bio otišao Verkasivelaun. Tu se pokazalo što znači nezgodan i strm obronak. Jedni su izbacili strijele, dok su drugi napravili "kornjaču" i tako se počeli primicati. Iznemogle su postupno zamjenjivali čili borci. Zemlja koju su svi odreda bacali na utvrde prokrčila je prolaz Galima, a zatrpala je ono što su Rimljani bili skrili pod zemljom. Uskoro je našim borcima nedostajalo i oružja i snage.

Kad je to Cezar uočio, poslao je našim vojnicima u pomoć Labijena sa šest kohorti. Osim toga mu je zapovjedio da, ukoliko se ne bude mogao održati, odvede s nasipa u drugom smjeru kohorte i da zatim provali, ali pod uvjetom da to učini ako se bude našao u velikoj opasnosti. Dotle je osobno obišao svoje borce i sokolio ih da ne klonu duhom, posebno im je naglašavao da plod svih pređašnjih bojeva na neki način ovisi o ovom danu i ovom trenutku. I oni u gradu posumnjali su da će moći osvojiti utvrde u nizini, jer su bile dobro građene; zato su se pokušali popeti na strma mjesta. I ovamo su donijeli sve ono što su bili pripremili. Zatim su bezbrojnim strijelama otjerali braniče s tornjeva. Poslije toga su počeli sipinom i pleterom zasipavati jarke, a "srpovima" kidati bedem i ogradu.

Cezar je najprije poslao mladog Bruta sa šest kohorti, a onda legata Gaja Fabija s još sedam. Na kraju, dok je bitka bila u najvećem jeku, doveo je sam čile odrede u pomoć. Kad su naši preuzeli akciju u svoje ruke i kad su suzbili neprijatelje, Cezar je pohitao onamo kamo je bio poslao Labijena. Usto je s najbližih branika poveo četiri kohorte i naredio da manji odred konjanika pođe s njim, a drugi da dotle obiđu izvanjske opkope te da onda napadnu neprijatelje iza leđa. Budući da je Labijen vidio da ni nasipi ni jarci ne mogu suzdržati neprijateljsku snagu, sakupio je na okup četrdeset kohorti koje je bio za svaki slučaj doveo iz najbližih branika. Onda je preko glasnika obavijestio Cezara što namjerava učiniti. Zato je Cezar što je brže mogao krenuo u tom smjeru da bi sudjelovao u bici.

Neprijatelji su započeli bitku kad su prema boji odjeće prepoznali Cezara, a tu je obično nosio kao svoje obilježje. Istovremeno su znali da on dolazi jer se s uzvisine moglo razabrati sve što se događa na obronku i u dolini, gdje su se nalazile konjaničke čete i kohorte kojima je on bio naredio da ga slijede. Tad je nastala zaglušna vika na jednoj i drugoj strani, a ovoj se pridružila ona što je odjekivala s nasipa i svih ostalih utvrda. Naši su borci odustali od borbe kopljima, pa su isukali mačeve i njima se počeli boriti. Odjednom se otraga pojavilo konjaništvo, a njemu su se istodobnopribližile kohorte. Tad su neprijatelji počeli bježati, a njima su se u susret ispriječili naši konjanici. Zato je nastao velik pokolj. Poginuo je Sedulije, vođa i poglavica Lemovičana, dok su naši borci uhvatili živa na bijegu Verkasivelauna iz plemena Arvernjana. Usto su donijeli Cezaru sedamdeset i četiri bojna znaka. Malo se živih neprijatelja od onolikog mnoštva vratilo u svoj tabor. Budući da su ostali izdaleka uočili poraz i bijeg svojih sunarodnjaka, obuzela ih je panika; u jednu riječ, bili su očajni i više nisu vjerovali u svoj spas; zato su preostale svoje čete povukli od opkopa. A kad su svi za to saznali, počeli su galski vojnici bježati iz tabora. Da naši vojnici nisu bili već iscrpljeni od čestoga pritjecanja u pomoć i zbog dnevnog napora, mogli su potpuno uništiti sve neprijateljske čete. Oko ponoći je poslano konjaništvo sustiglo posljednju neprijateljsku četu. Tad su zarobili i pobili svu silu protivnika, dok su preostali u paničnom bijegu pobjegli u svoje zemlje.

Sutradan je Vercingetoriks sazvao ratno vijeće u kome je izjavio da on nije poduzeo rat zbog neke osobne koristi, nego zbog opće slobode, ali kako se mora slijepo pokoriti suđenoj sreći, to im sad predlaže dvoje od čega oni mogu izabrati jedno, tj. ili da njegovom smrću izraze zadovoljštinu Rimljanima ili ga mogu živa izručiti. Zbog toga su poslali k Cezaru poslanike. On je tad zapovjedio da predaju oružje i da mu predvedu svoje vođe. Zato su izručili Vercingetoriksa i ujedno predali oružje. Onda je Cezar zadržao Heduance i Arvernjane ne bi li preko njih uspio pridobiti i njihove države. Od ostalih je zarobljenika svakom pojedinom vojniku predao kao ratni plijen po jednoga Gala.

Kad je Cezar obavio sve ove poslove, krenuo je protiv Heduanaca i pokorio njihovu državu. U ovaj su kraj Arvernjani poslali Cezaru poslanike koji su obećali izvršiti sve ono što bude od njih tražio. Tad je Cezar zatražio velik broj talaca. Onda je legije uputio u zimovnike, a ujedno je oko 20 000 zarobljenika vratio Heduancima i Arvernjanima. Zatim je zapovjedio Titu Labijenu da s dvjema legijama i s konjaništvom ode u zemlju Sekvanaca. Njemu je dodijelio kao pomoćnika Marka Sempronija Rutila. Legata Gaja Fabija i Lucija Minucija Basila smjestio je s dvjema legijama u zemlju Remljana, da ne bi ove zadesila kakva nevolja sa strane njihovih susjeda Belovačana. Gaja Antistija Reginaposlao je u zemlju Ambivarećana, a Tita Sekstija u kraj Biturižana, dok je Gaja Kaninija Rebila poslao među Rutence. Svi su oni krenuli svaki sa po jednom legijom. Kvinta Tulija Cicerona i Publija Sulpicija smjestio je zbog nabavke žita u gradu Kabilonu i Matiskonu u heduanskoj zemlji blizu rijeke Arara. Sam je odlučio prezimiti u Bibraktu. Kad se za sve to saznalo u Rimu iz pismena Cezarova izvještaja, slavila se dvadeset dana svečanost zahvalnosti zbog pobjede nad Galima." (Caes. B Gall. 7.69-90)

Bibliografija:

Cezar. Moji ratovi. Preveo Ton Smerdel. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk d.o.o., 2010.

Plutarh. Plutarch's Lives. Preveo Bernadotte Perrin. Loeb Classical Library. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1952.