Rimska moda

Autor: Franjo Lacković

Odjeća, ali i cjelokupan izgled rimskih građana i građanki bili su moćan indikator njihovog socijalnog statusa, dobi, službenih počasti i ekonomskog položaja.  

Rimljani su sebe sami smatrali "ljudima toge". I uistinu, teško je promišljati o antičkome Rime, a da se pri tome ne vizualiziraju rimski građani odjeveni u svoje naborane toge kako hrle ulicama svog grada. Pa ipak, toga u Rimu nije bila dio svakodnevne garderobe. Kao takva, primarno se nosila samo u formalnim prigodama. Bila je oznaka rimskoga građanina, najlakši način na koji je pojedinac mogao reći civis Romanus sum (građanin sam Rima) te je njezino nošenje bilo zabranjeno svima onima koji nisu imali rimsko građansko pravo. Napravljena od teške izbijeljene vune toga je predstavljala jedinstveni komad tkanine oblika slova "D". U potpunosti raširena zauzimala je prostor veći od 10 metara kvadratnih (c. 6m x 2,5 m) te je njezino oblačenje iziskivalo veliku dozu vještine, ali i strpljivosti. Došavši do Rimljana preko Etruščana, toga je tijekom svoje povijesti doživjela različite varijacije. Tako su primjerice republikanske toge bile nešto manjih dimenzija i manje kićenih nabora. Za vrijeme ranoga Carstva, kada se Rim etablirao kao vodeća sila antičkoga svijeta i toga je postala nešto većom, kićenijom te kompliciranijom za nošenje. Nabori toge koje je pojedinac nosio, bili su svojevrstan modni izričaj pa je tako od vremena ranoga Carstva preporučena metoda oblačenja i nošenja toge podrazumijevala stvaranje tzv. sinus i umbo dijelova. Ovi posebni nabori mogli su služiti ili kao džepovi ili kao kapuljača koju je pojedinac moga navući preko glave.

Toga je također odražavala generalnu rimsku preokupaciju statusom. Klasična bijela toga odrasloga građanina, toga virilis (ponekad nazivana toga alba ili toga pura), označavala je formalan ulazak dječaka u svijet muškaraca. Rimski magistrati, nadalje, ne bi li napravili dodatnu distinkciju između sebe i ostalih članova rimskoga društva, imali su pravo nositi posebnu togu s purpurnom prugom, znanu kao toga praetexta. Širina pruge koju je pojedinac nosio također je diferencirala ljude po statusu i bogatstvu. Samo su rimski senatori imali pravo nositi široku prugu zvanu latus clavus, dok su vitezovi nosili nešto užu prugu zvanu clavus angustus. Još jedna specijalizirana vrsta toge bila je toga candida - iznimno čista bijela toga, koju su mogli nositi samo oni koji su se natjecali za neku od državnih magistratura. Upravo od ovoga termina, toga candida, deriviran je i naš moderni izraz "kandidat", u smislu osobe koja se natječe za neki položaj. U konačnici, pobjednički generali prilikom proslave svoga trijumfa imali su pravo nositi u potpunosti purpurnu togu. Da bi se dobila bjelina i čistoća vune, toge su se izbjeljivale sumporom, ali osim toga, ne bi li se iz odjeća otklonila sva masnoća i prljavština, ista je morala biti namakana u bazenima punjenima vodom i urinom.

I dok je toga bila distinktivno rimska oprava, nikako nije bila jedini odjevni predmet koji su Rimljani imali na raspolaganju. U svakodnevnim poslovima i situacijama, tunika kratkih rukava koja se prostirala do koljena bila je standardni odjevni predmet većine Rimljana. Ponovno, radi isticanja svog statusa tunike vitezova i senatora, za razliku od onih običnih građana, imale su purpurnu prugu. U slučaju lošega vremena ili kiše, Rimljani su koristili i veliki plašt zvan lacerna, koji se mogao nositi preko toge ili tunike.

Od rimskih žena, barem većine, očekivalo se da se oblače skromno i da njihova tijela budu u potpunosti prekrivena odjećom, prilikom pojavljivanja u javnosti. Žene, osim što su nosile dužu verziju tunike koja se spuštala do njihovih gležnjeva i koja je imala duže rukave, već pomalo stereotipno nosile su i stolu (stola) - dugačku haljinu koja je poput toge muškaraca mogla imati nekoliko nabora. Najčešće korišteni materijali u grčko-rimskom svijetu osim vune, bili su lan te u slučaju onih imućnijih svila i pamuk. Ženska se odjeća obično bojala u jarke boje koje su se izvlačile i iz biljaka i iz životinja podjednako. Primjerice, broć se koristio za dobivanje crvene boje, bojadisarski vrbovnik za ekstrakciju plave, a šafran za žutu boju. Prilikom izlaska iz kuće, od žene se očekivalo da nosi i dodatno pokrivalo zvano palla, veliki komad tkanine trokutastoga oblika koji se na tijelo mogao staviti na velik broj načina.

Kakav su oblik donjeg rublja nosili antički Rimljani i Rimljanke ne može se sa sigurnošću reći. U umjetničkim djelima, gladijatori i sportaši često su prikazivani s nekom vrstom tkanine zavezane oko slabina pa je moguće da je varijacije iste bila vrsta standardnog donjeg rublja. Dakako, jednako je moguće kako ni nisu nosili donje rublje.

I dok su ovo samo spekulacije, ono što se sa sigurnošću zna da Rimljani nisu nosili i što su smatrali znakom barbarizma i barbara su bile hlače. Ovakav stav, primjerice, rimskim je legijama u hladnijim predjelima znao izazivati različite probleme. Do vremena cara Augusta, svaki je legionar nosio vunenu tuniku kratkih rukava izrađenu od dva komada platna s otvorima za ruke i glavu. Tunika je sprijeda završavala nešto prije vojnikovih koljena, dok je sa stražnje strane bila nešto duža. Vojna je tunika, radi lakše pokretljivosti vojnika, bila kraća od one koje su uobičajeno nosili civili. Zbog neadekvatne termalne zaštite, ponekad su vojnici na sebe stavljali i dvije tunike, a Svetonije nam prenosi kako je August za vrijeme zimskih mjeseci nerijetko nosio čak četiri. Od 2. st. ovakav trend počinje se mijenjati te hlače polako, ali sigurno, ulaze u redove rimskih legija.

Što se tiče obuće, Rimljani su na raspolaganju imali šarolik izbor različitih kožnih čizama i sandala. Svakako najpoznatije rimske sandale, kojima i rimski car Kaligula može zahvaliti svoje "ime", bile su caligae - vojne sandale potkovane čavlima koje su nosili rimski vojnici. Rimsko Carstvo izgrađeno je na istima.

No, odjeća i obuća bili su samo dio onoga što je značilo oblačiti se i nositi se kao Rimljanin. Dok su obične žene imale malo vremena i novca za vlastito uljepšavanje, Rimljanke iz elitnih obitelji posvećivale su značajnu količinu vremena i resursa njezi vlastitoga tijela. Podeblji sloj šminke na ženinom licu i komplicirana frizuru, bili su sastavni dio mode bilo kojeg razdoblja. Kao članovi imućnijih obitelji, takve su žene vjerojatno posjedovale i nekoliko robinja čiji je jedini posao bio naređivanje frizure. Rimske skulpture otkrivaju nam različite stilove frizura koji su bili popularni u različitim razdobljima. Poznata bista iz 1. st. prikazuje ženu s golemim uspravnim kovrčama (vidi sliku) koje su vjerojatno u takvom položaju bile držane žicom. U 2. st., s druge strane, čini se da su u modi bile "ozbiljnije" frizure, s kosom skupljenom u čvrstu punđu ili spletenom u pletenicu. Satiričar Juvenal imao je običaj na sebi svojstven način opisivati modu "carskih" Rimljanki: Toliko su brojni slojevi i etaže naslagani jedan na drugoga na njezinoj kosi. Sprijeda, zamijenio bi je za Andromahu; nije toliko visoka odostraga; ne bi pomislio da je to ista osoba.

Bojanje kose također je bilo iznimno uobičajeno pri čemu je najpopularnije bilo bojanje u crveno koristeći kanu. Eksperimentiranje s različitim bojama ipak nije bilo bez rizika. Tako pjesnik Ovidije u svom djelu Ars Amatoria ističe slučaj kada je bojanje pošlo po krivu te je žena ostala bez kose. Rimljani su nosili i perike, a najpopularnije su bile one plave. Najčešći materijal od kojih su se izrađivale bila je kosa zarobljenih Germana.

Osim kompliciranih frizura i perika, kao što je već rečeno, žene su nosile i velike količine šminke, a svaka je žena imala svoju vlastitu tajnu kombinaciju. Jedna od poznatih, govori o mješavini jaja, ječma, meda, olova, cvijeća, zdrobljenoga roga i graha te žita. Kako bi dodatno izbijelile svoje lice - tamna koža bila je znak napornoga rada na suncu i nikako primjerena jednoj rimskoj dami - koristila se kreda u prahu ili bijela supstanca na bazi olova. Crni pigmenti korišteni su oko očiju, a crvena je boja nanošena na usne i obraze. Rimske su žene na raspolaganju imale i različite parfeme napravljene od cvijeća i biljnih trava, a na bazi maslinovog ulja. U konačnici, bogate Rimljanke nosile su na sebi i veliku količinu nakita u obliku prstenje, pribadača, broševa, narukvica i ogrlica. Naušnice su često bile iznimno velike te nanizane u nekoliko razina.

Rimski muškarci od vremena srednje Republike do ranoga Carstvo nisu običavali nositi nikakvu bradu. Upravo suprotno, odlazak lokalnome brijaču bila je svojevrsna rutina kroz koju su prolazili gotovo svi rimski građani svakoga dana. Ipak, počevši s 2. st. i kako se čini carem Hadrijanom koji je pomoću brade, ako je vjerovati njegovu biografu, pokušao prikriti ožiljak, brade polako počinju ulaziti u modu. Od toga trenutka nadalje, ono što je više od 2 stoljeća bilo cora corporis rimskih muškaraca, počelo je nestajati iz dnevne rutine. Rimski su muškarci također nosili prstenje, ali previše istoga ili ono previše pompozno nije bilo društveno prihvatljivo. Prstenje s gravurom bilo je naveliko rašireno te je u rimskome svijetu često služilo kao svojevrsni pečatnjak pomoću kojega su pojedinci mogli iskazivati vlasništvo nad određenom robom, državnici službenici potpisivati zakone ili dekrete, a privatni građani potpisivati ugovore.

Odjeća, ali i cjelokupan izgled rimskih građana i građanki bili su moćan indikator njihovog socijalnog statusa, dobi, službenih počasti i ekonomskog položaja. Vrlo vjerojatno, upravo se socijalni identitet najlakše konstruirao korištenjem fino izvezene odjeće, ali i brojnim modnim dodatcima kao što su bili nakit, stil frizure, obuća itd.

Bibliografija:

Aldrete, Gregory. Daily Life in the Roman City. Westport: Greenwood Press, 2004.

Carcopino, Jerome. Daily Life in Acient Rome. Harmondsworth: Penguin Books, 1941.

Henig, Martin. "Gems, Jewellery and Glass". U: The Edinburgh Companion to Ancient Greece and Rome, ur. Edward Bispham, Thomas Harrison Brian A. Sparkes, 217-225. Edinburgh: Edinburgh University Press, 2006.

Stears, Karen. "Dress and Textiles". U: The Edinburgh Companion to Ancient Greece and Rome, ur. Edward Bispham, Thomas Harrison Brian A. Sparkes, 226-230. Edinburgh: Edinburgh University Press, 2006.