Rimske vile
Autor: Franjo Lacković
Dodavanjem peristila okruženih prostorijama, nizanjem portika i kriptoportika, počela se oblikovati arhitektura koja je težila izražavanju moći i monumentalnosti.
Osnovom većine rimskih vila smatraju se tradicionalna mediteranska kuća, kuća s atrijem te ratarska kuća srednje Italije koja je imala prostorije grupirane u nizu. Iako su ovi osnovni modeli tijekom vremena dobivali svoje modifikacija i nadogradnje ipak su zadržali osnovne koncepcije koje su ostale prepoznatljive u izgledu samih vila. U arhitektonskome smislu vile, kao tip građevina, nastaju krajem 3. ili početkom 2. stoljeća prije Krista. Arhitektura vila najprije je bila inspirirana tradicijom etruščanskih i rimskih elitnih građevina, a helenistički utjecaj u 1. stoljeću prije Krista donio je mnoge inovacije u taj osnovni tip - dvorište s peristilom (slobodan, okružen prostor, okružen stubovima i natkriven) i dugačke portike (ulazni trijem koji vodi do vrata u zgradu ili natkriveni prolaz sa stupovima). Treći dominantni utjecaj na arhitekturu vila bio je onaj egipatski.
Pokoravanjem Grčke u 1. stoljeću prije Krista, te dolaskom u sve češće kontakte s egipatskom civilizacijom, Rim je došao u kontakt s arhitekturom koja nije poznavala granice u izražavanju veličine i moći. Upravo su grčki i egipatski utjecaji preobrazili italske stambene običaje čiji je tradicijski ideal bio stambena kuća na selu. No, taj se prijelaz nije dogodio preko noći. Istraživanja rimskih vila na području Italije pokazala su da su vile doživjele prijelaz iz skromnijih objekata s prostorijama orijentiranima oko središnjeg dvorišta, do građevinskih kompleksa kojima je dodavan sadržaj da se poveća razinu luksuza. Dodavanjem peristila okruženih prostorijama, nizanjem portika i kriptoportika, počela se oblikovati arhitektura koja je težila izražavanju moći i monumentalnosti. Dograđivani sadržaji u vilama bili su dvorane za audijencije, hramovi, palestre (vježbališta) i terme. Iznimno luksuzne vile često su imale i odeon (omanja natkrivena građevina za glazbene priredbe i natjecanja), kazalište te nimfej (svetište posvećeno nimfama). O tome kako su same vile izgledale, kakav im je bio raspored prostorija te kako su bile uređene govori nam Vitruvije u svome djelu "O arhitekturi", a njihova veličina ovisila je o veličini posjeda i obilju ljetine koja je dolazila s istog.
Ukoliko se želi napraviti podjelu vila, treba biti vrlo oprezan prilikom odabira samih kriterija. Rimske vile, naime, mogu se podijeliti na nekoliko osnovnih tipova - villa rustica, villa urbana i maritimne vile. Nadalje, prema građevinskim značajkama vile možemo dijeliti na vile s prostorijama grupiranima oko središnjega dvorišta, portikus i peristilne vile te kombinaciju tih dvaju tipova. Osim toga, rimske su vile mogle biti građene na povišenoj umjetnoj zaravni, na ravnom terenu ili je gradnja mogla biti razvedena na više terasa. U pravilu, vile su se prilagođavale zadanom terenu i koristile su sve prednosti određenoga položaja. Mjesto za njihovu izgradnju uvijek je bilo brižljivo odabrano, kao što su pogodne, duboke uvale i povišeni položaji. U određenoj mikrolokaciji karakterizirao ih je prirodno najpovoljniji smještaj, otvoreni pogledi prema moru ili zelenilu brežuljaka i livada, najpažljivije izabrane prednosti izolacije, blizina izvora pitke vode ili cisterne za skupljanje kišnice te blizina cesta ili sigurnih prirodnih luka za prijevoz poljoprivrednih proizvoda.
Usprkos različitim tipologijama vila postojale su dvije osnovne vrste nastambi, s obzirom na društveni sloj i ekonomske mogućnosti onih koji su u njima živjeli. To su bile villa urbana i villa rustica, namijenjene vlasnicima posjeda i slugama koje su radile na zemlji. Kada bogatstvo gospodara vile nije bilo dovoljno veliko čak je i on živio u njoj, ali svakako u onom boljem dijelu. Najbogatiji su gradili velike i luksuzne vile, okružene prostranim parkovima i perivojima, a posebno luksuzne vile bile su one građena u ljetovalištima poput Ostije, Kampanije i Tivolija.
Villa rustica ili rimska gospodarska kuća, smatra se ishodištem mnogih tipova izvangradskih vila. Bila je središte poljoprivrednog imanja, u kojemu je bila povezana i gospodarska i stambena funkcija, a njezin oblik i veličina ovisili su o veličini imanja, vrsti i opsegu proizvodnje koja se na imanju obavljala, ali i o topografiji i klimi. U potpunosti se razvivši krajem 1. st. pr. Kr., villa rustica imala je isključivo praktičnu svrhu. Bila je namijenjena seoskim obiteljima - familia rustica, a oke nje su se nalazili prostori za životinje te spremišta za proizvode i poljoprivredna dobra. Villa rustica imala je dva dvorišta, unutarnje i vanjsko, od kojih je svako imalo jedan bazen. Iz unutrašnjeg dvorišta ulazilo se u razne prostorije pa i u kuhinju pored koje su se nalazile staje za goveda i konje te kokošinjac. Na ovaj su se način, naime, zahvaljujući toplini kuhinje, prostorije za životinje držale relativno toplima tijekom hladnih zimskih mjeseci. Na lijevoj strani dvorišta bio je hodnik koji je povezivao dvorište s ostalim prostorijama: vinskim podrumom (cella vinaria), prostorijama za prešanje maslina, žitnicom (granarium), prostorijama u kojima se čuvalo voće (oporothecae) i prostorijama za alat. Do ovog oblika ladanjske su kuće došle kroz razne stadije razvoja. Stari italski seljaci, stanovali su u jednostavnim seoskim kućicama, najčešće sa jednom sobom, u kojima je živjela čitava obitelj. Kako se širila moć Rima, eksponencijalno se širila i veličina imanja te se tako javila potreba za većim kućama koje su mogle udomiti sluge i radnike. Među brojnim primjerima villa rustica najbolje je sačuvana ona u Boscorealeu u blizini Pompeja (vidi sliku gore), otkrivena krajem 19. stoljeća, čija je površina zauzimala pravokutnik od 40 x 20 metara.
Kod velikih imanja, latifundija, stambene su se zgrade često odvajala od onih gospodarskih. Takvu odvojenu gospodarevu kuću na poljoprivrednom dobru Vitruvije je nazvao villa urbana. Uzor samoj vili urbani bila je suburbana vila, kao stambena kuća pripadnika visokog sloja u okolici grada. Villa urbana nije imala atrij stoga se izravno ulazilo u peristil. Sobe su bile različito raspoređene po paviljonima koji su bili povezani hodnicima sa stupovima. Ovi su paviljoni uvijek bili okruženi lijepo uređenim parkovima, koji su bili bogato ukrašeni kipovima, fontanama, klupama, cvijećem i raznim drvećem. Luksuznije vile često su imale i prostorije koje se uopće nisu koristile, poput sobe ukrašene kipovima (zotheca). Osim ovoga postojale su i sobe najrazličitije namjene poput zimskih ili ljetnih blagovaonica koje su veoma varirale u veličini, zatim soba za odmor tijekom dana te prostorije predviđene za rad, kao što je to bila biblioteka. Vile su sadržavale i po nekoliko kupaonica, koje su bile povezane s prostorijama poput gymnasia i sphaeristeria, odnosno sobama za tjelovježbu i igre. Imale su i natkrivene staze, čiji je krov bio poduprt stupovima, kako bi gospodar kuće mogao nesmetano šetati za vrijeme lošeg vremena.
Bibliografija:
Becker, Jeffrey. Roman domestic architecture - Villa. dostupno na: Khan Academy
Begović, Vlasta; Schrunk, Ivančica. "Rimske vile Istre i Dalmacije, I. dio: pregled lokaliteta". Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 19 (2002), br. 1: 113-130.
Begović, Vlasta; Schrunk, Ivančica. "Rimske vile Istre i Dalmacije, II. dio: tipologija vila". Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 20 (2002), br. 1: 95-112.
Cravetto, Enrico, ur. Povijest 5: Kasno Rimsko Carstvo i rani srednji vijek. Zagreb: Europapress holding, 2007.
Knežević, Radule, ur. Atlas arhitekture 1: Povijest graditeljstva od Mezopotamije do Bizanta. Zagreb: Golden Marketing, 1997.