Pitija i delfijsko proročište

Autor: Franjo Lacković 

Čini se da je tajna proročišta u Delfima ležala u njegovoj pomnjivoj konstrukciji kao i u posebnim geografskim karakteristikama lokaliteta. 

Ljudi su oduvijek pokušavali dokučiti volju bogova. Samo su bogovi zahvaljujući svojoj omnipotentnosti, mogli otkriti stvari koje bi inače ljudskome umu ostale skrivene. Mjesta gdje su bogovi pronalazili načine kako komunicirati sa smrtnicima nazivala su se proročištima. I dok je antička Grčka bila svijet dominiran od strane muškaraca, proročište u Delfima, najprestižnije i najbogatije proročište antičkoga svijeta, nije bilo posjećivano ni zbog jednoga muškarca. Ljudi svih društvenih slojeva, od seljaka do kraljeva, dolazili su po savjete jednoj ženi.

Podrijetlo proročišta u Delfima, njegova povijest i povezanost s Apolonom i dandanas su predmetom rasprava. Ono što je sigurno jest kako je proročište bilo u potpunosti funkcionalno u 8. st. pr. Kr., od vremena "grčke renesanse". Do 7. st. pr. Kr. proročište je izgradilo prestiž u antičkome svijetu, a svoj zenit doživjelo je tijekom 6 ili ranog 5. st. pr. Kr. No, kako je nastalo? Između brojnih priča o njegovome osnutku, jedna od najraširenijih u antičkome svijetu bila je ona o divovskoj zmiji koja je čuvala lokalitet. Prema legendi, tu zmiju po imenu Python, ubio je mladi Apolon svojim strijelama. Nakon što je zmija pala u provaliju, provalija je počela ispuštati zagušljive pare. Bilo je to posljedica raspadanja zmijinog trupla. Svi oni koji bi stajali nad parama provalije padali bi u iznenadne, često i nasilne, transeve. Upravo u takvom stanju, vjerovali su antički Grci, bog Apolon zaposjeo bi odabranu osobu i učinio ju vidjelicom. Nazvana po velikoj zmiji, ova odabrana vidjelica dobila je ime Pitija.

Komunikacija s bogovima za antičke Grke nije bila mala stvar i nije svatko mogao biti podoban za ovu prestižnu službu. Isprva, samo čiste, čedne i nevine djevojke mogle su služiti kao veza između svijeta ljudi i svijeta bogova. Međutim, ove mlade djeve bile su česte žrtve silovanja, zbog čega su poziciju proročice počele dobivati samo žene starije od 50 godina. Prije nego bi preuzela službu proročice, svaka nova Pitija morala je prekinuti sve svoje svjetovne veze i u konačnici odreći se svoga identiteta. Tijekom 9 toplih mjeseci svake godine - vjerovalo se da Apolon napušta proročište tijekom zimskih mjeseci, sedmoga dana svakog mjeseca Pitija bi prihvaćala pitanja od svih članova grčkoga društva. Prethodno pročišćena i na svom tronošcu, držeći lovorove trske u jednoj, a posudu vode u drugoj ruci, proročica bi, smještena iznad raspukline, udisala pare davno ubijene zmije i ulazila u svijet božanskog.

Svaki pristupnik, bilo da je dolazio u svoje ili u ime svog grada-države, morao se prvo pročistiti na izvoru Castalia, nakon čega je bio ohrabren da ostavi novčani prilog (pelanos). Osim toga, trebalo je donirati i životinju koja bi bila žrtvovana u čast boga Apolona i tek nakon što bi hramski svećenici odlučili da su znakovi povoljni pristupnik je mogao otići u Pitijine odaje i postaviti svoje pitanje. Poznato nam je i kako je svojevrsna barijera dijelila proročicu od ljudi, jer izvori navode kako se ona nije mogla vidjeti, već samo čuti. Pitijina proročanstva, kako se čini, uvijek su bila sročena na način da bez obzira na stvarni ishod, proročica uvijek bude u pravu. Poznato je proroštvo koje je Pitija uputila jednom lidijskom monarhu. Kralj, naime, želeći biti siguran u ishod nadolazećeg sukoba, htio je provjeriti hoće li njegov rat protiv Perzije biti uspješan. Pitijin odgovor bio je: Ako prijeđeš rijeku, past će veliko carstvo. Krez, siguran u svoj uspjeh, prešao je sa svojom vojskom rijeku Halis, ali carstvo koje je uništio nije bilo ono perzijsko, već svoje vlastito. Perzijska vojska u potpunosti je uništila Krezove snage. Isto tako, na upit vojnika, treba li ići u rat i hoće li preživjeti, proročica je voljela odgovarati Ibis redibis nunquam peribis in bello. Problem je što nitko nije bio siguran gdje se u ovoj rečenici nalazi zarez.

Ibis redibis, nunquam peribis in bello znači: Ići ćeš, vratiti se, nećeš poginuti u ratu.

Ibis redibis nunquam, peribis in bello znači: Ići ćeš, vratiti se nećeš, poginut (ćeš) u ratu.

Zahvaljujući prestižu proročišta, i kako se čini njegovoj nepogrešivosti, uskoro se ni jedna veća odluka u grčkome svijetu nije donosila dok ne bi završile konzultacije s Pitijom. Povjesničare i znanstvenike oduvijek su fascinirali Pitijini transevi, a jedan od najvrjednijih opisa istih dolazi od Plutarha, koji je u Delfima služio kao svećenik. Pišući o proročištu, Plutarh je opisao kako bi plin slatka okusa, izlazio iz raspukline i dovodio svećenicu u stanje promijenjene svijesti. Znatiželja oko raspukline koju je spomenuo Plutarh francuski je arheološki tim, 1892. g., nagnala da otpočne istraživanja hrama u Delfima. Cilj projekta, bio je pronaći spomenute Pitijine odaje, kao i raspuklinu koja bi potvrdila Plutarhove navode. Ipak, iznenađujuće, ništa slično nije pronađeno. Godine 1904. Oxford Classical Dictionary jasno je naveo kako je teorija o opojnim parama malo vjerojatna.

Oxfordov navod nije bio izazivan sve dok tim novih istraživača, 1980-ih g., nije odlučio ponoviti iskapanja u Delfima. Kamenje koje su arheolozi otkrili ispod hrama bilo je vapnenačkog podrijetla, razbijeno dvama rasjedima koji su prilazili ispod hrama. Znanstvenici su teoretzirali da su tektonska pomicanja i potresi doveli do frikcija uzduž rasjeda. U kombinaciji s vodom iz izvora koji se nalazio u blizini plinovi metan, etilen i etan uzdizali bi se iz rasjeda direktno u svetište. Pitijina soba, pronađena na otprilike 3 metra ispod podnice hrama, sa svojom ograničenom ventilacijom i slabom provjetrenošću dodatno bi pojačala efekt plinova i uzrokovala simptome nalik transu. Plin etilen, konkretno, privukao je najviše interesa. Kao što je Plutarh i zapisao, etilen je poznat po svom slatkastom okusu i u malim dozama može uzrokovati stanje transa ili pomahnitalosti. Iako su testovi pokazali da veće doze mogu dovesti do nesvjestice, manje doze ne bi onesvijestilo osobu, ali bi uzrokovalo različite simptome o kojima svjedoče i antički autori: gubitak pamćenja, promijenjeni obrasci govorenja, promjena boje glasa, tremor itd.

Čini se da je tajna proročišta u Delfima ležala u njegovoj pomnjivoj konstrukciji kao i u posebnim geografskim karakteristikama lokaliteta. Od brojnih poznatih ličnosti koje su posjetile proročište, pronašli su se tamo i Aleksandar Veliki te rimski car Neron. Aleksandar, 336. g. pr. Kr., posjetio je Pitiju ne bi li dobio odgovor na pitanje hoće li osvojiti poznati svijet. Na njegovo iznenađenje, proročica ga je zamolila da izađe. Bijesan, Aleksander se ponovno vratio u svetištu, zgrabio proročicu za kosu i počeo ju vući na danje svjetlo. Tek kad je vrišteći rekla da je nepobjediv, Aleksandar ju je ostavio na miru. Godine 67. i Neron je došao sa sličnim upitom, želeći vidjeti koliko će njegova vladavina biti uspješna. Neronovo prisustvo, ipak, razljutilo je proročicu iz razloga što je samo nekoliko godina ranije Neron ubio vlastitu majku. Pitija mu je rekla: Tvoje prisustvo me čini bijesnom. Odlazi, ubojice majki. Broj 73 označava čas tvoga pada. Neron je mislio kako će njegova duga vladavina završiti tek kada napuni 73 godine. Umjesto toga, nakon samoubojstva koje je počinio u 31. godini života, njegov tron preuzeo je Galba, koji je u tom trenutku imao 73 godine.

Bibliografija:

Ogden, Daniel, ur. A Companion to Greek Religion. Oxford: Blackwell Publishing Ltd, 2007.

Peel, Dan, ur. Ancient Greece. Velika Britanija: Future Publising Limited, 2019.