Rimski brak

Autor: Franjo Lacković 

Ipak, u društvu koje je bivalo sve organiziranije, s vremenom se potvrdio onaj najprirodniji oblik braka - brak koji se temeljio na dogovoru mladenaca i koji nije podrazumijevao muževljevu apsolutno vlast nad ženom - sine manu. 

Ubi tu Gaius ego Gaia

U današnjim demokratskim sustavima, generalno gledano, postoje tri kategorije koje moraju biti zadovoljene kako bi brak između dviju osoba bio valjan. Prva kategorija odgovora na pitanja kao što su "tko može oženiti koga"- odnosno, najčešće regulira minimalnu potrebnu dob te mentalne i fizičke uvjete u kojima se moraju nalaziti osobe koje žele stupiti u brak. Druga kategorija osigurava sklapanje braka koji se temelji na slobodnoj volji pojedinaca, dok ona treća i posljednja definira koje su to stranke koje mogu vjenčati dvoje ljudi. I rimski zakoni vezani uz brak imali su pravila koja su pokrivala sve tri navedene kategorije, ali su ta pravila, dakako, bila drugačija od onih naših.

Muškarac je u rimskome društvu bio glava obitelji. Ne može stoga začuditi kako je vrhovna vlast oca - patria potestas, potvrđivala i ženinu ovisnost o njezinom mužu. Vlast koju je muškarac dobivao nad svojom ženom Rimljani su nazivali manus maritalis te je takva vlast bila uobičajena u starijim oblicima brakova. Naime, i dok danas poznajemo samo jedan oblik braka, Rimljani su poznavali dva, sklapana na nekoliko različitih načina. Temeljna razlika između njih bila je upravo u tome želi li se uz sklapanje braka zasnovati i muževa vlast nad ženom (cum manus) ili ne (sine manu). Manus, odnosno brak cum manu, karakterističan za starija razdoblja kada je patrijarhalan element bio iznimno izražen, sklapao se na tri načina: confarreatio, coemptio i usus.

Prvi način sklapanja braka, confarreatio, legitimizirao se uz stanovite vjerske obrede, obavljane u prisutnosti desetorice svjedoka i najviših svećenika u Rimu - pontifex maximus i flamen Dialis. Sam obred sastojao se od žrtve vrhovnom bogu Jupiteru, kod koje se upotrebljavao kruh od ječma. Drugi način sklapanja braka, a ujedno i običaj koji je preživio do današnjih dana, bio je čin simbolične kupovine mladenke, tj. coemptio, gdje bi mladoženja, u prisutnosti petorice svjedoka i vage, "kupovao" svoju mladu. Na ovaj čin nadovezivale su se različite usmene forme kako bi se pokazalo da je prodaje žene samo prividna. Korijeni ovoga običaja leže u ranijim razdobljima rimske povijesti kada je mladoženja uistinu i kupovao mladenku od njezinog oca. Usus, kao treći način, predstavljao je jednostavan suživot koji je za posljedicu imao manus maritalis samo ako žena tri noći u godini ne bi spavala izvan zajedničkog kućanstva. Iz ovoga je slijedilo, a prateći Zakonik dvanaest ploča, kao prvu i najvažniju kodifikaciju rimskog građanskog prava, da žena koja ne želi da na ovaj način dođe pod manus maritalis muža treba svake godine tri uzastopne noći izostati iz kuće. Na ovaj način bi, svake godine, neželjeni usus bivao prekinut. Oblik braka usus obično su prakticirali obični ljudi, a gore spomenuti propis, trinoctium (period od tri noći) uveden je iz opreza zbog utjecaja ostala dva braka koja su podrazumijevala osnivanje muškarčeve vlasti nad ženom.

Također, da bi rimski brak bio valjan bilo je potrebno udovoljiti i trima zahtjevima. Ius conubi, kao prvi zahtjev, bila je svojevrsna dozvola za brak koju su u pravilu imali svi rimski građani. Drugi zahtjev odnosio se na prirodnu ili djelatnu sposobnost mladenaca. Iz ovoga je slijedilo kako se brak koji su sklopili nedorasli, duševno bolesni ili, prema Justinijanovom kodeksu, kastrirani, mogao proglasiti ništavnim. Treća pretpostavka podrazumijevala je formalni pristanak oca obitelji ili eventualno neke druge osobe koje je držala vlast nad mladenkom. U starije doba, kada je manus brak bio pravilo, bio je dovoljan samo pristanak oca obitelji, koji je kao poglavar odlučivao o ženidbi podložnih mu osoba. U carsko doba brak između tutora i njihovih štićenica također je zabranjen, a rimska bi udovica prije ponovne udaje morala održati vrijeme žalosti u trajanju od 10 mjeseci do godinu dana.

Ipak, u društvu koje je bivalo sve organiziranije, s vremenom se potvrdio onaj najprirodniji oblik braka - brak koji se temeljio na dogovoru mladenaca i koji nije podrazumijevao muževljevu apsolutno vlast nad ženom - sine manu. Kako bi zaruke postale i "službene" muškarac je (ili dječak) na srednji prst lijeve ruke svoje zaručnice stavljao željezni prsten. Rimski su liječnici naime, secirajući ljudska tijela, vjerovali kako su pronašli živac koji je putovao direktno od srednjega prsta lijeve ruke prema srcu. Uz ovaj oblik braka poznati su nam i brojni ritualni. Prvo, mladenka bi sve svoje igračke iz djetinjstva posvećivala kućnim bogovima. Bio je to čin koji je na simboličan način demonstrirao ulazak mlade u svijet odraslih. Osim ovoga ritualu, postojali su i drugi koji su svoje korijene vukli iz animističke tradicije. Mladenka je na vjenčanju uvijek nosila istu ritualnu frizuru, čistu bijelu togu te narančasti veo koji joj je pokrivao lice - flammeum. Prije samoga slavlja, činile su se različite žrtve rimskim bogovima, a sam čin vjenčanja bio je poprilično jednostavan. Podrazumijevao je rukovanje koje je označavalo obostrani pristanak - dextrarum iunctio te riječi koje je izgovarala mladenka - ubi tu Gaius ego Gaia (gdje si ti Gaj, ja ću biti Gaja). Ceremonija je bila popraćena i gozbom gdje su gosti običavali izvikivati riječ feliciter (sreća ili sretno). Pred kraj večeri, mlada je odlazila u zagrljaj svoje majke, a mladoženja ju je morao otrgnuti iz njega. Sve ovo događalo se u kući mladenke. Po završetku svadbene večere, mladoženja i okupljeni uzvanici otpratili bi mladu u njezinu novu kuću. Svadbena procesija bila je popraćena bakljama i pjesmom, a pred mladoženjinom kućom bračni par bi bacio jednu od baklji (posebnu svatovska baklja) u okupljene uzvanike. Onaj tko bi ju uhvatio trebao je imati dug i sretan život. Mlada bi zatim prag kuće premazala uljem i masnoćom, a njezin muž potom bi ju podigao i prenio preko praga. Napokon u svom novom domu, mlada bi simbolično dotaknula vatru i vodu, objavljujući kako je ona sada čuvarica doma. U konačnici, na samom kraju, mlada i mladoženja odlazili su u spavaću sobu provesti svoju prvu bračnu noć zajedno.

Druge trajne zajednice muškaraca i žena

Osim braka, u Rimu su postojale i druge trajne zajednice muškaraca i žena - konkubinati i contubernium. Konkubinat je bila trajna veza između dvije slobodne osobe, ali konkubina nije dobivala socijalni položaj muža te joj nije bilo dodijeljeno ime mater familias - vezano uz to, ni odgovarajuće poštovanje muža i žene. Djeca rođena u konkubinatu nisu dolazila u očevu obitelj već su kao vanbračna djeca bila prisiljena slijediti svoju majku. U konkubinat su najčešće stupale osobe koje nisu mogle sklopiti legitiman brak iz razloga političke ili socijalne naravi. Po Augustovim bračnim zakonima na konkubinat su bili upućivani članovi senatorskoga staleža zbog zabrane braka s oslobođenicima i glumcima, a u konkubinatu su često živjeli i vojnici, jer im je sve do 217. g. stupanje u brak bilo zabranjeno tijekom službe. Konkubinat sa slobodnom ženom bio je zabranjen, a spolna veza s takvom ženom smatrala bi se preljubom. Konkubinat je bio oblik trajne zajednice, niže od braka, ali ipak pravno priznat. U kasnom Carstvu, kršćanski su carevi nastojali suzbiti konkubinat te ga svesti na brak, omogućivši legitimaciju djece iz konkubinata naknadnom ženidbom. Justinijan je od konkubinata učinio brak niže vrste na način što je priznao djecu iz konkubinata i ograničio nasljedno pravo prema ocu. Contubernium je, s druge strane, bila trajna spolna veza između robova ili između slobodne osobe i roba.

Dogovoreni brakovi

Iako je kretao od slobode, rimski se brak nije uvijek sklapao na temelju slobodne volje. S obzirom da je temeljna funkcija braka bila produživanje loze, činilo se neprimjerenim, a pogotovo višim slojevima koji su često imali veliko bogatstvo, da brak prepuste hirovima svojih sinova i kćeri. Iz tog razloga brak se u ovakvim slučajevima pretvarao u ugovor kojim se među obiteljima mladenaca uspostavljao nepisani dogovor o uzajamnoj pomoći. Brakovi su u ovakvim slučajevima najčešće bili dogovarani već u mladenačkoj dobi, iz razloga što je ljudski vijek bio kratak, a starenje brzo. Ovo je za posljedicu imalo da su u brak počela ulaziti djeca iz bogatih obitelji, vjerojatno i nesvjesna samoga čina, samo da kako bi savez između dvije obitelji što prije zaživio. Iz toga razloga, s vremenom se formirala minimalna dobna granica za ulazak u brak. Ona je za žene bila dvanaest godina starosti, a za muškarce četrnaest. Jedan od najvažnijih izvora o rimskome braku i obitelji su nadgrobni spomenici. Brojni od njih svjedoče o velikom broju "žena" udatih s 12 ili 13 godina, koje su rodile pet ili šest puta, a potom umrle zbog komplikacija prilikom porođaja, prije svoje dvadesete godine

Razvod braka 

O načelnoj liberalnosti klasičnog rimskog bračnog prava svjedoči činjenica da za razvod braka nije trebao postojati neki određeni razlog. Iako je razvod braka bez opravdana razloga s moralno-etičkog aspekta bio zazoran, pravno nije bio zabranjen. Odnosno, nasuprot strogih običaja teorijski je postojala mogućnost razvrgnuća braka. S vremenom i postupnim slabljenjem moralnih zazora, a svakako pod utjecajem etruščansko-grčkih običaja, uvriježilo se pravilo određenih imovinsko-pravnih štetnih posljedica za onu osobu koja bi skrivila razvod. U ranom Carstvu, brak je za mnoge stanovnika počeo označavati samo prolaznu vezu. Ovakva veza nepromišljeno se sklapala, ali i nepromišljeno razvrgavala. Ovakvoj situaciji uvelike je doprinio i izostanak zabrane ponovnog sklapanja već razvedenog braka s obzirom da se rimska država nije voljela miješati u privatnost obitelji. No, zbog sve veće ozbiljnosti situacije i moralnog propadanja društva, društva kojemu je sama obitelj bila temelj, u obiteljsko-pravne odnose morale se umiješati i država. Država je isprva ovo miješanje prakticirala pomoću cenzora, koji bi kažnjavali one koji ne bi živjeli u skladu s moralnim kodeksom, a potom je car August svojim odredbama (lex Iulia de adulteriis et de pudicitia i lex Iulia de maritandis ordinibu) pokušao spriječiti potpuni moralni ponor rimske obitelji. Ovim Augustovim propisima bilo je određeno da muškarci između 25 i 60 godina, a žene između 25 i 50, moraju živjeti u braku. Ovaj zakon vrijedio je i za razvedene osobe, iako je udovicama ostavljeno dozvoljeno vrijeme žalosti. Nadalje, određeno je kako bračni drugovi moraju imati određeni broj djece. Muž je tako morao imati barem jedno dijete, slobodna žena barem troje, a oslobođenica četvero. Osobe koje ne bi udovoljile ovim propisima, odnosno osobe koje bi ostajale neženje ili pak bez djece, stizala bi razna zapostavljanja te druge štetne posljedice.

Analiza dostupnih povijesnih fragmenata odala je stav kako je u rimskom svijetu, a dakako u pravnom smislu, brak prestajao smrću jednoga od bračnih drugova, gubitkom slobode jednoga od bračnih partnera te svojevoljnom ili sporazumnom odlukom bračnih partnera. U slučaju kada bi osoba izgubila slobodu situacija je bila poprilično jasna. Brak bi u tom slučaju prestajao iz jednostavnog razloga što je sklapanje braka s robovima bilo nemoguće. Ipak, najčešći je razlog razvoda braka bila upravo svojevoljna ili sporazumna odluka bračnih partnera. Predmet je prijepora mnogobrojnih povjesničara načelna nemogućnost razvrgnuća braka u najstarijim razdobljima rimske pravne povijesti o kojem izvori navode oprečna mišljenja. Naime, Dionizije razvod braka u najstarije doba smatra posve nemogućim, dok ga Plutarh prema Romulovim zakonima smatra dopuštenim iz opravdanih razloga - i to samo za muškarca. Pod opravdane razloge spadali su preljub, pijanstvo ili trovanje.

Za vrijeme cara Teodozija II. uvedena je za razvod braka obvezna forma raspusnog pisma, koja je već ranije bila raširena u istočnim dijelovima Carstva, a Car Justinijan je svojim zakonikom uveo isprva imovinske, a potom i osobne kazne za bračnog druga koji bi bio kriv za opravdani razvod braka, kao i za onog bračnog druga koji bi bezrazložno razveo brak. Preljubnica je, primjerice, prema ovome zakonu bila doživotno zatvarana u samostan. Rimsko je društvo, a posebice u kršćansko doba, kažnjavalo ili pak pokušavalo zabraniti razvode bez opravdana razloga, iako su takvi razvodi, s pravnog gledišta, bili valjani.

Bibliografija:

Bratković, Marko. "Razvrgnuće braka u rimskom, kanonskom i suvremenom hrvatskom obiteljskom pravu". Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 61 (2011), br. 3: 109-148.

Carcopino, Jerome. Daily Life in Acient Rome. Harmondsworth: Penguin Books, 1941. 

Cravetto, Enrico, ur. Povijest 4: Rimsko Carstvo. Zagreb: Biblioteka Jutarnjeg lista, 2004.

Frier, Bruce. A Casebook on Roman Family Law. New York: Oxford University Press, 2004.

Horvat, Marijan. Rimsko pravo. Zagreb: Školska knjiga, 1973.

Romac, Ante. Izvori rimskog prava. Zagreb: Informator, 1973.