12. srpnja 100. g. pr. Kr. - rođen Gaj Julije Cezar

Na današnji dan rođen je jedan od najvećih vojskovođa svih vremena - Cezar. Njegov utjecaj na tijek rimske povijesti uistinu je golem. 

Cezar već sa 16 godina ostaje bez oca i postaje glava svoje obitelji, a u to vrijeme dolazi do građanskog rata između Gaja Marija i Sule. Zbog obiteljske povezanosti s Marijem, Cezar je prisiljen bježati iz Rima i započinje svoju vojničku karijeru. U Rim se vraća tek nakon Suline smrti i tada kreće njegov politički uspon kroz službe tribuna, kvestora, edila, Pontifexa maximusa i pretora. 60. godine pr. Kr. Cezar je uspio postati i konzul, a iste godine je zajedno s Markom Licinijem Krasom (koji mu je otplatio dugove) i Gnejom Pompejem ustanovio Prvi trijumvirat. Njihov savez nije imao službeni status, a cilj je bio međusobno pomaganje u političkim probitku i djelovanje mimo Senata. Taj trijumvirat postojao je do Krasove smrti 53. g. pr. Kr. Jedna od najpoznatijih Cezarovih vojnih kampanja bila je ona u Galiji od 58. do 50. g. pr. Kr. kada je sa svojim legijama pokorio sve krajeve koje su nastanjivali Gali, a nakratko je u tim pohodima prešao i u Britaniju, te na teritorije germanskih plemena. Galija je bila opustošena, a stanovništvo u toj mjeri pobijeno i porobljeno da su ti krajevi bez većih problema ubrzo romanizirani. Primarni izvor za rat u Galiji ostavio je sam Cezar napisavši djelo Commentarii de Bello Gallico. Nakon Krasove smrti prisutno je sve veće neslaganje Cezara i Gneja Pompeja, a upravo na Pompejev nagovor Senat naređuje Cezaru da raspusti vojsku i vrati se u Rim. Cezar to odbija i s jednom legijom kreće na Rim, a kada je prešao rijeku Rubikon, to je označilo početak građanskog rata. Prema kasnijim autorima, Cezar je tada izekao slavno: "Alea iacta est (Kocka je bačena)." Tada počinje lov na Pompeja. Cezar je prvo pobijedio njegove pristaše u Hispaniji i Iliriku, a odlučujuća bitka dogodila se kod Farsale u Grčkoj 48. g. pr. Kr. U Rimu je Cezar proglašen diktatorom, ubrzo i drugi put konzulom, a njegova desna ruka postaje Marko Antonije. Cezarovi novi pohodi odveli su ga u Egipat, ali je Pompej tamo ubijen prije njegova dolaska. Navodno je vidjevši Pompejevu odrubljenu glavu Cezar zaplakao, a Pompejeve ubojice dao je pogubiti. U Egiptu se Cezar upleo u građanski rat gdje je podržavao Kleopatru koju je postavio za egipatsku vladaricu i s kojom je bio u vezi iz koje će se roditi sin Cezarion. Cezar je po povratku u Rim učvrstio svoju vladavinu, a Senat mu je zbog njegovih pohoda omogućio četiri različita trijumfa što svjedoči o njegovim postignućima. Nakon trijumfa Cezar se ambiciozno posvetio unutarnjem uređenju države jer je svu vlast de facto držao u svojim rukama, a postao je prilično popularan među nižim staležima društva. Zakonima je utjecao na poreze i dugove, a jedna od najpoznatijih reformi bila je reforma kalendara koji je po njemu dobio ime julijanski kalendar. Cezar je usvojio svog pranećaka Gaja Oktavijana koji će naslijediti njegova bogatstva i ime, a poslije postati prvi rimski car. Cezarova moć se dakako nije mnogima svidjela i počinje se kovati urota na čelu s Kasijem i Brutom. Na Martovske ide (15. ožujka) 44. g. pr. Kr. Cezar je, iako upozoren da se nešto sprema, došao u Pompejev teatar gdje su ga senatori ubili. Izboden je nožem 23 puta, a taj događaj postao je inspiracija brojnim umjetnicima tijekom kasnijih stoljeća pa sve do danas. Njegovo ubojstvo samo je otvorilo Pandorinu kutiju i događaji koji će uslijediti definitivno će označiti kraj republikanskog uređenja Rima. Ime Cezar (Caesar) kasnije će postati sinonim i titula koja će označavati vlast rimskih careva. 

18. srpnja 390. g. pr. Kr. - bitka kod rijeke Alije

Prema tradicionalnoj kronologiji, 390. g. pr. Kr. (novija istraživanja pokazala su da je 387. g. pr. Kr. vjerojatnija) rimska vojska bila je uništena na obalama rijeke Alije, nedaleko od samoga grada Rima, od strane keltske horde. Reagirajući na neuspjele mirovne pregovore i ubojstvo jednoga od svojih poglavica, koalicija Gala predvođena Brenom upustila se sa sjevera Apeninskog poluotoka u svojevrsnu kažnjeničku ekspediciju protiv Rimljana. Čuvši za vijest o neprijatelji koji dolazi s mora i s kraja svijeta donoseći rat (Livy, 5.37), Rimljani nisu poduzeli nikakve posebne mjere. Imenovanje diktatora, koje se u prošlosti toliko često provodilo i za manje prijetnje, nije učinjeno, a vodstvo nad rimskom vojskom predano je šestorici tribuna konzularnoga ranga. Kolikim su ljudstvom raspolagali Gali i Rimljani ne može se sa sigurnošću reći. Prema Plutarhu Rimljani su na svojoj strani imali 40 000 tek unovačenih vojnika i kao takvi nisu bili brojčano nadjačani. (Plut. Vit. Cam. 18). Diodor Sikulski s druge strane, piše da su Rimljani, ne bi li se suprotstavili galskoj prijetnji, pod oružje stavili sve vojno sposobne i da su kao takvi brojali 24 000. Bez obzira na točne brojke, bitka koja je potom uslijedila duboko će se urezati u pamćenje Rimljana, čak toliko da će 18. srpnja postati dies ater (crni dan; dies nefasti ­- nesretni dan) u rimskoj povijesti - dan žalosti na koji će biti zabranjeni svi državnički poslovi. Prema tradiciji, konzul M. Popilije Lenas izrekao je stanovnicima grada netom prije bitke ove riječi: Ovo nisu civilizirani ljudi koji će postati vaši saveznici onoga trenutka kad im zauzmete grad, već divlje zvijeri čiju krv moramo pustiti ili proliti našu. Na rimsku nesreću, dogodilo se upravo potonje.

Čini se kako je glavni problem Rimljana kod Alije bio podcjenjivanje galske sile. Kako nam prenose izvori, vojni tribuni niti su odabrali mjesto na kojem bi podigli logor niti su postavili obrambene jarke, što je inače bila normalna praksa. Da bi izbjegli eventualno opkoljavanje, tribuni su svoje borbene linije razvukli u tolikoj mjeri da su nepovratno oslabili centar vojske. U svom prvom naletu, elitni galski borci našli su se nasuprot najslabijih jedinica Rimljana, koje su natjerali u bijeg bez većih problem. Kako nam prenosi Livije: strah i misao na bijeg tako su ih obuzeli da ni na što drugo nisu mislili, pa je veći dio bježao radije prema Vejima, neprijateljskom gradu, iako je na toj strani bio Tiber kao prepreka, nego desnom obalom prema Rimu, svojim ženama i djeci (Livy, 5. 38). Uskoro, čitava vojska, demoralizirana i bez pravih vođa, našla se u rasulu, a Gali su počinili pokolj nad onima koji nisu uspjeli pobjeći.

Bez ijedne vojska koja se mogla naći između i njih i Rima, Gali su nakon bitke nastavili prema svom krajnjem odredištu. Na vijest kako je njihov grad nebranjen velik broj Rimljana pobjegao je u obližnja mjesta, a oni koji su ostali zabarakadirali su se na Kapitoliju, očekujući galsku vojsku. Bren je na čelu svojih ratnika stigao u Rim tri dana nakon Alije, samo da bi pronašao nebranjeni grad i sva njegova vrata otvorena. Tumarajući i pljačkajući gradom Gali su potom naišli na skupinu patricija koji su mirno sjedili u atrijima svojih kuća, ne želeći iste napustiti. Livije piše: naime, ništa drugačije nego kao obožavatelji gledali su na ljude koji su sjedili u predvorjima kuća, po ukrasima i držanju viši od onoga što je ljudsko, a po uzvišenosti, izrazu i ozbiljnosti lica, više slični bogovima. Dok su stajali pred njima kao da su kipovi, kažu da je jedan od njih, Marko Papirije, udario po glavi štapom od slonovače Gala koji je pomilovao njegovu bradu kakvu su tada svi imali, i time je započelo nasilje pa su pobijeni na svojim sjedištima (Livy, 5.41).