Rimske insule

Autor: Franjo Lacković 

Tamo gdje su grčka stambena arhitektonska dostignuća stala, ona rimska su se nastavila te se tako rodila insula

Tijekom kasnog paleolitika, na Apeninskom poluotoku koliba je bila prvi tip nastambe koju je gradio čovjek. Prije nje, svakako, čovjek je pronalazio skloništa u pećinama i drugim, prirodno oblikovanim, zaklonima. Paleolitska koliba, čiji nam je izgled poznat zahvaljujući sačuvanim urnama na kojima je i bila oslikana, bila je napravljena od drveta, gline ili drugih materijala, pokrivena slamnatim krovom te, u počecima, okruglog, a kasnije kvadratnog oblika. Upravo se od ove priproste kolibe, koja kada se promotre materijali od kojih je bila sagrađena nije pružala adekvatnu zaštitu od prirodnih nepogoda, razvila antička italska kuća. U središtu te kuće nalazio se atrij, prvotno središte nastambe, preko kojega je kuća dobivala svjetlo, a između ostalog mogla je imati i mali vrt. Ova, početna, primitivna vrsta nastambe, u stoljećima koje će uslijediti, postat će, zbog svoje raskoši, statusni simbol - okarakterizirana kao tipično prebivalište bogatih i moćnih patricija.

Istodobno s razvojem "patricijske kuće" Rim je, upravo zahvaljujući neprestanom širenju, bio prisiljen pronaći ekonomičnije načine kako bi udomio svoju neprestano rastuću populaciju. Tamo gdje su grčka stambena arhitektonska dostignuća stala, ona rimska su se nastavila te se tako rodila insula. Insule, riječ koja u doslovnom prijevodu znači otok, bile su velike zgrada s čak 4 ili 5 katova čija je primarna funkcija bila smjestiti što veći broj stanovnika u što manji prostor. Insule su imale stanove za iznajmljivanje koji su često bili minorni, neudobni te izloženi riziku od požara i urušavanja. Godine 191. prije Krista, povjesničar Livije u svojim spisima, naveo je kako se odbjeglo govedo, uplašeno vrevom koju je izazvao Hanibal, s tržnice uspjelo popeti stepenicama jedne zgrade te, završivši na krovu, sunovratilo pred zaprepaštene građane. Iako se na prvi pogled ovo može učiniti kao jedna manje bitna referenca u Livijevu bogatom opusu, upravo ona dokazuje kako je već u 2. stoljeću prije Krista, Rim bio grad koji je rastao vertikalno. Dapače, insule na tri kata (tabulata, contabulationes, contignationes) su već u 3. stoljeću prije Krista bile tako brojne da više nisu privlačile pozornost.

Povjesničar Strabon, opisujući grad Rim za vrijeme cara Augusta, opisuje kako je gradnja insula uzela toliki zamah da su se morali donijeti zakoni kojima bi se ona regulirala. Vitruvije, najpoznatiji po svom djelu "O arhitekturi", izražava prilično pozitivan stav kada govori o insulama, hvaleći inženjerska dostignuća koja su omogućila njihovu izgradnju. Ostali antički autori, uključujući Seneku i Diodora, su bili manje pozitivni po pitanju insula, gledajući na njih kao na mjesta bolesti, bludnosti i nečistoće.

Prema popisu četvrti, datiranom u 4. stoljeće, Rim je imao otprilike 50 000 stambenih zgrada. Od ovoga broja njih oko 2 000 činile su bogate patricijske kuće, dok je čak oko 44 000 stambenih objekata otpadalo na insule. Ovaj podatak pokazuje kako su u Rimu, a tako i u ostalim rimskim središtima, većinom bili građeni veliki i visoki kompleksi stanova za iznajmljivanje. Za razliku od domusa, pučke kuće su imale velike prozore koji su gledali na ulicu, a one malo skuplje imale su i balkone, terase te lože. U prizemlju su se uglavnom nalazile trgovine i skladišta, tabernae, često podijeljeni na dvije razine. Na donjoj razini nalazila se sama taberna, a na onoj gornjoj stan za njenog vlasnika te njegovu obitelj. U bolje uređenim insulama, u prizemlju su se nalazili bogati i luksuzni stanovi koji nisu bili ništa manje ugodni od samog domusa.

Na višim katovima insula, na koje se uspinjalo sa unutarnje strane dvorišta uskim i često strmim kamenim stubama, nalazili su se cenacula, mali i tijesni stanovi gdje su, zbog visokih najamnina, mnogobrojni podstanari živjeli u siromaštvu te lošim higijenskim i zdravstvenim uvjetima. Insule su imale brojne nedostatke. Zbog neproporcionalnosti temelja same zgrade i njene visine te loše kvaliteta građevnog materijala, postojala je velika opasnost od urušavanja. Kombinacija nedostatka vode, drvne građe, upaljenih peći, kamina i svijeća postajala je i velika opasnost od požara. Upravo je zbog toga, svjestan razmjera štete koju su ovakvi požari uzrokovali, car August u Rimu osnovao posebnu vatrogasnu jedinicu. Ipak, čak ni ova mjera nije bila dovoljna kada je u Rimu 64. godine izbio požar, u kojem su izgorjela velika područja grada. Naime, Neron je neposredno nakon požara propisao ograničenje visine stambene izgradnje na najviše šest katova i prizemlje, što bi odgovaralo visini od 20 metara. Istim zakonom propisan je i način izgradnje te minimalni uvjeti sigurnosti od požara.

No, bez obzira na zakonske propise vlasnici i poduzetnici natjecali su se u svojoj škrtosti i drskosti, kako bi maksimalno iskoristili odstupanja koja je dozvoljavala ova zabrana. O tome, za ono doba, nezamislivom rastu zgrada, postoje brojni komentari antičkih autora, a neke smo već spomenuli. Juvenal se, tako, izruguje zračnom Rimu koji počiva na gredama tankim i dugim poput trske. Aul Gelije se, pedeset godina nakon Juvenala, jada zbog ogromnog broja zgrada, a Elije Aristid ozbiljno nagađa da bi se stanovi, kada bi se svi spustili na razinu prizemlja, protezali do Hadrije na Jadranskom moru. Čak i Trajanovo dodatno pooštravanje propisa, kada je visinu insula ograničio na 18 metara, nije urodilo plodom. Potreba za insulama jednostavno je bila prevelike. Koliki je mah gradnja inusla uistinu uzela, govori nam podatak kako se u 4. stoljeću uz Panteon i Aurelijanov stup ubrajala i jedna visoka zgrada - insula Felicles. Insule nisu imale prozore od stakla, tipične za patricijske kuće, već su se njihovi stanari od hladnoće i kiše branili tako što su na prozore stavljali platna, kože i drvena okna, koja nisu propuštala svjetlost. Nedovoljno je bilo i grijanje na peći koji su prostorije punile dimom jer Rimljani nisu poznavali sustav izbacivanja dima pomoću dimnjaka. Veliki nedostatak, također, bio je i nedostatak sanitarnih čvorova, osobito na višim katovima.

Kada govorimo o izgledu samih insula, najčešće ne govorimo o jednoj izoliranoj zgradi, koja se samostalno uzdizala usred samog grada već o gradskim i stambenim blokovima koje je činio zbir ovakvih zgrada. Vrlo često čitava bi ova struktura bila centrirana oko otvorenog prostora koji je imao dvojaku funkciju - da osigura svjetlost samim stanovima te da posluži kao prostor za trgovinu.

Iskapanja gradskih četvrti u Ostiji, glavnoj rimskoj luci, otkrila su nam različite tipove insula. Prvi i najjednostavniji tip bila je uska insula s jednim srednjim hodnikom u uzdužnom smjeru i sobama s obje strane. ''Casa di via della Fontana'' primjer je za drugi tip insule - uske sa uzdužnim srednjim nosivim zidovima. Na gornjim katovima uza svaki uzdužni zid nalazio bi se po jedan niz soba, a svakom se pristupalo posebnim hodnikom i stubištem. Treći tip insule je onaj s nosivim uzdužnim unutrašnjim zidom. Na obje uzdužne strane nalazio se po jedan, gotovo zrcalno, jednako velik stan. Četvrti tip insule, bila je široka insula koja je imala unutrašnje dvorište iz kojeg se različitim hodnicima, arkadama i galerijama dolazilo do prodavaonica smještenih u prizemlju.

Ono čega su ostaci insula svjedoci jest stupanj pragmatizma i inovativnosti koji su rimski arhitekti i graditelji imali. Gradovi poput Rima i Ostije, bili su rijetkost u antičkom svijetu zbog njihove velike i koncentrirane populacije. Upravo je ova činjenica iziskivala od Rimljana rješenja poput ovoga koje je, usprkos svim svojim nedostatcima, pomoglo Rim učiniti milijunskim gradom.

Bibliografija:

Becker, Jeffrey. Roman domestic architecture - Insula. dostupno na: Khan Academy

Carcopino, Jerome. Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva. Zagreb: Naprijed, 1981.

Chamontin, Catherine. Najveće kulture svijeta: Rim. Rijeka: Extrade, 2005.

Cravetto, Enrico, ur. Povijest 5: Kasno Rimsko Carstvo i rani srednji vijek. Zagreb: Europapress holding, 2007.

Knežević, Radule, ur. Atlas arhitekture 1: Povijest graditeljstva od Mezopotamije do Bizanta. Zagreb: Golden Marketing, 1997.

Milić, Bruno. Razvoj grada kroz stoljeća I. - prapovijest/antika. Zagreb: Školska knjiga, 1994.