Rimska obitelj i patria potestas

Autor: Franjo Lacković  

Bio on vladan od strane kralja, konzula ili pak cara, jedna od konstanti cjelokupne rimske povijesti bila je obitelj. Kao i kod mnogih ranijih zajednica, obitelj je bila fundamentalna i osnovna socijalna jedinica u "Vječnome gradu".

Latinska riječ za obitelj (familia) i njezino značenje danas, dvije su riječi između kojih se vrlo često stavlja znak jednakosti. No, rimska obitelj imala je puno šire značenje nego što ga ima ona današnja. Rimska familia često je bila shvaćana kao država u minijaturi, a vlast u toj državi obnašao je otac. Rimski pater, naime, imao je gotovo isključivu vlast nad svim osobama koje bi živjele pod njegovim krovom. Ista ta vlast omogućavala je rimskom pateru familiasu, da diktira životima ne samo svojih sinova, već i životima njihovih potomaka. Nadalje, otac obitelji imao je vrhovnu moć i nad drugim slobodnim članovima svoga kućanstva, primjerice usvojenim sinovima te, u starijem obliku braka, vrhovnu moć nad svojom ženom. Ipak, u klasičnom obliku rimskoga braka žena je potpadala pod vlast vlastita oca. Rimska je obitelj, kako slijedi iz ovoga, bila "minijaturna monarhija" koja bi nestajala tek onoga trenutka kada bi preminuo otac obitelji ili kada bi otac emancipirao svoje sinove. Njegovom smrću rađala bi se nova "minijaturna monarhija" - ona njegovih potomaka.

Kada promotrimo strukturu klasične rimske obitelji, glavni akteri kojih se moramo dotaknuti jesu, već spominjani otac obitelji - pater familias, njegova žena te njihovi potomci. Osim što je rimska obitelj bila skupina osoba povezanih krvnim srodstvom također je bila i skup osoba povezanih vrhovnom vlašću oca - patria potestas. Otac obitelji bio je glava same kuće, jedini i apsolutni vlasnik sveukupne imovine. On je također u svojim rukama imao izrazitu moć nad svojim potomcima, preko muške linije, bez obzira na njihovu dob. Njegova žena, pridružena svome mužu kroz zapanjujući lomljivu veze, nije uživala ni mogućnost kontrole niti mogućnost upravljanja obiteljskim financijama. Treći element rimske obitelji činila su djeca. Na neki način zatočena unutar takve jedne strukture, imala su iznimno malo socijalne i ekonomske samostalnosti sve dok ne bi bila oslobođena svoga oca. Zanimljivo je kako se ovo oslobađanje nije temeljilo na godinama, kao što se to primjerice čini danas u vidu punoljetnosti, već se temeljilo na smrti oca obitelji. 

U najranijim razdobljima rimske povijesti rimski je otac ima jedinstvu vlast nad svim osobama te nad svom imovinom same obitelji. S vremenom se jedinstvena očeva vlast počela diferencirati tako da se mogla razlikovati očeva vlast nad imovinom - manus, vlast nad robovima - dominica potestas, vlast nad ženom - manus maritalis te vlast nad djecom i daljnjim potomcima - patria potestas u užem značenju. Patria potestatas bila je doživotna i, barem u starijem povijesnom razdoblju rimske povijesti, iznimno snažna vlast kućnoga starješine nad svojom djecom i daljnjim potomcima. Bez obzira na dob samoga sina i bez obzira na to osnovao taj sin svoju obitelj ili ne, on je i dalje bio pod vlašću svoga oca kao osoba alieni uris - podređen član. Razlog tomu leži upravo u činjenici što rimsko pravo nije poznavalo ustanovu punoljetnosti. Posljedica toga bila je ta je jedino sin kojemu su svi muški preci pomrli mogao postati pater familias, bez obzira na svoju dob.

Što se tiče osobe samoga djeteta, patria potestas sadržavala je odluku o njegovom životu i smrti, pravo prodaje djece, pravo traženja izručenja te pravo na sklapanje braka. Ius vitae ac necis bilo je pravo oca da odlučuje o životu i smrti svoje djece, bilo putem kažnjavanja, ubijanja ili "izlaganja" novorođenoga djeteta. Već u starije doba, zbog velike moći iza ovoga zakona, običaji su zahtijevali da otac obitelji prilikom izricanja težih kazni sasluša obiteljsko vijeće. Kada su vjerske i običajne norme postale nedostatne država je, isprva kroz osobu cenzora, a zatim i kroz zakonodavstvo bila prisiljena intervenirati. U carsko je doba tako svako usmrćivanje djece bilo proglašeno umorstvom, a kažnjavanje djece zbog težih prijestupa predano državnom sudu. Ius vendendi bilo je pravo oca da proda vlastitu djecu, a dijete je na takav način moglo biti prodano u roblje ili drugoj slobodnoj osobi. Koliko je bio čest običaj prodavanja djece navodi i Zakonik dvanaest ploča prema kojemu je otac koji bi svoje dijete prodao tri puta gubio vlast nad djetetom.

S obzirom na sadržaj očeve moći u imovinskome pogledu, sinovi obitelji kao i robovi smatrani su imovinskopravno nesposobnima. Iako su djece još za vrijeme očeva života smatrana sudionicima obiteljske imovine, tek nakon očeve smrti ona bi dobivala pravo raspolaganja nad istom. Popuštanje strogosti i opsežnosti očeve vlasti u imovinskopravnim odnosima, ponajbolje se očituje kroz ustanovu peculium-a. Na ovaj način otac je jednako kao i robovima u njegovoj odsutnosti, davao sinu određenu imovinu na samostalno upravljanje. Od vremena cara Augusta, filius familias koji bi vojnom službenom stekao određenu imovinu - plaču, ratni plijen i razne druge darove - mogao je tom imovinom nesmetano i samostalno raspolagati te je oporučno ostavljati kako je smatrao prikladnim. S carem Konstantinom sva imovina koju bi sin stekao obnašanjem različitih javnih službi bivala bi proglašena njegovom, a ne očevom. Ovakvo slabljenje očeve apsolutne moći nad imovinom sinova rezultiralo je time da u Justinijanovim pravnim odredbama načelo nekadašnje imovinske nesposobnost djece biva napušteno.

Povijesni razvoj rimske obitelji išao je doduše u pravcu sve jačeg slabljenja očeve apsolutne moći. Osnovni razlog za ovakav razvojni put može se pripisati rimskom ekonomskom napretku. Zatvorena kućna zajednica i jaka patria potestas odgovarala je malom kućnom poljoprivrednom gospodarstvu, gdje je obitelj činila čvrsto povezan radni kolektiv. Razvoj trgovine, industrije i gospodarstva, ali i iskorištavanje robovske radne snage zbog čega je pojedinim članovima obitelji omogućen samostalan opstanak, bili su glavni razlozi slabljenja vrhovne moći oca.

Bibliografija:

Frier, Bruce. A Casebook on Roman Family Law. New York: Oxford University Press, 2004.

Horvat, Marijan. Rimsko pravo. Zagreb: Školska knjiga, 1973.

Wasson, Donald. Roman Family. 2016. dostupno na: https://www.ancient.eu/article/870/