Rimske carice (II.)

Autorice: Beatriz Brkić i Dejana Đurić  

Svaka je carica zanimljivija ličnost od svoje prethodnice i ostavlja trag u Rimu svojega doba. Naposljetku, jesu li njihovi postupci bili opravdani ili ne, presudit će povijest i oni koji joj žele biti svjedocima. 

Rimske su žene imale vrlo ograničenu ulogu u javnom životu. Nisu mogle prisustvovati, govoriti ili glasati na političkim skupštinama i nisu mogle imati nikakvu politički odgovornu poziciju. Ipak, neke žene koje su imale moćne partnere mogle su utjecati na politiku preko svojih muževa. One su bile iznimke, a dio te iznimke čine rimske carice. Žene koje su imale političku moć u Rimu u rimskoj su književnosti i literaturi predstavljene kao ličnosti motivirane ljubomorom i inatom, a njihova su nedjela imala cilj prikazati muškarce u lošem svjetlu. Rimski zakon i društvene norme znatno su prevagnule u korist muškaraca. Potpunu praktičnu primjenu tih zakona i stavova u određenim slučajevima često je teško odrediti, pogotovo jer skoro sav izvorni materijal dolazi iz perspektive muških patricija. U pravnom smislu žene su smatrane inferiornima, ali postoji i bezbroj tekstova, natpisa, portreta i skulptura koje ukazuju na uvažavanje, divljenje, čak i strahopoštovanje rimskih muškaraca prema ženama i njihovu ulogu u svakodnevnom životu. Rimljani nisu smatrali Rimljanke sebi jednakima, no nisu ih ni mrzili. Car August u jednom od svojih govora citirao je Metela Numidika o ženama: "Priroda je učinila da s njima ne možemo živjeti sasvim ugodno, no ne možemo ni živjeti bez njih." 

Nedavno je u Saloni otkriven prvi natpis koji spominje ime Dioklecijanove žene Priske. Na natpisu je ispisano žensko ime Aurelia Prisca i njezina titula nobilissima femina. Titula je ispisana jednako velikim slovima kao i ime, a to znači da odaje značaj vrlo važne osobe. Sam natpis ispisan je u dativu, označavajući u čiju čast je podignut. To je prvi natpis koji spominje ime Dioklecijanove žene. Carica Priska nije bila Augusta. Ona je nobilissima femina što je uobičajena titula koju su nosile carice i carske princeze. Ona se jako rijetko spominje u povijesnim izvorima. Jedini pisani podatci o njoj sačuvani su u djelu Laktancija, De morbitis persecutorum. U djelu se spominje zajedno sa svojom kćerkom Valerijom. Iz toga djela saznaje se da su Priska i Valerija bile kršćanke, progonjene po nalogu Licinija 314. ili 315. godine i tada okrutno pogubljene. Farlati je u svom djelu Illyricum sacrum posvetio jedan pasus Dioklecijanovim ženama. Prije nego je postao carem, Dioklecijan je bio oženjen Serenom i imao je dvije kćeri Valeriju i Artemiju. Nakon Eleuterije, koju je otpustio, oženio je Aleksandru, koju je naposljetku dao ubiti jer je bila kršćanka. Njegova posljednja žena bila je Priska. Otvoreno je pitanje izgleda carice Priske, jer nema njezinih portreta na novcu ni zasada sigurno atributnih prikaza. 

Među ranokršćanskim ženama, važnu ulogu ima sveta Helena, koja se po svom prestižu toliko uzdigla da je stala uz bok svom sinu, caru Konstantinu Velikom (272. - 337.). Ugledne rimske carice pune vrlina vladale su prije i nakon Helene, no Helena Augusta (248. - 328.) stajala je na pragu nove kristijanizirane etičke paradigme za Rimsko Carstvo. Bila je supruga cara Konstantina I. Klora i majka budućeg cara. Povijest i legende pridonijele su njezinoj transformaciji. Kada se uzdignuo do političke i vojne moći, Konstantin I. omogućio je svojoj majci da postane istaknut autoritet, a nakon njezine smrti, odao joj je počasti pokopavši ju u novoizrađenom sarkofagu te na središnjem svečanom trgu postavio je njezin kip u Konstantinopolu. Iako je živjela u još uvijek većinski poganskom Carstvu, Helena je bila prva kršćanska carica te se smatra modelom za kršćanske vladarice. Nakon posljednje bitke za Krizopolis koja je u rujnu 324. privela kraju građanski rat u Rimskom Carstvu, Konstantin je zavladao čitavim rimskim svijetom. Svoju je pobjedu proslavio 8. studenoga 324. godine i dodijelio titulu Augusta svojoj majci Heleni i supruzi Fausti. Euzebije je napisao riječi hvale o Heleni Augusti u "Vita Constantini". Opisao ju je na način znatno drukčiji od opisa njezinih prethodnica. Helena je zapamćena kao velikodušni filantrop te ponizna i pobožna žena. Živjela je prema kreposnim idealima koji su imitirali Kristovo učenje. Helena je putovala na sveta kršćanska mjesta u istočnim provincijama Carstva. Krenula je na putovanje u jesen 326. ili rano proljeće 327. godine, a na znamenitim mjestima, za koja se pretpostavljalo da su mjesta Kristova rođenja - Betlehem i blizu Jeruzalema - dala je izgraditi crkve. Prije 337. godine, u Jeruzalemu se tvrdilo kako je Kristov križ pronađen tijekom izgradnje Konstantinove crkve na Golgoti, ispod razorenog Venerinog hrama. Godinama kasnije, to se otkriće pripisalo Heleni. Priča o otkrivanju križa opisana je u Cynewulfovoj poemi "Elene" iz 9. stoljeća. Povezanost Helene Auguste s otkrićem pravog križa jedna je od najpoznatijih priča o vjeri u kasnoj antici. Euzebije nije priznao Heleninu povezanost s pronalaskom pravog križa, no njegovi su tekstovi učinkovito pridonijeli predstavljanju Helene kao prve kršćanske carice. Tako je zadobila idealizirani carski status obogaćen pobožnim atributima i kršćanskim vrlinama. Do kraja 9. stoljeća, legenda o Heleni i Konstantinu postala je razvijenija i jasnija.

Sljedeća kontroverzna ličnost bila je carica Flavija Aurelija Euzebija, supruga cara Konstantina II., sina Konstantina Velikog, koji je kršćanstvo izjednačio s drugim religijama u Carstvu. Dugogodišnji rimski vojni zapovjednik Konstantin, uzeo je Euzebiju za svoju drugu ženu 353. g. Euzebija je osim patricijskog porijekla i krvne linije, imala je i dobru osobnost. Kako tvrdi rimski povjesničar Amijan Marcelin, bila je sestra bivših konzula Euzebija i Hipatija, dama poznata po svojoj izvanjskoj i karakternoj ljepoti. Također je bila zamijećena među mnogim ženama zbog svoje ljepote. Lijepo se ponijela prema caru Julijanu, posljednjem poganskom vladaru Rima i dozvolila mu da ode u Grčku kako bi usavršio svoje obrazovanje. To se odvilo nakon što je Konstantin dao pogubiti Julijanovog starijeg brata Gala, a Euzebija je onemogućila da Julijan bude sljedeći. Julijanov govor zahvale upućen carici jedan je od boljih izvora o njoj. Kako je Julijan bio jedan od posljednjih muških dinasta Konstantinove linije, a Euzebija nije mogla imati djece, bilo je izgledno da će Julijan jednog dana naslijediti tron. Kako je Julijan postao poznat kao otpadnik zbog svojih poganskih vjerovanja, Euzebija je izmirila Konstantina i Julijana i pomogla u pripremanju dječaka za njegovu buduću ulogu, barem prema onome što tvrdi povjesničar Zosim. U svojim govorima Euzebiji, Julijan se želi zahvaliti carici koja mu je toliko pomogla. Govori o njezinim plemenitim osobinama kao što su blagost, pravednost, velikodušnost i ljubav prema caru. Tvrdi kako Euzebija dolazi iz Tessalonike u Makedoniji, ima grčke korijene te da je bila kći konzula. Njezina joj je mudrost omogućila da bude dio carevih savjetnika, poticala ga je na milost pa je tako i Julijan bio pošteđen. Prema svemu navedenom, Euzebija doista zvuči kao idealna carica. No prema Amijanu Marcelinu, bila je daleko od toga. Navodno je bila toliko ljubomorna na Julijanovu suprugu Helenu koja mu je trebala podariti nasljednika da je lukavstvom primorala Helenu da popije čudan napitak koji bi ju natjerao na pobačaj svaki put kad je začela dijete. Helena je prije toga rodila dijete, no netko je podmitio primalju da ga ubije. Shaun Tougher primijetio je da je Zosim prikazao Euzebiju kao nesvakidašnje dobro obrazovanu, inteligentnu i manipulativnu ženu. Činila je ono što je mislila da je ispravno za sudbinu carstva, a pritom je manipulirala carem da dobije što želi. Amijan je prikazao Euzebiju kao dobroćudnu, ali i sebičnu ženu u isto vrijeme. Euzebija je umrla oko 360. g. Navodno je prihvatila arijanstvo kada svećenici nisu bili u stanju izliječiti njezinu neplodnost, a sumnja se kako je upravo doza lijeka za plodnost bila smrtonosna.

Nakon Euzebije, ističe se Gala Placidija, zvijezda imperijalnog nepotizma u sumraku Rimskog Carstva. Rođena je 389. g., otac joj je bio car Teodozije I., a bila je polusestra budućih careva Arkadija i Honorija. Njezina je majka bila Galla, kći Valentinijana I. Placidija je u djetinjstvu primila počasnu titulu nobilissima puella - najplemenitija djevojka. Kako je Placidija postala siroče, odgojio ju je general Stilihon, jedan od velikih vođa kasnog Carstva, zajedno sa svojom ženom i njezinom rođakinjom Serenom. Stilihon je namjeravao vladati umjesto Arkadija, no uspio je kontrolirati samo Placidiju i Honorija. Kada se Carstvo podijelilo između Honorija na Zapadu i Arkadija na Istoku, Placidija je ostala u sredini. Godine 408. Vizigoti su pod Alarikom opsjeli rimska sela. Senat je sumnjao da je Serena prouzrokovala dolazak barbara pred svoj grad, a Zosim je držao da je ona nevina. Dodaje kako je čitav Senat na čelu s Placidijom smatrao kako Serena zaslužuje smrtnu kaznu zbog uzrokovanja te nesreće. Senat je smatrao da će ako ubiju Serenu, Alarik otići kući. No, to se nije dogodilo. Stilihon je bio ubijen zajedno sa svojom obitelji i Serenom, ali je Alarik ostao. Mogući razlog Placidijinog podupiranja Serenine smrtne kazne mogla bi biti mržnja zbog Serenine pohlepe za moći. Naime, vjenčavala je svoje kćeri za potencijalne nasljednike i nastojala upravljati preko njih, ali je isto tako Placidija mogla biti prisiljena podržati kaznu svoje pomajke. Godine 410. Alarik je zauzeo Rim i uzeo taoce, uključujući Placidiju. Zosim komentira kako je Placidijina sestra Placida također bila s Alarikom kao taoc, ali je primila sve počasti koje dolikuju njezinom položaju. Godine 414. Gala Placidija udala se za Ataulfa, Alarikovog nasljednika. Ataulf je zagovarao mir na koji ga je poticala i Placidija, a smatrali su ju vrlo inteligentnom i pobožnom. Nakon što je Ataulf ubijen, Placidija je postala udovica. Njihov jedini sin Teodozije također je umro. Placidija se vratila u Rim u zamjenu za 60, 000 mjera žita, kako tvrdi Olimpiodor. Honorije je ubrzo zapovjedio da se uda za generala Konstantina protiv vlastite volje, kojemu je rodila dvoje djece, Valentinijana III. i kći Justu Gratu Honoriju. Postoje glasine da su Honorije i Placidija bili previše bliski. Prema Olimpiodoru, ta se ljubav ubrzo pretvorila u svađu i mržnju. Kada je bila optužena za izdaju, otišla je na Istok zaštititi svog nećaka Teodozija II. Nakon Honorijeve smrti i kratke vladavine uzurpatora, mladi je Valentinijan postao car Zapadnog Rimskog Carstva 425. g. s Gallom Placidijom kao regenticom. Unatoč tome što je bila religiozna i dala sagraditi kapelice u Ravenni, Placidija nije bila moralno savršena i njome je upravljala njezina ambicioznost. Obrazovala je i odgajala Valentinijana, a prema Prokopiju ostvarila je loš utjecaj na njega. Dok se Valentinijan zabavljao aferama i konzultiranjem s vračevima, Placidija je imala svu vlast u svojim rukama. Muškarcima se to nije svidjelo iz razloga što su smatrali da moć koju ima ne pristaje jednoj ženi. Placidija se upetljala u sukob između Aecija, generala njezinog sina i Bonifacija, kojeg je proglasila generalom Libije. Pod njezinim je naredbama vandalski kralj Gajzerik zauzeo dijelove sjeverne Afrike koja je stoljećima bila pod rimskom upravom, a on i Placidija su sklopili službeni mir 435. g. Placidija se odrekla vlasti 437. g., kad se Valentinijan oženio, a umrla je 450. g. Placidijina ostavština i nije bila tako zla kao ambicija u vremenu kada se ostavština svega do čega joj je trebalo biti stalo, raspadala. Gala Placidija bila je regentica koja je od 425. do 450. praktički bila vladar Zapada te gotska i rimska carica, a njezin se grob nalazi u Ravenni.

Mnoge rimske carice nisu prihvaćale zadane okvire u koje su se morale uklopiti i stroge norme koje su morale poštivati. Nastojale su se izboriti za sebe i svoj položaj te pritom otišle znatno dalje od ostalih carskih supruga da je njihova moć zasmetala i carevima. Neke su bile ozloglašene i okrutne te ih je tako zapamtila povijest. Nemilosrdno su uklanjale sve potencijalne prijetnje i neprijatelje te se suprotstavile carevom autoritetu, čak se udavši za drugog muškarca. Ponekad se sumnjalo da su upravo one skončale život svojih muževa ili kako bi njihova djeca mogla stupiti na vlast, koju su i one željele, ili iz osvete caru koji ih je na neki način obespravio. Neke su postale moćne regentice ujedinivši Istok i Zapad. Da nije sve bilo tako loše u Rimu, svjedoče prve kršćanske carice. Svaka je carica zanimljivija ličnost od svoje prethodnice i ostavlja trag u Rimu svojega doba. Naposljetku, jesu li njihovi postupci bili opravdani ili ne, presudit će povijest i oni koji joj žele biti svjedocima.

Bibliografija:

Bertolazzi, Riccardo. "The depiction of Livia and Julia Domna by Cassius Dio: some observations". Semantic Scholar. Pristup ostvaren 22.7.2020., https://www.semanticscholar.org/paper/The-depiction-of-Livia-and-Julia-Domna-by-Cassius-Bertolazzi/3d248ec8d414ff6cfa84d7ddae92185a7f152055#citing-papers

Cartwright, Mark. "The Role of Women in the Roman World. Ancient History Encyclopedia". Pristup ostvaren 21.7.2020., https://www.ancient.eu/article/659/the-role-of-women-in-the-roman-world/

Goldstein, Ivo; Grgin, Borislav. Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku. Zagreb: Novi Liber, 2006.

Jeličić-Radonić, Jasna. "Avrelia Prisca". Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 41 (2008.) br. 1

Le Gallerie Degli Uffizi. "Portrait of Vibia Sabina so-called Matidia". Pristup ostvaren 23.7.2020., https://www.uffizi.it/en/artworks/portrait-of-vibia-sabina-so-called-matidia

McCarty, V. K. "St. Helena: From Roman Concordia To Christian Caritas". Academia.edu. Pristup ostvaren 25.7.2020., https://www.academia.edu/41185367/_St._Helena_From_Roman_Concordia_to_Christian_Caritas_by_VK_McCarty

Meijer, Fik. Carevi ne umiru u postelji - od Cezara do Romula Augustula. Prevela Snježana Cimić, Zagreb: TIM press, 2013.

Musei Capitolini. "Bust of Sabina". Pristup ostvaren 23.7.2020., https://capitolini.info/scu00848/?lang=en

Silver, Carly. "Five Roman Empresses You Shouldn't Invite to Dinner". Thoughco. Pristup ostvaren 21.7.2020., https://www.thoughtco.com/five-roman-empresses-shouldnt-invite-over-119168

The British Museum. "Domitia". Pristup ostvaren 23.7.2020., https://www.britishmuseum.org/collection/term/BIOG90022