1. travnja 286. g. - Dioklecijan proglasio Maksimijana svojim suaugustom

Marko Aurelije Valerije Maksimijan rođen je oko 250. g. u Sirmiju (današnja Sremska Mitrovica). Potekavši iz obitelji skromna porijekla, zahvaljujući svojoj vojnoj vještini vrlo je brzo napredovao kroz položaje te postao pouzdani prijatelj cara Dioklecijana. Nakon što je Dioklecijan uvidio kako upravljanje

Rimsko Carstvo ovoga perioda tresla je takozvana "kriza trećega stoljeća" te je Dioklecijan uvidio kako neće moći samostalno upravljati tako golemim teritorijem. Naime, gotovo u svakoj rimskoj provinciji, od Galije do Sirije, izbijali su nasilni sukobi između različitih pretendenata na prijestolje. Iz toga razloga 21. srpnja 285. g. Dioklecijan je Maksimijana proglasio prvo svojim cezarom, a potom, 1. travnja 286. i augustom. Iako je u teoriji Maksimijan na ovaj način postao ravan Dioklecijanu, u stvarnosti mu je za čitavo vrijeme svoje vladavine bio subordiniran. Dobivši na upravljanje zapadni dio Carstva, Maksimijan je ostvario nekoliko vojnih pobjeda, ali nije uspio ugušiti pobune u Galiji i Britaniji. Nakon uvođenja sustava tetrarhija (vladavina četvorice - dva augusta sa dva cezara ispod njih) Maksimijan je nastavio upravljati Italijom, Španjolskom i Afrikom, dok je njegov cezar Konstancije Klor na upravu dobio buntovne provincije Galije i Britanije.

Godine 305. i Maksencije i Dioklecijan službeno su abdicirali, a uprava nad Rimskim Carstvom prepuštena je novim tetrarsima. Kada se 308. g. postojeća tetrarhija počela raspadati, Maksimijan je ponovno preuzeo tron kako bi podržao svoga sina Maksencija. Uvjeren i po drugi puta od strane Dioklecijana da abdicira, ostatak svoga života proveo je na dvoru Konstatina Velikog. Nakon neuspjele urote protiv Konstatina, čiji je idejni tvorac bio upravo on, 310. g. počinio je samoubojstvo.

9. travnja

10. travnja 401. g. - rođen budući car Teodozije II.

Kao unuk Teodozija I Velikog, koji je 395. g. podijelio jedinstveno Rimsko Carstvo na dvije polovice, Teodozije II bio je vladar Istočnog Rimskog Carstva od 408. - 450. g. Njegov otac Arkadije 402. g. učinio ga je svojim suvladarom, a nakon očeve smrti Teodozije je postao jedini vladar Istoka. Za vrijeme njegove vladavine, ponovno su uspostavljeni dobri odnosi sa zapadnom polovicom Carstva - obje polutke priznale su jedna drugoj granice te se složile da iste bude razvojačene. Njegova vanjska politika uvelike je bila opterećena stalnim sukobima s Vandalima, Perzijancima i Hunima. Iako su njegovi generali pobijedili Perzijance 422. i 477. g., Teodozijeve kampanje protiv Vandala u Africi pokazale su se velikim neuspjehom. Velik problem, također, caru su predstavljali i Huni, koji su između 441. i 443. g. opustošili dunavske provincije. Na carevu inicijativu 431. g. sazvan je i Efeški sabor na kojom se razriješilo pitanje nestorijanstva i pelagijanstva, a Mariji, Isusovoj majci, službeno je priznat naslov Theotokos - Bogorodica. Teodozijevo ime veže se uz još tri značajna projekta. Godine 413. car je okružio Konstantinopol neprobojnom serijom zidina (tzv. Teodozijeve zidine), a 425. g. potpomogao je osnivanje sveučilište i dao sastaviti zbirku zakona koja je poslije dobila ime "Teodozijev zakonik" (Codex Theodosianus). Bila je to zbirka zakona Rimskoga Carstva iz vremena kršćanskih vladara nakon 312. g. Umro je od posljedica ozljeda zadobivenih u lovu, a njegova kćer Licinija potom je udana za zapadnorimskog cara Valentinijana III.

19. travnja 65. g. - razotkrivena urota protiv cara Nerona

Godine 65. rimski političar i bivši konzul Gaj Kalpurnije Pizon, uz pomoć nekolicine senatora i članova pretorijanske garde, organizirao je urotu protiv cara Nerona. Prema Tacitu, urotnici su si za cilj postavili svrgavanje cara i ponovnu uspostavu Republike. Ipak, zbog djelovanja jednog oslobođenog roba koji je o svemu izvijestio Neronova tajnika Epafrodita, vijest o uroti vrlo je brzo stigla do samoga cara. Kroz mučenja i ispitivanja koje su uslijedila, najmanje 41 osoba je optužena za sudjelovanje - 19 senatora, 7 vitezova, 11 vojnika i 4 žene. Život je zbog participacije u uroti izgubio i poznati rimski pjesnik Lukan, a nakon što je prokazan kao jedan od članova, i iako nije bilo dokaza koji bi potkrijepili te tvrdnje, carev savjetnik i dugogodišnji prijatelj Senka (Mlađi) bio je prisiljen počiniti samoubojstvo. Urota je označila točku prekretnicu u Neronovoj vladavini, jer je na svijetlo dana iznijela sve rastuće nezadovoljstvo carevim postupcima.

21. travnja 753. g. pr. Kr. - prema legendi osnovan grad Rim

Priča o osnutku grada Rima kroz povijest je doživjela brojne varijacije. Ipak, do 1. st. pr. Kr. standardizirana verzija mita, bila je uvelike svima poznata. Nakon pada Troje, trojanski junak Eneja svoju je sreću odlučio potražiti u centralnoj Italiji i za svoju je ženu uzeo Laviniju, kćerku lokalnoga kralja, Latina. Njih dvoje, označili su početak loze koja je vladala Alba Longom sve dok prijestolje kralja Numitora nije uzurpirao njegov mlađi brat Amulije. Kako bi osigurao da Numitorova loza više neće zaživjeti, njegovu kćer Reu Silviju Amulije je prisilio da postane svećenica božice Veste - vestalka. Vestalke su polagale zavjet nevinosti boginji doma i obitelji, a Amulije je na taj način pokušao iskorijeniti vladarsku lozu svoga brata. 

Ipak, jedne noći, kako nam legenda kazuje, Reu Silviju silovao je bog rata Mars te je Rea rodila dvojicu blizanaca, Romula i Rema. Kada je Amulije saznao za ovaj događaj, naredio je svojim slugama da odmah ubiju potomke Ree Silvije, no oni su, smilovavši se blizancima, smjestili ih u košaru te poslali niz rijeku Tiber u nadi da će se utopiti. No, košara se nasukala na obalu nedaleko od brežuljka Palatina i dječaci su ostali na životu. Prema legendi tu ih je uplakane pronašla vučica koja ih je dojila svojim mlijekom i na taj način spasila. Latini su izraz "lupoe" koristili i za vukove i za prostitutke pa je moguće da je neka žena lakoga morala zapravo brinula za blizance. Kasnijim prepričavanjima, prostitutka se pretvorila u vučicu. Blizance su nakon toga spasili pastir Faustulus i njegova žena, a kada su odrasli, protjerali su uzurpatora Amulija i na prijestolje Alba Longe ponovno vratili kralja Numitora. Nakon toga, braća su naumila osnovati svoj vlastiti grad, ali suse posvađali oko toga na kojem točno mjestu bi njihov grad trebao biti osnovan. I dok je Romul htio da se grad osnuje na Palatinu, Rem je smatrao da je brežuljak Aventin bolja lokacija. Kako bi utvrdili tko će od njih dvojice imati glavnu riječ dogovorili su se da će pobjednik biti onaj tko ugleda više ptica u letu. Sreća se osmjehnula Romulu koji je ugledao 12 ptica te je počeo kopati temelje svog budućeg grada. Rem, nezadovoljan takvim ishodom, počeo se rugati bratovim temeljima te ih je iz pakosti preskočio, nakon čega ga je Romul napao i ubio u borbi.

Godine 45. pr. Kr., rimski je Senat dekretom odlučio kako će se svake godine na ovaj datum održavati igre, i u čast osnutka grada, ali i u čast Cezarove pobjede kod Munde - često držana drugim osnutkom grada. Na isti je datum Senat Cezaru dodijelio naslove imperator i liberator. Godine 121., 21. travnja, Hadrijan je za proslavu osnutka dao posvetiti novi hram "Venere i Rima", a zbog izgradnje istoga golemi Kolos, koji je prvotno predstavljao cara Nerona, morao je biti pomaknut.

24. travnja 26. g. pr. Kr. - Augustov posinak i budući car Tiberije dobiva togu virilis

Toga je bila naziv za vrstu odjeće karakterističnu za antički Rim. Došavši do Rimljana preko Etruščana, originalno su je nosili i muškarci i žene, svih slojeva rimskoga društva. S vremenom je nošenje toge napušteno od strane žena - od 2. st. pr. Kr. toge nose isključivo muškarci, a zatim i od strane fizički aktivnog/radnog stanovništva. Tijekom rimske povijesti, ipak, toga je ostala svojevrsna službena i "državna" nošnja rimskih careva i visokih činovnika. Napravljena od jednog, cjelovitog, oblika tkanine, veličine nešto veće od 10 prostornih metara, oblačenje toge iziskivalo je veliku dozu vještine, stoga su imućniji slojevi rimskoga društvo nerijetko zapošljavali posebno izučene robove za ovaj posao. S obzirom da su masivni pregibi toge sprječavali aktivno pokretanja i fizičku aktivnost, toga je kasnije postala distinktivno obilježje rimske više klase. Između nekoliko različitih vrsta toga - toga candida, toga praetexta, toga pulla, togu virilis (nazivana i toga alba ili toga pura) imali su pravo nositi svi rimski adolescenti, nakon izlaska iz puberteta. Kao takva označavala je formalni ulazak dječaka u svijet muškaraca. Ova toga, kao što joj ime pura i sugerira, bila je jednostavne čiste bijele boje i nosila se u formalnim prigodama.

26. travnja 121. g. - rođen car Marko Aurelije 

Razdoblje od 96. do 180. godine u povijesti će ostati upamćeno kao razdoblje "Pet dobrih careva". Posljednji od njih petorice bio je car Marko Aurelije, rođen na današnji dan 121. godine. Jedan od nadimaka koji mu se pridaje je "car filozof" zato što je živio prema načelima filozofske škole stoika, a svoja promišljanja iznio je u djelu "Samome sebi".

Neki smatraju da je bio velik pacifist, što je u suprotnosti s obilježjem njegove vladavine koja počinje 161. godine (zajedno sa suvladarom Lucijem Verom). U njegovo vrijeme prestaje razdoblje rimskog mira (Pax Romana) i otpočinju ratovi s Partima, a 167. godine započinje dugogodišnji rat s germanskim i drugim barbarskim plemenima - Markomanima, Kvadima i Sarmatima. Najvećim dijelom ratovalo se u Podunavlju, a barbarska pustošenja i izbijanje kuge te njezino saniranje iziskivali su trošenje velikih novčanih sredstava što je počelo opterećivati dotad bogatu državnu riznicu. Da bi postigao mir i oporavio vojsku i riznicu, dopustio je barbarima naseljavanje u pograničnim rimskim zemljama te oni dobivaju zemlju za obrađivanje, a zauzvrat moraju služiti u rimskoj vojsci. Naposljetku je car obolio od kuge i umro 180. godine u Vindoboni, današnjem Beču.

Marko Aurelije prekinuo je praksu svoja četiri prethodnika koji su svoje nasljednike usvajali i tako birali najbolje kandidate jer je svojim nasljednikom proglasio sina Komoda. Povjesničar Dion Kasije će, pišući o tome četrdesetak godina kasnije, optužiti liječnika da je ubrzao smrt Marka Aurelija kako bi učinio uslugu Komodu i moguće da je zbog toga nastala sporna teza da je Komod ubio svog oca (prikazano i u filmu Gladijator).  

30. travnja 311. g. - Galerije proglašava edikt o toleranciji

Rimski car Galerije bio je jedan od tetrarha u sustavu upravljanja koji je uveo car Dioklecijan, najprije kao caesar, a onda i kao augustus. Zajedno s Dioklecijanom gorljivo je sudjelovao u zadnjem velikom progonu kršćana, a smatra se čak da je upravo on bio najveći zagovornik tih progona. Ipak, na smrtnoj postelji, Galerije je napravio potpuni zaokret i 311. proglasio edikt o toleranciji kojim su okončani progoni kršćana na istoku. Edikt često ostaje u sjeni onoga što je kasnije učinio car Konstantin, ali je itekako važan jer vidimo da je dvije godine ranije kršćanstvo proglašeno ravnopravnom religijom u odnosu na druge u Carstvu. Zatvoreni kršćani pušteni su na slobodu te su se ponovo smjeli okupljati na svojim slavljima. U zadnjim rečenicama edikta car Galerije pozvao je kršćane da mole za njega i njegovo zdravlje te za dobrobit Carstva u kojemu će moći sigurno živjeti. Galerije umire svega nekoliko dana nakon ovog događaja.