Trijumvirat iz sjene

Autorice: Beatriz Brkić i Dejana Đurić   

Carski Rim nastavio je stopama koje je Cezar utisnuo prije Martovskih ida, no Cezar ne bi bio Cezar kakvog poznajemo danas da se dvije ključne osobe nisu našle na njegovom putu. 

Trijumvirat iz sjene

U današnjem svijetu, malo tko nije čuo za slavnog Rimljanina. Njegova osvajanja, izreke, zakoni i reforme te nasilna smrt urezale su se duboko u antičku povijest. Carski Rim nastavio je stopama koje je Cezar utisnuo prije Martovskih ida, no Cezar ne bi bio Cezar kakvog poznajemo danas da se dvije ključne osobe nisu našle na njegovom putu. Jedna egipatska kraljica i odani vojnik stajat će rame uz rame s velikim diktatorom. Poznato je da su postojala dva trijumvirata, no što je s trećim, onim koji je djelovao iz sjene i promijenio tijek povijesti republike?

Tko je Julije Cezar?

Gaj Julije Cezar rođen je 12. lipnja 100. g. pr. Kr., 654. godine poslije osnutka Rima. Povjesničari nisu sasvim suglasni oko točne godine Cezarova rođenja pa se tako navode 102. ili 100. g. pr. Kr. Vrijeme Cezarova rođenja bio je početak vijeka koji povijest pamti po okrutnim sukobima i borbama moći koji su izmijenili njezin tijek te rimskim pobjedama na Istoku i Zapadu. Republikansko je uređenje bilo na svom izdisaju te su ga sve više pritiskale militarističke monarhije. Cezar je potekao iz roda Julija (gens Julia) koji je stariji čak i od samog Rima. Bio je to ugledan i slavan rod koji se znatno isticao u krugu ostalih patricija. Cezar je odmalena baratao oružjem i jahao, a skolastičku je izobrazbu dobio od grčkih učitelja, dok ga je gramatici podučavao Antonije Gnifon Gal. Cezar je imao sedamnaest godina kad mu je preminuo otac, u tim je godinama bio visokog rasta, skladnog tijela, aristokratski blijedog lica i blistavog pogleda. Ubrzo je počeo nositi latiklavij, tuniku obrubljenu širokom purpurnom trakom, znak plemićkog podrijetla i pripadnosti senatorskom redu. Stari i strogi Rimljani počeli su ogovarati Cezara da je sličniji ženi nego muškarcu, takozvana "pederastija" je bila prva kleveta o Cezaru. Za vrijeme Lucija Kornelija Sule koji je postao vođa senatorske oligarhije i diktator na neograničeno vrijeme, Cezar se susreo s izazovom. Sula je 83. g. pr. Kr. poručio Cezaru da se odrekne svoje supruge Kornelije, kćeri Kornelija Cine, ubijenog vojnog saveznika Gaja Marija. Svi koji su svjedočili pažnji koju je diktator pokazivao prema Cezaru, smatrali su ju pretjeranom. U patricijskim su krugovima smatrali Cezara za neku vrstu taštog i profinjenog "play-boya". Sula ih je ušutkao rekavši da se pod Cezarovim vanjskim plaštem razuzdanosti krije mrk pogled mnogih Marija. Cezar se suprotstavio znatno jačem Suli, plemenito i ponosno odgovorivši da uopće ne razmišlja o tome da napusti Korneliju koju voli i koja će biti majka njegovog nasljednika. Mladi Cezar je znao da mu pokoravanje starijem suparniku pruža mogućnost visoke karijere među oligarsima. Sula je potom spriječio da Cezar postigne čast flamina, Jupiterova svećenika te je zaplijenio njegova dobra i prognao ga iz Rima. Zanimljiva je priča o bandi unajmljenih ubojica koje su nedugo zatim napale Cezara. Njihov je vođa bio Kornelije Fagita te je zatekao iznemoglog Cezara u nekoj kolibi, nakon što je s malim brojem slugu prošao s one strane Arga, kroz puste i malarične močvare. Cezar je gledao u oči vođu razbojnika i nije ga molio za milost. Upitao je Kornelija Fagitu: "Što tražiš da mi pokloniš život?" Fagita je spoznao da je Cezar čovjek koji se ne pokorava te će vrlo brzo postati moćan i utjecajan. Fagita mu je odgovorio: "Dva talenta". Potom se zahvalio Cezaru i otišao sa svojom bandom. Cezar se kao dvadesetogodišnjak nakon ratovanja izvan Rima vratio 78. g. pr. Kr., nakon Suline smrti. Cezar je u Rimu zatekao lošu političku situaciju koja je ukazivala na mogući građanski rat. Vođe populista dopustili su da Marko Emilije Lepid preuzme vodstvo. Lepid je 78. g. pr. Kr. postao konzul uz pomoć Pompeja, kojem je Sula dodijelio naslov "Veliki". Lepid je Cezaru ponudio položaj nezavisnog zapovjednika, no Cezar ga je odbio jer nije imao povjerenja u njega. Cezar je u kuću primao svakoga tko bi mu se obraćao za pomoć nastojeći njegovati javne veze. Postupao je vrlo promišljeno i proračunato, jer je znao da je rođen za velike stvari i da ne treba žuriti s djelovanjem. U međuvremenu, gusarenje je postalo kuga za narode Mediterana te tako došlo i do Rima. Zakočili su trgovinu luksuzne robe između Italije i Istoka, kao i trgovinu robljem. Kad je Cezar krenuo morem do Rodosa da bi se u školi Apolonija Molona usavršio u govorničkom umijeću, uhvatili su ga gusari i zatražili otkupninu od dvadeset talenata. Cezar je ponovno upravljao situacijom i rekao im: "Moja osoba vrijedi mnogo više. Dobit ćete pet stotina talenata, a zatim ću sve, koliko vas je, dati da razapnu." Cezar je na otoku Farmakusi bio zarobljen četrdeset dana i pritom pobjeđivao tamničare u najtežim tjelesnim vježbama. Satima je pisao stihove koje je potom recitirao neobrazovanim gusarima. Kad su se njegove sluge vratile s dogovorenim iznosom, Cezar i njegova pratnja bili su oslobođeni. Potom je naoružao i opremio brod te krenuo na gusare, koje je, kao što je i obećao, dao razapeti na križeve. Osim Cezara, još su se dvojica muškaraca isticala u Rimu tog vremena. Marko Licinije Kras porazio je Spartaka i ostale pobunjenike na obalama rijeke Sele u Lukaniji 71. g. pr. Kr., a 6000 preostalih robova, dao je razapeti na križeve uzduž ceste iz Capue do Rima. Pompej Veliki ratovao je protiv Sertorija i njegovih sljedbenika u Hispaniji, kad se vratio u Rim sklopio je sporazum s bogatim Krasom. Kras i Pompej 70. g. pr. Kr., a 684. od utemeljenja Rima, postali su konzuli. Za to vrijeme Cezar je započinjao službenu karijeru u vojsci kao vojni tribun i zapovjednik pješaka. Cezar je naspram moćne dvojice bio gotovo neznatan. Bio je siromah u odnosu na Krasovo bogatstvo te siromah u odnosu na legije veterana pod Pompejevim zapovjedništvom, pa ipak, poznato je kako je završio prvi trijumvirat. Bila je potrebna velika hrabrost i mudrost da uspije nadmašiti Krasa i Pompeja te dovede republiku pred krah. Cezar je izbjegavao stranačke borbe, dok su Pompej i Kras bili veliki rivali. Cezar je često bio među plebejcima i tako postao miljenik narodnih masa, pomagao je slabijima i obespravljenima, nije odbijao dati svoje mišljenje i sud kad je to bilo traženo. Plebejci su naveliko pričali o Cezaru i nazivali ga svojim vođom, dok se on uspinjao glavnim službama, cursus honorum: 67. g. pr. Kr. bio je kvestor, 65. edil, 63. pontifex maximus, a 62. pretor. Ubrzo se odvila pobuna koja je mogla opasno završiti za Cezara koji je bio sveden na siromaštvo, progonili su ga vjerovnici, rasipao je novac zbog dodvoravanja puku. Bio je primoran sklopiti sporazum s Krasom, koji mu je trebao platiti dugove, a Cezar će s njim nastaviti uspon prema vrhu državne vlasti. Godine 65. pr. Kr. kao budući edil, uspio je nagovoriti tribuna da mu se dodijeli Egipat, koji je tada pripadao nasljedstvu rimskih građana. Nije mogao ni zamisliti da će se godinama kasnije vratiti u Egipat u puno rizičnijim okolnostima. Cezar je za vrijeme edilstva otvoreno izazivao konzervativne optimate tako što je noću na Forumu dao podignuti davno srušene kipove Gaja Marija. Naredio je i da se na podnožje kipova vrate Marijevi trofeji koje je dobio u znak pobjede Cimbra i Teutona. Kvint Katul ljutito je govorio u Senatu da Cezar napada republikanski Rim. Cezar nije zanemario puk, već je i dalje laskao gradeći niz novih građevina, kao što su bazilike, novi forum i komicijska zgrada. Bile su tu i javne gozbe, lov na divlje zvijeri i gladijatorske igre s velikim brojem boraca. Cezar je lijegao s brojnim Rimljankama i tako saznao za sve intrige koje su se odvijale. Postao je ljubavnik Katonove sestre Servilije i sudjelovao u Klodijinim orgijama, osim toga, zamijenio je i Pompeja u postelji njegove žene Mucije. Cezar se kasnije oženio kćeri patricija Kvinta Pompeja Rufa, Pompejom. Dok se buduću diktator bavio politikom i društvenim statusom, Pompeja je uživala sa svojim ljubavnikom Klodijem. Kako se 3. prosinca slavila svečanost božice Bone, Klodije je ušao u Cezarov dom preodjeven u sviračicu. Cezarova majka Aurelija prepoznala je uljeza među ženama. Cezar se razveo od svoje supruge uz poznatu rečenicu: "Moja žena mora biti takva da je čak ni sumnja ne smije dodirnuti." Godine 65. pr. n. e. poluotokom i ulicama Rima proširio se glas o uroti koja je možda najpoznatija po ovoj Ciceronovoj rečenici: "Do kada ćeš, o Katilino, zloupotrebljavati strpljivost našu?" Riječ je o Luciju Sergiju Katilini koji je nekoć bio Sulin pristaša. Navodno je u Africi počinio malverzacije dok je obnašao položaj propretora, a kad se kandidirao za konzula, senat nije prihvatio njegovu kandidaturu koju je predložio zajedno sa Sulinim nećakom Kornelijem Sulom. Katilina je tako počeo spletkariti s ciljem. Ostvario je utjecaj na Semproniju, ženu Decima Bruta. Navodno je jedne noći pripremila napitak vina i tople ljudske krvi koji su popili svi urotnici, tako se povezavši neraskidivim ugovorom i krvnom zakletvom. Katilina nije očekivao da će ga izdati žena po imenu Fulvija, koja je sve pojedinosti iznijela Marku Tuliju Ciceronu, novoizabranom konzulu i najvećem rimskom govorniku svih vremena. Poznate su četiri Ciceronove Katilinarije protiv optuženog urotnika, kao i već navedena slavna rečenica izgovorena u senatskoj kuriji. Kako se pak u ovo umiješao i Cezar? Proširile su se glasine da se Katilina udružio s Cezarom i Krasom kako bi se riješili novoizabranih konzula i dijela senatora. Urota je neuspješno završila zato što je Cezar prekasno dao dogovoreni znak za pokolj ili zato što je Katilina prerano krenuo. Odluka senata prevagnula je u korist Katilininih suradnika, ali ne i njega. Kras je postao cenzor, a Cezar edil. Bila je javna tajna da su Cezar i Kras održavali vezu s Katilinom i ostalim urotnicima. Da je urota kojim slučajem uspjela, osigurala bi im osobnu nepovredivost i probitak. Ubrzo su uhvatili glasnika kojeg je Katilina poslao svojim suradnicima. Htio je odati Senatu sve što je znao, ako mu poštede život. Dok je govorio, spomenuo je Krasa kao onog od kojeg je primio sve upute. Ciceron je predložio da se izjava glasnika ne smatra relevantnom sve dok ne prizna tko ga je zapravo naveo da oda krive podatke. Cezar nije prihvatio Ciceronovo poigravanje i ništa nije prepuštao slučaju jer nije htio dozvoliti da drugi govore umjesto njega. Ustao se i održao veličanstven govor u svom stilu. Rekao je da se ne treba suditi pod utjecajem bijesa te da se do poraza Katilinine urotnike drži zatvorene u nekom gradu, a senat će donijeti odluku kad prestanu nemiri. Cezar je svojom govorničkom vještinom uspio pridobiti većinu senata, no kad je izlazio nakon zasjedanja, bio je zaustavljen. Grupa senatora konjičkog reda držala je bodeže uperene u Cezarove grudi. Cezar se u zadnji čas skrio ispod Kurionove toge dok je Ciceron pogledom zadržavao svoje ljude. Cezar je izbjegao smrt, no neće joj uspjeti pobjeći i devetnaest godina kasnije na tom istom mjestu. Na kraju je Katilina zajedno sa svojim sljedbenicima bio poražen kod Pistoriuma gdje ga je na brdu opkolila vojska Kvinta Cecilija Metela Celera i Gaja Antonija. Umro je zajedno sa svojih 3000 pristaša. Cezarov uspon nije bio zaustavljen nakon neuspješne Katilinine urote. Ubrzo je došao do položaja pretora u Hispaniji. Dok je Pompej ležao na lovorikama i slavio trijumf, Cezar je prešao Alpe i Pirineje. Poznata je njegova izjava: "Radije bih bio prvi ovdje, nego drugi u Rimu." Cezar je vrlo uspješno upravljao Hispanijom godinu dana te je uspješno ratovao protiv Kantabara. Vratio se sredinom 60. pr. n. e. i pomogao Pompeju u nepovoljnim političkim prilikama. Cezar je predstavio svoju kandidaturu za konzulsko mjesto, a Pompej ga je u tome podržao u zamjenu za buduće prihvaćanje zahtjeva koje Senat bude zatražio, a koje je ranije odbacio. Cezar je svoju kćer Juliju udao za Pompeja kako bi učvrstili savez. Kras je također pristao na sporazum iako je ranije bio Pompejev suparnik, taj je sporazum pogrešno označen kao prvi trijumvirat. Ciceron je sporazum trojice nazvao "monstrum s tri glave". Sporazum je neko vrijeme bio tajan, a kasnije ga je osudio i Senat, bila su to osjetljiva i nesigurna vremena, posebno nakon Katilinine urote. Plemstvo nije željelo Cezara za novog konzula i nije mu dozvolilo da provodi svoju izbornu kampanju. Cezar se odrekao održavanja trijumfa nakon pobjede u Hispaniji kako bi mogao osobno voditi kampanju te je 59. izabran za konzula zajedno s Kalpurnijem Bibulom koji je bio njegov suparnik i predstavnik oligarhije. Cezar je na početku svoje konzulske karijere potvrdio agrarni zakon u korist Pompejevih veterana u okvirima koji su bili predloženi 63. godine od Rula. Kad je Pompej u svom govoru u senatu rekao da je dovoljno da samo lupi nogom o pod da mu sa svih strana Italije u pomoć pritrče vojni veterani, ako prije nije bilo jasno, sada je bilo sigurno da je na snazi sporazum moćne trojice i da je bolje da im se nitko ne ispriječi na njihovom putu do cilja. Cezar je odobrio i sljedeće zakone: potvrda mjera koje je Pompej uveo na Istoku, smanjenje porezne osnovice na trećinu koju publikani daju državnoj blagajni kao prihod iz Azije, odredbe koje uspostavljaju objavljivanje zapisnika sjednica skupština i senata, reorganizacija podjele pšenice koja je ponovno besplatna za određen broj korisnika, reformiranje uprave u provincijama u korist pokrajinskih stanovnika koji plaćaju prinose, ukinuo je obvezu tumačenja znamenja na skupštinama i ukinuo razlikovanje između skupštinskih i neskupštinskih dana. Cezar je zbog svojih raznovrsnih odredbi osigurao podršku široke izborne mase. Cezar je iduće godine trebao dobiti pokrajinsku dužnost pa je zbog toga odbijen prijedlog Senata koji je za cilj imao smanjenje njegove moći. Cezar si je prema lex Vatinia dodijelio na pet godina upravu nad Ilirijom i Cisalpinskom Galijom kojoj se naknadno dodala Narbonska. U tom bi mu slučaju četiri legije bile na raspolaganju i mogućnost imenovanja njihovih legata. Pompej se počeo brinuti zbog Cezarove više nego očite popularnosti pa je podržao njegov odlazak iz Rima. Cezar se prije odlaska pobrinuo o svemu, a ponajviše o tome da se politička situacija u Rimu ne izmijeni na njegovu štetu. Oženio se po četvrti put i to za Kalpurniju, kćer novog konzula Lucija Kalpurnija Pizona. Rimske ovlasti nad Ilirikom, Cisalpinskom i Narbonskom Galijom bile su povjerene Cezaru, što je itekako odgovaralo njegovim ambicijama i težnjom za vojnom moći, ali isto tako i interesima rimske države koja je morala bdjeti nad događajima koji su se odvijali preko Alpa čija su područja mogla biti putovi za nove osvajačke pohode. Cezar se najviše posvetio Narbonskoj Galiji, uz koju su se nalazile naseobine Heduanaca, rimskih saveznika koji su se sukobili s Ardenima i Sekvancima, a koji su pak surađivali s Germanima. Do 55. i 54. g. pr. n. e. Cezar je čitavu Galiju imao pod svojom kontrolom i krenuo je na pohode preko Rajne i Kanala. Prešao je rijeku Tamezis kod Londinija, osvojio Verulamij i nametnuo danak te se vratio u Galiju. Vodio je vojne operacije koje su odgovarale interesima rimske države i nastojao to istaknuti u svojim zabilješkama koje je slao u Rim te su one kasnije postale temelj za "Zabilješke o galskom ratu (Commentarii de bello Gallico)". U Narbonskoj Galiji živjelo je gotovo šezdeset različitih plemena koja su zajedno imala čak 10 milijuna stanovnika. Cezar je u šest godina kao strateg i diplomat ugušio težnje za slobodom svih naroda u Galiji i pridružio još jedan teritorij rimskoj državi. Prva vojna intervencija odvila se zbog Helvećana. Naime, Heduanci su bili rimski saveznici te su zatražili pomoć protiv Helvećana koji su se počeli iseljavati jer ih je pritiskao germanski vojskovođa Ariovist u želji da zauzme plodne njive. Cezar je 58. pr. n. e. porazio Helvećane i Ariovista, 57. je porazio sjevernu Galiju te narode Belgije i Nervljane, a 56. pr. n. e. Cezar je smatrao da je pokorena cijela Galija te se u Luki sastao s Pompejem da obnovi svoje povlastice iz takozvanog prvog trijumvirata. Cezaru je tad produžen mandat za upravu Galije na još pet godina. Cezar je nastavio svoja osvajanja, ovog puta protiv Veneta na obalama Atlantskog oceana, potom je organizirao ekspediciju preko rijeke Rajne. Kras je iznenada preminuo na Istoku dok se borio protiv Parta, a kako je preminula i Cezarova kći Julija koja je bila Pompejeva supruga, Pompej se konačno udaljavao od Cezara. Nizale su se brojne nesuglasice, a kap koja je prelila čašu bio je Pompejev neočekivani potez. Poslao je svoje legate u Hispaniju, dok je on ostao u Rimu. Senat mu je u tome pomagao i 52. pr. n. e. dao mu sve ovlasti. Tad je došlo do konačnog razlaza Pompeja i Cezara i započela je žestoka politička borba. Za to vrijeme u Egiptu se odvijala prava drama.

Ptolomejevići

Poznato je da se Rim smatrao najvećim suparnikom Aleksandrije. U vrijeme rođenja Kleopatre, Egipat je bio pod velikim utjecajem rimske moći. To je znatno utjecalo na Kleopatrinu povijest, od rođenja pa do smrti. Širenje Rimskog Carstva do egipatskih granica i povezanost velikih rimskih muškaraca sa Kleopatrom, cijelu priču o njoj i odnosu s njima čini još interesantnijom i tajanstvenijom. Priču o Kleopatri dakako, treba započeti spominjanjem njezinog oca. Ptolomej Aulet, po karakteru je bio najraskalašeniji od svih vladara iz dinastije Ptolomejevića. Imao je mnoge poroke, a dane je provodio opijajući se. Narod Aleksandrije njegovo je ponašanje smatrao poprilično nedostojnim za jednog vladara. Postojala je sumnja u legitimnost njegova prava na prijestolje jer je rođen s majčine strane koja nije bila plemenitog roda. No on je, umjesto da svojim ponašanjem pokuša učvrstiti i osigurati vlast, zanemarivao državne poslove. Narod je prema njemu osjećao u najmanju ruku gađenje. Ptolomej je smislio je plan kako postati poznat u Rimu kao saveznik rimskog naroda. Cilj toga plana je bio jednostavan - u slučaju bilo kakve prijetnje koja bi se nadvila nad Egipat, očekivao bi zaštitu i pomoć Rima. Položaj Ptolomejevića počeo je ovisiti o rimskome senatu i postali su marionetski vladari. Ptolomej se obvezao kao saveznik Rima u vrijeme kada je Cezar bio u usponu svoje vladavine. Važna je činjenica da je Cezar bio u dugovima. Novac mu je bio potreban kako bi realizirao sve svoje političke ciljeve kojima je težio. Cezar je obećao Ptolomeju zaštitu, a zauzvrat je Ptolomej Cezaru trebao isplatiti šest tisuća talenata. Egipatski je narod digao pobunu. Ptolomej je u glavi imao samo dvije mogućnosti rješenja pobune - da pobjegne iz Aleksandrije spašavajući svoju glavu, ili da se pozove na savezništvo Rima. Što je izabrao? Pobjegao je iz Aleksandrije i iza sebe je ostavio petoro djece. Najstarije dijete je bila princeza Berenika, koja je tek postala zrela u to vrijeme. Drugo dijete bila je Kleopatra, koja je tada imala samo jedanaest godina. Uz njih, tu su bili Arsinoja i dva malodobna sina. Jedan od sinova zvao se Ptolomej. Oca je naslijedila Berenika, jer su mu sinovi bili premladi za preuzimanje prijestolja. Princeza Berenika vladala je onako kako njezin otac nije - veličanstveno i sjajno. Spremno je i s odgovornošću prihvatila poziciju i moć koju je imala. Nakon raznih spletki, Berenika se udala za princa neke maloazijske zemlje koji se zvao Arhelaj. Postala je sigurna i jaka vladarica, čak je bila spremna i pružiti otpor ocu, u slučaju da se pokuša vratiti. Važno je istaknuti sve događaje koji su se zbivali pred očima malodobne Kleopatre. Upravo su ti događaji oblikovali karakter i lik Kleopatre. Pred očima su joj se događali zločini i svjedočila je okrutnostima u palači. Unatoč svemu, izrasla je u predivno, ali sebi prepušteno dijete. U međuvremenu, Ptolomej je potražio pomoć Katona, ali ga je ovaj odbio. Zaputio se u Rim gdje ga je dočeo Pompej i svečano ga je primio u palaču. Pompej je uvjerio Senat da započne smišljati plan kako pomoći Ptolomeju da se vrati na položaj kralja. No kada se vijest i priča o Ptolomeju proširila Rimom, narod je postao zgrožen njegovim postupcima i Pompej mu više nije mogao pomoći. Odlučeno je vojskom krenuti u Egipat. U provedbi tog pothvata oslanjali su se na pomoć Marka Antonija.

Marko Antonije

Rođen je u Rimu u istaknutoj i dobrostojećoj obitelji. Otac mu je umro dok je još bio mlad, stoga je kao i Kleopatra bio prepušten sam sebi. Potrošio je očevo nasljedstvo na poroke i upao je u velike dugove. Stvorio je puno neprijatelja, što među ljudima kojima je dugovao, što među ljudima koje je stvorio svojim nasilnim ponašanjem. Na kraju je pobjegao u Grčku. Putujući je sreo namjesnika Gabinija koji ga je pozvao da se pridruži njegovoj vojsci. Naime, namjesnik je u njegovoj energiji i bezobzirnosti prepoznao veliki potencijal da bi mogao postati uspješni vojnik. Prihvatio je sve njegove uvjete i dao mu je upravu nad konjicom. Antonije se istaknuo u sirijskom pohodu i nestrpljivo je iščekivao vojni pohod na Egipat koji je štitila njegova izoliranost. Vojska je morala proći beskrajni pijesak i područja bez vode, hrane i stanovnika. Žeđ za slavom bila je njegova glavna motivacija. U pohodu na Egipat mogao se dokazati i istaknuti, stoga je krenuo na čelu konjice prema Egiptu, Ptolomej ga je pratio odmah iza, a na začelju je bio Gabinije. Iako je Marko Antonije imao dosta mana, krasile su ga i neke iznimno cijenjene karakterne osobine. Bio je vatren, ali kada bi se smirio razmišljao je sabrano i oštroumno. Bio je omiljen među svojim ljudima zbog iskrenosti i velikodušnosti. U to je vrijeme imao 28 godina i bio je visok, snažan i stasit. Imao je visoko čelo i energične oči. U odnosima s vojnicima pokazivao je bliskost. Družio se s njima, prihvaćao šale na vlastiti račun, jeo je zajedno sa njima na otvorenom. Tim postupcima je izazivao opće divljenje i oduševljenje svih. Antonije je proveo vojsku kroz pustinju i stigli su u Peluzij, grad koji je bio prvo odredište vojske. Ptolomej je zatražio pogubljenje svih prisutnih no Antonije je odbio izvršiti taj barbarski čin. Budući da Ptolomej još nije bio na vlasti, nisu ga bili obavezni slušati. Kada je Berenika čula za pad Peluzija, obuzeo ih je očaj. Podigla je vojsku koja je na čelu s Arhelajom pošla u susret Antonijevoj vojsci. Važno je istaknuti činjenicu da je Arhelaj bio Antonijev dobar prijatelj, iako su se borili na različitim stranama. Arhalej je poginuo na bojnom polju, a Berenika je bila uhvaćena i zarobljena. Tužna je činjenica kako su za Antonija i Ptolomeja kralj i kraljica Egipta bili dva različita neprijatelja. Ptolomej je bio sretan što je njegova kćer postala njegovom zarobljenicom, a Antonija je obuzela tuga zbog smrti prijatelja. Kada je pronašao njegovo tijelo na bojnom polju, pobrinuo se da ima dostojan pokop i istinski ga je oplakivao. Ova priča o Ptolomeju završava osvetom. Nakon ponovnog osvajanja vlasti, prvo što je učinio bilo je izdavanje zapovijedi o pogubljenju kćeri. U vrijeme borbe Ptolomeja i Berenike, Kleopatra je imala petnaest godina.

Kleopatra

Nije mogla aktivno sudjelovati u sukobu jer je bila previše mlada. Pasivno je promatrala sukob zajedno sa svojom mlađom braćom. U Aleksandriji je Marko Antonije bio predmet divljenja. Njegovo ponašanje, način odijevanja, iskrenost i velikodušnost te zalaganje za spašavanje života zarobljenih vojnika u Peluziju i interes za odavanje poginulim neprijateljima samo su pridodali njegovoj veličini i karakteru. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li za vrijeme boravka u Aleksandriji privukao Kleopatrinu pozornost, ali se sa sigurnošću govori da je ona privukla njegovu. Divio se njezinom humoru, obrazovanju i njezinoj ljepoti. Međutim, ona je imala samo petnaest godina, a on blizu trideset, pa vjerojatno nije ostavila toliko velik dojam na njega. Uskoro se Antonije vratio u Rim i Kleopatru nije vidio godinama. Rezultati ovog vojnog pohoda podigli su Antonija iz sjene. Postao je bogat i slavan i jedna od najmoćnijih osoba u Rimu. U to je vrijeme izbio rat između Cezara i Pompeja. Antonije je stao na Cezarovu stranu. Dok je u Rimu bjesnio rat između Cezara i Pompeja, bližio se kraj Ptolomejeva života. Došlo je do pitanja tko će naslijediti njegovo kraljevstvo. Berenika je bila mrtva, stoga je Kleopatra bila sada najstarije dijete. Osim toga, bila je mudra i šarmantna, a njezina su braća bila puno mlađa. Na Ptolomeju je bio pritisak da izabere sina iako je bio puno mlađi. S druge strane, Kleopatrina je popularnost rasla i nije bilo pametno ignorirati ju. Stoga je Ptolomej pitanje nasljedstva riješio onako, kako se to inače rješavalo u dinastijama u Egiptu - odlučio je da se Kleopatra uda za starijeg brata i da oni zajedno naslijede oca. Nakon njegove smrti, riječi su provedene u djelo. Osamnaestogodišnja Kleopatra udala se za svoga desetogodišnjeg brata, a budući da su bili premladi za aktivno obnašanje vlasti, zemljom su upravljala dva ministra koje je za života odredio Ptolomej. To su bili eunuh Potin (imao je titulu koja bi danas bila slična premijerovoj) i Ahilaj, koji je bio zapovjednik vojske. Kleopatra je postala kraljica, ali stvarni uspon na prijestolje nije ostvaren. Ona ni na koji način nije pokušala ubrzati stvari, nego je mirno i dostojanstveno prihvatila rješenje koje je odredio njezin otac. Potin je, dvije do tri godine nakon Ptolomejeve smrti, počeo osjećati ljubomoru i zlonamjernost prema Kleopatri s obzirom na to kako je njezin karakter postajao sve snažniji, a njezina dominacija postajala sve prisutnija. Imala znanje, neopisivu karizmu i šarm što joj je davalo osobnu snagu. Dok su joj se drugi divili, on je osjećao prijezir i potrebu da ju "drži na uzici" te je postala njegov suparnik. Prema njoj se ponašao bahato i zapovjednički, jer se smatrao čuvarom Kleopatre i njezina supruga. Potin je bio regent kraljevstva. Kleopatra je bila srčana. Ponašanje Potina u njoj je počelo buditi ljutnju. On se trudio pridobiti na svoju stranu njezina mlađeg rata Ptolomeja, koji je bio puno slabijeg karaktera od nje. Potin je shvatio da na njega može jače djelovati i u tome je uspio. Ptolomej je počeo osjećati ljutnju i ljubomoru zbog ženinog i sestrinog utjecaja te je počeo zajedno sa Potinom neutralizirati njezin utjecaj i moć među ljudima. Kleopatru ni to nije pokolebalo, nego je samo pojačalo njezinu odlučnost. Palača je bila ispunjena spletkama i suparništvom. Potin i Ptolomej počeli su povlačiti vojsku na svoju stranu i to je dovelo do konačnog raskida. Kleopatra je bila prognana iz Egipta. Kleopatra je slijedila primjer svoga oca te je otišla u Siriju nadajući se da će tamo pronaći pomoć. Bila je u pravu. Uspjela je okupiti vojsku i krenula je natrag prema Aleksandriji putem kojim su nekada išli Antonije i Gabinije. Potin je podigao vojsku u Egiptu i krenuo joj u susret. Za zapovjednika je postavio Ahilaja i mladog Ptolomeja. Nedaleko jedna od druge, vojske su podigle logore. Obje strane bile su spremne za bitku međutim, do borbe nije došlo. Spriječena je izbijanjem građanskog rata između Cezara i Pompeja.

Alea iacta est!

Cezarove ovlasti trebale su isteći 49. g. pr. Kr., a znajući da nijedan od njih neće lako odustati od osvajanja prevlasti u vječnom gradu, bilo je pitanje vremena kada će građanski rat zakucati na vrata Rima. Uz Cezarovo ime često se spominje i ime njegovog neprijatelja Vercingetoriksa, poglavice plemena Avernjana. Godine 52. g. pr. Kr. organizirao je opći ustanak u Galiji. Cezar ga je natjerao na predaju kod Alezije, tako što ga je zajedno s ostalim pobunjenicima izmučio glađu. Tako je 51. g. pr. Kr. završeno osvajanje Galije i pokoreno je cijelo područje. Kao jedna od Cezarovih mračnijih strana ističe se genocid koji je izvršio nad pokorenim stanovništvom. Budući diktator nije imao milosti nad Galima. Mnogi Cezarovi postupci koji će uslijediti nemaju opravdanje i zastranjuju od humanosti i pravde koja se ispisuje u demokratskim načelima politike kakvu je nekoć zagovarao. Čak ni to nije utjecalo na to da se Cezar potpiše u povijest kao jedan od najvećih vođa, danas ne postoji državnik ili vojni zapovjednik koji nije čuo za slavnog Rimljanina. Cezar je odbio raspustiti svoju vojsku i odreći se ovlasti koje je imao pa ga je rimski senat morao proglasiti neprijateljem domovine. Tako je započeo vojno-politički obračun između Cezara i njegovih pristaša te Pompeja i Senata. Cezar potom prelazi Alpe, spušta se u Padsku ravnicu i dolazi do rijeke Rubikon gdje je izgovorio slavne riječi "Alea iacta est!" Danas ta izreka stoji uz još jednu poznatu Cezarovu uzrečicu "Veni, vidi, vici." Kratko, jasno, lako pamtljivo i zvučno. No Cezar se nije odlučio na tako riskantan potez bez premišljanja. Nikad nije postupio nepromišljeno, stoga je i ovo moralo biti dobro isplanirano jer su ulozi i rizik bili zaista veliki. Cezar je za dva mjeseca zauzeo gornju Italiju i natjerao svoje neprijatelje da pobjegnu u Rim. Pompej je početkom 49. napustio Rim, krenuo u Dyrrachium (današnji Drač ) i počeo smišljati vojnu strategiju kojom će otjerati Cezara. Cezar je za to vrijeme ponovno boravio u Hispaniji, kad je pobijedio protivnike vratio se u Rim. Pri povratku je zauzeo današnji Marseille (Masiliju), 6. studenog 49. g. pr. Kr. preplovio Jadran i započeo opsadu Drača gdje se nalazio Pompej. Pompej se tada uspio obraniti, no to mu neće poći za rukom u bici kod Farsala u Tesaliji 9. kolovoza 48. g. pr. Kr. u kojoj je Cezar potpuno uništio Pompejevu vojsku. Zanimljivo je kako je Cezarova vojska bila brojčano nadjačana Pompejevim snagama, no izvrsna vojna taktika priuštila mu je pobjedu koju je priželjkivao. Pompej je preživio bitku i pobjegao je u Egipat, no tamo ga ubijaju plaćenici mladog egipatskog kralja, Ptolomeja XIII. Cezar je u Rimu imenovan diktatorom za razdoblje od godinu dana. Cezar je nakon političkih sukoba u Egiptu predao vlast Kleopatri VII. iz dinastije Ptolomejevića.

Kleopatra i Cezar

Pompej se sjetio Ptolomeja i pomoći koju mu je pružio pri uspješnom povratku na prijestolje. Da se to nije dogodilo, sada mladi Ptolomej ne bi bio na vlasti. Poslao je glasnika mladom Ptolomeju s molbom da ga primi i zaštiti nakon što je Cezar potukao njegovu vojsku. Potin, koji je bio stvarni zapovjednik Ptolomejeve vojske, odgovorio je da će Pompej biti primljen i zaštićen te da će mu poslati brod koji će ga prevesti do obale. Pompej je imao loš predosjećaj glede te ponuđene ljubaznosti, ali ipak se nalazio u bezizlaznoj situaciji i ukrcao se na brod koji mu je Potin poslao. Odmah po dolasku na obalu egipatski vojnici su mu odrubili glavu. Potin i savjetnici zaključili su kako bi primanjem Pompeja na sebe navukli Cezarov gnjev, a to im nikako nije odgovaralo u ovim okolnostima. Ishod građanskog rata u Rimu bio bi neizvjestan da su oba generala ostala na životu. "Pompejevim ubojstvom", rekli su, "sigurno ćemo udobrovoljiti Cezara, a Pompej će nestati." Cezar, koji za ovaj događaj nije znao, odlučio se odmah uputiti u Aleksandriju kako bi pronašao Pompeja. Vijest da je u Aleksandriji usidren Cezar odjeknula je u logoru Kleopatre i Ptolomeja. Više nisu razmišljali o borbi. Potin i Ptolomej pošli su k Cezaru noseći Pompejevu odrubljenu glavu očekujući da će se Cezar razveseliti. Međutim, on je bio šokiran i nezadovoljan. Zapovjedio je da se glava pokopa u uzvišenoj pogrebnoj ceremoniji. Kleopatra nije mogla doći u Aleksandriju jer je Potin ostavio vojsku da budno motri na nju. Cezar je neko vrijeme ostao u Aleksandriji i osjetio je da ima dužnost riješiti svađu između Kleopatre i Ptolomeja. Kleopatra je za to vrijeme uznemirena čekala vijesti u svom logoru. Osjećala se nemoćno jer nije mogla biti u Aleksandriji. Htjela je Cezaru izložiti svoje argumente i mislila je kako se na nju zaboravilo budući da je bila daleko od svih tih događanja. Iako je razmišljala o svim opasnostima koje su joj prijetile pri pomisli na povratak u Aleksandriju, odlučila je poslati poruku Cezaru moleći ga da ju primi i sasluša njezinu stranu priče. On joj je odgovorio da dođe na bilo koji način. S pratnjom koju su činili njezini ljudi od povjerenja na čijem je čelu bio Apolodor, uzela je brodić i otplovila prema Aleksandriji. Kada su došli do Aleksandrije pričekali su noć i Apolodor je umotao Kleopatru u tepih. Apolodor je prebacio Kleopatru preko ramena i donio je do vrata Cezarove palače. Čuvar ga je pitao što nosi, a on je rekao da je to poklon za Cezara. Ovaj ga je pustio i Apolodor je unio Kleopatru u palaču. Iz rasprostrtog tepiha izišla je Kleopatra. Taj je prizor očarao Cezara. Kleopatra je bila znatiželjna i Cezar ju je zainteresirao kao jaka i moćna osoba koja stoji pred njom, no s druge strane osjetila je stidljivost i plašljivost jer je shvatila da je predmet žudljivog promatranja. Kleopatrina inteligencija, vedrina i originalnost misli te preciznost i prikladnost načina izražavanja, samo su produbili oduševljenje koje je osjetio čim ju je ugledao. Osvojila je srce velikog osvajača. Zbog povezanosti koju je osjetio s njom, Cezar nije mogao nepristrano odlučiti o pravu na krunu nje i njezinog brata/muža. Kleopatra je bila sretna da konačno ima prijatelja i osobu na koju može u cijelosti računati. Zavolio ju je, a ona mu nije mogla ne uzvratiti ljubav. Predala je u njegove ruke sve svoje strahove i želje. Kada je Ptolomej uvidio da Cezar pruža pomoć Kleopatri, zajedno je sa pristašama uspio podići pobunu u gradu. Cezar je poslao vojnike da uhvate Ptolomeja i privedu ga kao zatvorenika. Izvježbani i disciplinirani rimski vojnici su upravo to i učinili. Ubrzo je Cezar objavio da po njegovoj prosudbi Kleopatra ima pravo dijeljenja vrhovne moći s Ptolomejem. Protiv takve odluke nije se moglo ništa učiniti. Gotovo su svi prihvatili tu odluku osim Potina, koji je krišom poslao Ahilaja da preuzme vodstvo nad vojskom u Peluziju. Vojska je tada krenula u Aleksandriju u kojoj se nalazilo oko tri tisuće Cezarovih vojnika. Vojska koja je krenula iz Peluzije brojala je oko 30 tisuća. Potin je bio špijun u palači te je s jedne strane "pomagao" Cezaru, a zapravo je slao sve informacije Ahilaju. Njegova je dvostruka igra na kraju otkrivena. Cezar je zapovjedio da mu se odrubi glava. Sljedeći važan događaj koji je nastupio bio je postupak zaštitnika Kleopatrine mlađe sestre Arsinoje. Gamedin, koji je bio njezin zaštitnik odlučio je zajedno sa njom pobjeći s njom i postaviti ju na čelo vojske. Tada bi mogla postati kraljicom. Ahilaj i vojska primili su ju s oduševljenjem. Bilo je vrijeme za odlučujuću bitku između Kleopatre i Cezara kao njezinog zaštitnika s jedne strane i Arsinoje, Ahilaja i Gamedina s druge strane. Rat koji je nastupio između njih u povijesti je zapamćen kao Aleksandrijski rat. Kleopatrino je srce bilo ispunjeno ljubavlju, zahvalnošću i divljenjem jer je nepokolebljivi čovjek kao što je Cezar odlučio stati u njezinu obranu. On je odlučio spaliti egipatsku flotu i koliko god to bilo povoljno za Kleopatru, šteta koja se zbila tijekom te operacije bila je nenadoknadiva. Neke od zapaljenih brodova vjetar je nanio na obalu gdje su se zapalili skladišta i zgrade. Vatra se proširila u ogromni požar koji je zahvatio i uništio velik dio Aleksandrijske biblioteke. U njoj se nalazila najbogatija zbirka antičkih manuskripata i šteta je bila nenadoknadiva. Arsinoja je optužila Ahilaja da se pad vojske dogodio zbog njegovog nemara i odrubljena mu je glava. Od tada je Gamedin počeo upravljati akcijom kao zapovjednik vojske i državni ministar. Konačna bitka završila je Cezarovom pobjedom. Narod je i dalje pokazivao nezadovoljstvo zbog činjenice da je Ptolomej i dalje bio zatvorenik u palači. Cezar ga je pustio i prenio mu želje naroda, također se spremivši za put u Rim. Ptolomej mu je rekao kako ne želi da ode i kako želi da im i dalje bude zaštitnik. Cezar mu je uputio ove riječi: "Ako se rastanemo kao prijatelji, uskoro ćemo se ponovno sresti." Odmah mu je dodijeljena uloga zapovjednika. Međutim, umjesto da se zalaže za smirivanje situacije sa Cezarom, on se osobno uključio u gorljive pripreme za nastavak rata na moru i kopnu. U borbi je poginuo veliki broj ljudi. Rimljani su iz vode izvlačili mrtva tijela vojnika. Među njima, izvukli su i jedno tijelo s kraljevskim prsnim oklopom i znamenjem egipatskih kraljeva. Bilo je to tijelo Ptolomeja. Rat je bio okončan. Zbog svih događaja Cezarov položaj u Rimskom Carstvu jako je oslabio. Razlog tome bio je zanemarivanje dužnosti koje je obavljao kao konzul, a kako se saznalo za njegovu i Kleopatrinu ljubavnu vezu, gnjev se osjetio i zbog zanemarivanja obitelji koje je imao u Rimu, posebno zanemarivanje supruge Kalpurnije. Cezar je bio toliko fasciniran Kleopatrom da je ignorirao pritužbe iz Rima i nakon završetka rata proveo je još nekoliko mjeseci u Aleksandriji, svaku večer uz Kleopatrino društvo. Planirao ju je odvesti u Rim i tamo ju oženiti, ali kako je već imao ženu Kalpurniju, počeo je provoditi mjere za donošenje zakona koji bi mu to omogućili. Da je Cezar uspio oženiti Kleopatru, neki povjesničari smatraju kako bi ona postala rimskom caricom.

Veni, vidi, vici!

Cezar je prešao u Malu Aziju, pacificirao Istok nakon što je porazio kralja Farnaka kod Zele te je nakon te bitke nastala rečenica: "Dođoh, vidjeh, pobijedih!" Kad se vratio u Rim, Senat ga je ponovno imenovao diktatorom, a konzulat mu dao razdoblje od pet godina. U travnju 46. g. pr. Kr. porazio je Pompejeve pristaše u Africi i Hispaniji. Nakon pobjede kod Tapsa u Africi, Senat ga je imenovao diktatorom na deset godina, a nakon pobjede u Hispaniji proglašen je doživotnim diktatorom s naslovom imperatora i vrhovnog svećenika. Cezar je imao čitavu vlast u svojim rukama, a preostala dva trijumvira bila su prošlost. Marko Antonije je 44. g. pr. Kr. predložio da Senat Cezaru podari dijadem, što je ovaj skromno odbio, iako je već nosio sve znakove monarhističke vlasti koja je do Tarkvinija Oholog vodila Rim. Cezar je stalno bio zauzet ratovanjem te je tako u Rimu boravio tek punih 15 mjeseci. Za vrijeme boravka u Rimu reformirao je italske gradove, brinuo se za opskrbu žitom siromašnih građana, osnivao kolonije (Kartaga i Korint) kako bi pomogao rimskom plebsu. Želio je da u Senat uđu i utjecajni ljudi iz rimskih provincija te da se građansko, tj. latinsko pravo omogući i stanovnicima u Hispaniji i na Siciliji. Zatražio je i da povlastice slobodnih gradova, municipija, budu povećane. Potaknuo je astronoma Sozigena da reformira rimski kalendar, a polihistora Terencija Varona da organizira veliku javnu biblioteku u Rimu. Cezar je također utemeljio i prve novine u kojima su se objavljivale vijesti s Cezarova dvora i rimskih provincija. Cezara su svuda pratila 72 liktora, isto onoliko koliko je bilo u pratnji starodrevnih diktatora, nosio je trijumfalnu purpurnu odjeću i lovorov vijenac. Budući da je bio vrhovni svećenik imao je svu moć na području religije, nosio je titulu oca domovine i kovao je novac sa svojim likom. Povećao je broj činovnika zbog sve zahtjevnijih administrativnih potreba. Tako je broj pretora porastao s 8 na 16, edila s 4 na 6, kvestora s 20 na 40 i senatora sa 600 na 900. Odredio je trajanje mandata konzula upravitelja provincija na dvije godine i decentralizirao brojne pokrajine čiji je broj povećao na 18, među kojima su bile Nova Afrika i Galija. Što se tiče socijalnih reformi, ni tu nije zakazao. Smanjio je kamate dužnicima, a manjim imanjima odgodio plaćanja doprinosa za godinu dana. Uveo je obvezu da na imanjima koja su tvorila pašnjaci jednu trećinu radne snage čine slobodni ljudi i tako smanjio stopu kriminala koji je dosegnuo vrhunac nakon građanskog rata. Smanjio je broj osoba koje su imale pravo na besplatnu podjelu žita s 320.000 na 150.000, smanjio broj legija na 26 te povećao plaće legionarima sa 120 na 225 denara godišnje. Izdao je zapovijed da se osobe u dobi od 20 do 40 godina ne udaljavaju s italskog poluotoka na više od 3 godine, a sinovi senatora se uopće nisu smjeli udaljavati s poluotoka osim u slučaju magistratura. Cezar je utjecao i na promjene raznih običaja. Njegov je cilj bio smanjiti luksuzne troškove na području religije postavljanjem novčanih zahvala svećenicima za obavljenu dužnost, a u građevinarstvu je davao poticaje za izgradnju građevina za opću namjenu, tako je riješio i problem velikog broja nekvalificirane radne snage. Što se tiče već spomenute reforme kalendara, izbacio je mjesec koji se dodavao lunarnoj godini kako bi se izjednačila sa solarnom te tako smanjio broj dana u godini na 365, kojima se svake četiri godine dodavao još jedan dan. Izjednačio je vremensko trajanje svoje godine s astronomskom. Taj isti Cezarov kalendar ispravljen je 1582. godine na inicijativu pape Grgura XIII., a kalendar se upotrebljava i danas. Nakon navedenog, sasvim je legitimno postaviti pitanje je li Cezar želio ili nije želio postati kralj? Rimljani su naslov kralja vezali uz neograničenu moć i gospodara koji se prema građanima odnosio kao prema svojim slugama. Cezar je odbio taj naslov, no unatoč tome nosio je grimizni plašt legendarnih kraljeva, a na Kapitolu je uz kipove sedam kraljeva postavio i svoj kip te je na novac dao utisnuti svoj lik ispod kojeg je urezan naslov imperator. Koliko je svjesno igrao igru moći pritom se dodvoravajući rimskom narodu, potvrđuje sljedeći događaj. Marko Antonije na proslavi Luperkalija pružio je lovorov vijenac Cezaru želeći da njime okruni svoju glavu, narod je zapljeskao, no Cezar je odbio smiješeći se nakon čega je provalio urnebes odobravanja i ovacija. Navodno je odbio vijenac u još dvije prilike. Kako Kalpurnija Cezaru nije podarila muškog nasljednika, Cezar je uskoro posinio Oktavijana, nećakova sina, a Oktavijan je kasnije svom imenu dodao ime Gaj Julije Cezar. Upravo će Oktavijan biti onaj koji će nakon krvavih događaja u senatu slomiti snove o rimskoj republici. Cezar je sa sobom poveo Oktavijana u bitku za Mundu, a potom ga je poslao u Epir da se pridruži legijama koje su se trebale boriti protiv Dačana. Međutim, Cezar nije bio sasvim bez muškog nasljednika. Egipćani nisu bili oduševljeni vezom Cezara i Kleopatre, a kada se rodio njihov sin Cezarion, to se nikome nije sviđalo. Gledali su Kleopatru u novom svjetlu. Bila je majka. U narodu su prevladali osjećaji sramote i osude. Za to vrijeme Kleopatra je postajala sve ljepšom. U filmovima, Kleopatru su utjelovile jedne od najljepših žena novijeg doba, poput Elizabeth Taylor, Vivien Leigh, itd. Dokazi u obliku portreta i kipova iz antičkoga doba, ukazuju na to da je prikaz njezine očaravajuće ljepote potpuno netočan. Iako je gotovo svaki prikaz kraljice idealiziran i simboličan, ponovna analiza njezinih očuvanih portreta dovodi do vrlo zanimljivih zaključaka. Najpouzdaniji izvor koji govori o Kleopatrinom izgledu jesu zapisi grčkog esejista Plutarha, koji je stoljeće nakon njezine smrti napisao: "Koliko govore, njezina ljepota nije bila sama po sebi bez premca... ali u razgovoru je bila neodoljivo šarmantna, i s jedne strane, njezin izgled, zajedno sa njezinim zavodljivim govorim, a s druge strane njezin karakter, koji je prožimao njezina djela na neobjašnjiv način... bili su posve očaravajući. Glas joj je bio tako milozvučan." S određenom dozom sigurnosti može se reći da Kleopatra ne bi odgovarala današnjem pojmu ljepote. Mumije otkrivaju kako su žene bile visoke oko 1,5 m i nisu bile vitke. Na novcu lik Kleopatre pokazuje da je imala nakupine sala oko vrata. To se nazivalo "Venerinim ogrlicama". Ne zna se jesu li te nakupine sala bile znak bogatstva, ali nekoliko stručnjaka smatra da to nije bio samo puki simbolizam. Ako su u pravu, Kleopatrin vrat bio je naglašeno debeo. Ostale pojedinosti o njezinom licu mogu se saznati s kipova. Nos je bio naglašenih proporcija i na kipu su jasno uočljive vrlo velike uši. Takva se slika Kleopatre tijekom stoljeća i stoljeća uljepšavala, sve dok nije postala slavna po svojoj ljepoti kojom je zavela jake muškarce na položaju. Njezino pravo lice vidljivo je samo u sjeni - na oštećenim kipovima i potamnjelim novčićima. Nakon rata Kleopatra je obnovila grad u potpunosti. Skoro u potpunosti. Četiri ili pet stotina tisuća spaljenih manuskripata iz Aleksandrijske biblioteke nije moglo biti obnovljeno. Ipak je pokušala nadomjestiti gubitak koji je pretrpjela. Tijekom života sakupila je oko sto tisuća manuskripata i pohranila je u Aleksandrijsku biblioteku, no ona više nikada nije bila ista. Jednostavnost njezina karaktera i ljubaznost postupno su s godinama nestajali zbog moći i bogatstva koje je imala. Postala je lukavija, sebična i bešćutna. Dala je otrovati svojeg mlađeg brata koji bi uskoro navršio petnaest godina što je dovoljna starost za preuzimanje krune. Njoj je tada preostala neograničena moć. Otputovala je nakon nekog vremena u Rim posjetiti Cezara. Rimljani ju nisi primili s oduševljenjem. U vrijeme posjeta Rimu, Kleopatra je boravila u Cezarovoj rezidenciji. Zbog Cezarovog ponašanja, ljudi su ga optuživali da se želi proglasiti carem, ali nitko se to nije usudio reći javno. U to vrijeme u Rimu je bio i Marko Antonije koji je podržao Cezarov naum. Cezar se na kraju odlučio javno proglasiti carem. Njegov je san bio da iz Rima upravlja imperijem kojeg će stvoriti. Planirao je vojni pohod kojim će sjediniti područje između Ponta i Germanskih zemalja pa sve do Britanije. Neumorno je radio na tom planu u 56. godini života. Navodno je Cezar obolio od padavice ili epilepsije te je dobio napadaj prilikom održavanja jednog od govora na podiju senata. S vremenom su se čak i prijatelji počeli udaljavati od Cezara jer su u njemu vidjeli neumjerenog i pohlepnog tiranina koji je srušio vrline republike. Pokretač jedne od najpoznatijih urota u antičkoj povijesti bio je Gaj Kasije koji se borio uz Krasa protiv Parta i uz Pompeja kod Farsala, Cezar mu je zajedno s Brutom poštedio život, a sad je on poželio ugroziti Cezarov.

Čuvaj se Martovskih ida!

Šezdesetak senatora pristalo je na urotu, među njima i Decimo Brut, namjesnik Galije. Urotnici su na svojoj strani poželjeli i Marka Bruta kojeg je Cezar posebno volio jer je bio sin njegove mladenačke ljubavi Servilije. Na dnu Junijeva kipa jednog je jutra pronađen natpis: "Kad bi nebo ushtjelo da živiš, Brute!", a nešto kasnije i natpis u sudnici: "Ti spavaš, Brute!" Cezar je namjeravao postaviti Bruta za konzula. Brut je smatrao da je njegova dužnost da založi svoj život kako bi živjela sloboda. Diktator je na glasine o Brutu odgovorio: "Brut će dočekati kraj ove kože!" Kad su ga potom obavijestili da Marko Antonije i Dolabel spletkare protiv njega, odgovorio je da se boji samo onih ljudi koji su blijedi i mršavi, misleći pritom na Kasija i Bruta. Ubrzo su uslijedili loši predznaci. Za vrijeme prinošenja žrtve Cezar je opazio da obredna životinja nema srce. Dok je jednog dana prolazio među masom građana čuo je povik: "Cezare, čuvaj se Martovskih ida!" Cezar je zatražio da mu dovedu tog čovjeka, bijaše to proricatelj Spurin, Etruščanin. Rekao je Cezaru da bude oprezan jer će tog dana njegov život biti u opasnosti. Cezar nije htio pokazati slabost niti da glasine i proročanstva utječu na njegov mir. Želio je dokazati da je veći i plemenitiji od svih prijetnji i potencijalnih urotnika. Nije htio imati oružanu stražu uz sebe, kako ne bi pomislili da njime vlada strah. Cezar je 14. ožujka bio na objedu kod Marka Lepida. Ležao je na trikliniju dok su razgovarali o tome kakva je smrt najpoželjnija. Cezar je čvrstim glasom odgovorio: "Neočekivana." Te noći njegova se supruga probudila iz strašne noćne more u kojoj je sanjala da drži beživotno, krvavo Cezarovo tijelo. Kalpurnija je u snu vidjela kako se ruši krovni vijenac Cezarove kuće, molila ga je da ne odlazi u Senat koji je sazvao na dan Martovskih ida. Cezara su pogodile ženine suze, a kako se taj dan nije osjećao dobro, odlučio je odgoditi saziv. Urotnici su se uzbunili kad su čuli Cezarovu odluku i poslali Decima Bruta da ga dovede. Decimo je bio Cezarov odani suradnik u pohodu na Galiju. Znao je kojim riječima pridobiti Cezara i naveo ga da bez straha odluči otići u Senat koji mu je tog dana trebao priznati nove časti i prozvati ga kraljem provincija izvan Italije. Cezar je na putu do Senata spazio proroka Spurina i dobacio mu: "Stigle su Martovske ide!" Spurin je odgovorio: "Stigle su, ali nisu prošle." Među narodom se našao i Artemid iz Knida, učitelj grčkog koji je posjećujući Bruta i njegove prijatelje doznao za urotu protiv Cezara. Na komadu papira napisao je pojedinosti o strašnom planu i probio se naprijed da ga osobno uruči Cezaru, no osim njega i drugi su pružali svoje papire i molbe. Diktator ih je dao svojim činovnicima na čuvanje kako bi ih pročitao kasnije. Artemid je znao da ne smije propustiti priliku te se približio Cezaru: "Ovaj svitak, Cezare, pročitaj sam i odmah. Riječ je o otkrićima koja su za tebe vrlo važna." Cezar bi zaista pročitao njegovo upozorenje, da ga Decimo Brut i ostali oko njega nisu pogurnuli naprijed. Kad je Cezar sjeo na stolac pripremljen posebno za njega, Decimo je povukao Marka Antonija u stranu kako se ne bi suprotstavio urotnicima. Kako je bilo dogovoreno, Tilije Cimbro bacio se pod noge Cezaru: "Dopusti mom bratu da se vrati iz progonstva! Oprosti mu!" Njegovoj su se molbi pridružili ostali urotnici okružujući diktatora. Cezar je odbio njegov zahtjev, a Tilije je naglo zgrabio Cezarovu togu rukama i odgrnuo je, bio je to znak za urotnike. Publije Servilije Kaska izvukao je bodež i ranio Cezara u grlo. Cezar je povikao: "Što radiš, bijedniče Kaska?" Tad je spazio da su deseci senatora oko njega stajali s bodežima u rukama. Svaki od njih mu je prišao i zabio oštricu u tijelo. Cezar je u tim trenucima nalikovao na divlju zvijer u zamci, izboden i okružen lovcima. Kad je pak ugledao miljenika Bruta koji mu se spremao proparati trbuh, izgovorio je još jednu slavnu rečenicu: "I ti, Brute, sine moj!" Tad je podignuo krvavu togu i pokrio lice da ne vidi užasan prizor. Cezar je izdahnuo pod kipom Pompeja, svog nekadašnjeg prijatelja i neprijatelja koji je umro jednakom smrću kao i on, kao žrtva izdaje. Senatori koji nisu znali za urotu nisu joj se pridružili niti su stali u Cezarovu obranu. Kad su Brut i njegovi suučesnici izašli iz zgrade povikali su: "Tiranin je mrtav!", a narod se razbježao. Marko Antonije i Lepid sakrili su se na sigurno. Vijest je velikom brzinom odjeknula vječnim gradom. Sljedećeg je dana Brut obavijestio Rimljane o motivima ubojstva. Riječi je dočekala šutnja. Senat je odobrio postupak urotnika i odao božanske počasti mrtvom diktatoru. Također, sve odluke koje je Cezar donio prije svoje smrti, trebale su ostati na snazi. Marko Antonije održao je komemorativni govor u Cezarovu počast, a isti taj govor inspirirat će jednog velikog engleskog književnika stoljećima kasnije. Marko Antonije nije došao nepripremljen. Iznio je da ne treba osuđivati Bruta jer nije djelovao radi osobnog probitka, već u ime svih Rimljana. No, kao Cezarov prijatelj, ne može zaboraviti da je tiranin zadužio Rim te ga učinio većim, sjajnijim i moćnijim. Iskreno je volio svoje sugrađane, a kao dokaz stajala je Cezarova vlastoručno pisana oporuka u kojoj svim građanima Rima pojedinačno ostavlja novac u nasljedstvo. Situacija se ubrzo okrenula protiv urotnika. Kad su ostvarili svoj plan, ponadali su se da će obnoviti republičko uređenje i uvesti javni red. Nisu shvaćali prave razmjere Cezarove popularnosti. Oktavijan je imao devetnaest godina kad se sukobio s Markom Antonijem i zatim sklopio privremeni sporazum. Njih dvojica su se zajedno s Lepidom udružili u drugi trijumvirat. U Filipiji, u Traciji borili su se protiv vojske urotnika Bruta i Kasija. Kasije si je oduzeo život na samom početku rata, a Brut dan nakon njega. Decima Bruta raskomadao je neki barbar. Ciceron je prema uroti iskazao sklonost, no nije sudjelovao u njoj, što ga ipak nije spasilo od jednog bijesnog legionara. Rim je snašao novi građanski rat, no ovog puta glavni akteri nisu bili Pompej Veliki i Gaj Julije Cezar, već Marko Antonije, Cezarov nekadašnji prijatelj, i Oktavijan, Cezarov nećak.

Drugi trijumvirat

Kada je vijest o smrti njegova ujaka došla do Oktavijana, otišao je u Rim kako bi preuzeo sve što mu je Cezar ostavio. No kada je došao, vidio je da su oporuka, imovina, dokumenti i moć u Antonijevim rukama. Antonije je izbjegavao suočiti se sa Oktavijanom izmišljajući razne poslove. Smatrao je kako je Oktavijan premlad za preuzimanje bilo kakvog oblika moći. Drugi suparnik s kojim se Antonije morao natjecati bio je istaknuti rimski general Lepid. Kada su njih trojica shvatila da nema smisla boriti se međusobno, odlučili su se međusobno udružiti i stvorili su trijumvirat. Oni su međusobno podijelili provincije. Tako je Antonije dobio Egipat i Kleopatru koja ga je uspješno zavela, a Oktavijan je mudro odlučio ostati u Rimu gdje je njegova moć jačala iz dana u dan. Njih trojica svoje su snage usmjerili prema ka Kasiju i Brutu koje su pod svaku cijeni htjeli ubiti i tako osvetiti Cezarovu smrt. Jedan od pristalica Kasija i Bruta uputio se u Egipat tražiti pomoć od Kleopatre, ali ona se iz zahvalnosti prema Cezaru odlučila nakloniti drugoj strani. Umjesto da podrži Bruta i Kasija, vojsku je poslala u Malu Aziju na njih i ta je vojska trebala podržati Antonija. Kada je Kasije to saznao, objavio je rat Egiptu. Od toga je ubrzo odustao jer je velika prijetnja dolazila iz Rima te ga je Brut odgovorio od tog sumanutog plana, ni Kleopatrini ljudi nisu došli u Malu Aziju jer ih je zadesilo nevrijeme. Velika bitka koja je bila ključna u sukobu Cezarovih neprijatelja i prijatelja odvila se kod Filipa. Završila je Brutovim samoubojstvom. Bitka je označila Antonijev uspon i postao je najpoznatijim muškarcem, a Kleopatra najpoznatija žena na svijetu. Možemo samo nagađati zašto je Kleopatra odlučila podržati Antonija, a ne Bruta i Kasija. Je li to doista bilo zbog osjećaja zahvalnosti prema Cezaru ili zbog zanimanja za Antonija, nećemo nikada saznati. S vremenom, Antonije je postao glavni predmet njezinog zanimanja. Moguće da ju je zaintrigirao zbog svog ponašanja. Noći je provodio u pijančenju, a sutradan bi ga javnost vidjela kako tetura ulicama. Ubrzo nakon Cezarove smrti, Antonije je ušao u brak s Fulvijom. Nije zadobila moć nad njim ljubaznošću i toplinom. Bila je stroga i nepopustljiva. Brak s njom uljudio je njegovo ponašanje. Usprkos nedostacima Antonije je bio velikodušan prijatelj. Nakon bitke kod Filipa kada je dobio vijest o Brutovoj smrti, odmah se zaputio tamo i kada je vidio njegovo tijelo skinuo je svoj ogrtač te ga pokrio njime. Tada je jednom od časnika dao upute za pripremu pogrebne ceremonije. U toj ceremoniji dužnost časnika je da spali ogrtač skupa sa tijelom. Antonijev ogrtač je bio ukrašen raznim vrijednim uresima. Časnik to nije učinio nego je zadržao plašt skupa sa dijelom novca koji mu je Antonije dao za podmirenje troškova ukopa. Časnik je mislio da Antonije to neće provjeravati. Kada je saznao što je časnik učinio, dao ga je ubiti. Antonije je kasnije krenuo na Istok preko Male Azije i došao je do Cicilije. Poslao je glasnika u Egipat da pozove k njemu Kleopatru da ga posjeti. Rekao je da protiv nje postoje optužbe da je pomagala Kasiju i Brutu, a ne njemu. Ne zna se jesu li doista postojale takve optužbe ili je to bila samo izlika da ju vidi. U to vrijeme njegova žena Fulvija nije bila s njim, ostala je u Rimu.

Marko Antonije i Kleopatra

Glasnik koji je nosio poruku Kleopatri zvao se Delije. Prenio je kraljici poruku i bio je očaran njezinom ljepotom i govornim umijećem. Savjetovao joj je da se ne boji, da optužbe neće ostaviti nikakve posljedice na nju, nego da se što raskošnije predstavi Antoniju. Poslušala je njegov savjet i veselila pomisao da bi po drugi puta u životu mogla osvojiti najvećeg generala i budućeg vladara svijeta. Na najraskošniji i najveličanstveniji mogući način pojavila se ispred Antonija. Nosila je odjeću onakvu u kakvoj su prikazivali Veneru. Okruživali su ju brojni dječaci koji su predstavljali kupide. Hladili su ju svojim krilima kao lepezama, a skupine djevojaka oko nje predstavljale su Nimfe. Na palubi su ju pratili svirači. Usidrivši se u luci, njezini su ljudi podizali šatore na obali. Antonije je poslao glasnika s pozdravima dobrodošlice i pozivom na večeru. Odbila ga je i rekla da više dolikuje da ona njega ugosti. On je prihvatio poziv. Primila ga je veličanstveno i s toliko raskoši da se zaprepastio. Šatori i paviljoni su bili osvijetljeni bezbrojnim svjetiljkama, stvarajući svjetlo neizmjerne ljepote. Obilje mesa i vina te srebrno i zlatno posuđe uz Kleopatrinu odjeću tvorilo je veličanstven i očaravajući prizor. Sljedećeg dana, Antonije ju je pozvao k sebi. Gotovo je odmah svoje srce prepustio njenom utjecaju. Kleopatra je imala veliku moć nad njim. Prvi pokazatelj toga bila je njezina molba da Antonije radi nje pogubi Arsinoju. Antonije je prihvatio njezin zahtjev. Poslao je jednog legionara da pronađe princezu. Ona je potražila utočište u dvorištu hrama, jer se nadala da se vojnik neće usuditi ubiti ju u svetištu, no ipak ju je ubio. Dok se Antonije družio s Kleopatrom zanemarivao je svoje obveze. Fulvija je tada bila u Italiji, bila je okružena velikim poteškoćama i neprestano je pisala Antoniju preklinjući ga da se hitno vrati u Rim. U glavi je imala misao da je Antonija odvukla druga žena i zbog toga je mislila da će ju on napustiti. Bila je na granici ludila. Zbog hitnosti slučaja, Antonije se odlučio vratiti k njoj, a Kleopatra je krenula s njime u Tir gdje su živjeli odvojeno. Nakon toga, ona je trebala otići u Egipat, a on u Rim. To je bio njegov plan, ali ne i njezin. Odlučila je da Antonije krene s njom u Aleksandriju, u tome je i uspjela. Nadjačali su ga njezino laskanje, suze i žensko umijeće. Prepustio joj se u potpunosti i s njom je proveo dvije zime u Aleksandriji, zajedno su bili danju i noću. Vrijeme su provodili u igrama, sportu, predstavama, jelu, piću i intimnom druženju. S Antonijem je u Aleksandriji boravio i njegov sin kojega je imao s Fulvijom, Antonije koji je nosio ime po ocu. Bio je dovoljno star da osjeti stid zbog očevih postupaka. Ubrzo nakon nekog vremena, počeo se ponašati po uzoru na njega. Dok se Antonije provodio u Aleksandriji, Fulvija je iscrpila sve ideje kojima je pokušala uvjeriti muža da se vrati u Rim. U tom očaju odlučila se na drastičan korak. Bila je utjecajna i imala je iznimnu energiju i talent. Izazvala je otvoreni rat, organizirala je vojsku, postavila se na čelo vojske i poslala je Antoniju poruku i on je to shvatio kao veliku prijetnju svojoj sigurnosti. Također su do njega došle i vijesti o nemirima u Maloj Aziji i o pobunama u mjestima koja su pod njegovom upravom. Shvatio je da se mora izvući Kleopatrinih čari i vratiti se dužnostima ili će biti prekasno. Oprostio se od nje i ukrcao na galiju krenuvši prema Tiru. Kleopatra je ostala sama u palači razočarana, uznemirena i povrijeđena, nije ga vidjela dvije ili tri godine. U međuvremenu je Antonije prolazio kroz razne probleme u životu. Fulvija se povukla u Atenu zbog bolesti, a od Antonija se rastala uz puno ružnih i grubih riječi. Ubrzo je umrla. Njezinu smrt Antonije je iskoristio koliko je mogao i pomirio se s Oktavijanom. Tijekom dogovora oko pomirbe Oktavijana i Antonija, predložen je brak između Oktavijanove sestre Oktavije i Antonija. Oktavija je bila nježna i ljubazna. Antonije nije gajio velike emocije prema novoj supruzi, ali je ipak na neko vrijeme zaboravio na Kleopatru. Godinu dana je bio sa Oktavijom. Ona ga je branila i stajala kao zid između Oktavijana i Marka Antonija. "Razmotri okolnosti mog slučaja. Oči svijeta uprte su u mene. Supruga sam jednog, a sestra drugog najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Popustiš li nerazboritim savjetima i započneš rat, bit ću beznadno uništena. Jer bilo tko da pobijedi, moj suprug ili moj brat, više nikada neću biti sretna." To su bile njezine riječi. Nakon nekog vremena Antonije se zaželio Kleopatre. Otišao je u Aleksandriju pod izlikom da se mora pobrinuti za događaje na Istoku. Obnovio je odnos s njom. Postao je lijen, nemaran i nedjelotvoran. Više nije mogao podnijeti odvojenost od Kleopatre ni minute. Širilo se nezadovoljstvo vojnika, ali on kao da je bio slijep. Oktavija ga je željela spasiti. Od Oktavijana je tražila da joj opskrbi vojsku s kojom će se zaputiti na Istok kod Antonija. Kada je čula od glasnika da Oktavija dolazi, Kleopatra se uspaničila da će ponovno izgubiti Antonija. Ponovno se počela koristiti čarima koje bi ga zadržale. S njim je bila sretna, a kada se od njega odvojila samo na trenutak, iskazivala je veliku tugu. Oči bi joj se napunile suzama i ona bi ih obrisala i uz veliki napor ponovno se nasmijala. Antonije je poslao je glasnika Oktaviji koja je stigla u Atenu. Jasno joj je rekao da ne ide dalje, a ona se žalosna vratila u Rim. Antonije je s Kleopatrom imao dva sina, Aleksandra i Ptolomeja. Svaki potez koji bi Antonije činio, Oktavijan je prenosio senatu. Ubrzo je započeo pripreme za rat.

Bitka kod Akcija

Antonije i Kleopatra također su započeli pripreme za obranu. Svojim su flotama pošli na otok Samos gdje su pričekali pojačanje. Kako se približavao trenutak sukoba, Antonije je postajao sve luđi. Umjesto da vrijeme provodi planirajući taktike, provodio ga je u jelu, piću i užitcima. Kasnije su isplovili iz Samosa i pošli u Atenu. Za vrijeme boravka u Ateni, vjerojatno na Kleopatrin poticaj, Antonije je poslao glasnika s obavijesti kako se razvodi od Oktavije i kako želi da napusti njegovu kuću. Poslušala ga je, pokupila je djecu i plačući se vratila bratu. U međuvremenu, Oktavijan je pronašao pohranjenu Antonijevu oporuku. Čitao ju je pred senatom. Između ostalog, u oporuci je stajalo kako želi da se u slučaju smrti u Rimu, njegovo tijelo prenese u Aleksandriju i preda Kleopatri. Antonijevi su prijatelji digli ruke od njega i ostao je sam. Ubrzo su se dvije vojske našle nedaleko jedna od druge kod mjesta zvanog Akcij, nedaleko od Epira. Antonije je bio moćniji na kopnu i htio je da se glavna bitka odigra na taj način, no Kleopatra ga je nagovorila na pomorsku bitku. Smatrala je kako bi u slučaju gubitka mogla lakše galijama otploviti natrag u Aleksandriju. Najsposobniji savjetnici odgovarali su Antonija od pomorske bitke, ali on je ostao gluh na sve njihove argumente. Sutradan je došlo do bitke. Na početku je Kleopatra vidjela da Antonijeve snage nisu stekle prednost te se uspaničila i odlučila na bijeg. Čim je Antonije primijetio da Kleopatra odlazi, uzeo je galiju s pet vesala i pošao je za njom. Postavila je znak na krmu kako bi Antonije znao na kojem se brodu nalazi. No kada su mu vojnici pomogli da pređe na njezin brod nije ju mogao pronaći - Kleopatra je nestala. Shrvana stidom i tjeskobom nije se usudila pogledati u oči Antoniju kojeg je uništila svojim postupcima. Antonije ju nije tražio. Sjeo je na pramac i lice pokrio rukama obuzet očajem i užasom. Antonije tri dana nije progovorio s Kleopatrom. Ona je bila povrijeđena i zlovoljna, a on je bio u takvom stanju da mu se nije usudila približiti. Imao je nekontrolirane ispade bijesa, a onda bi shrvan u agoniji ponovno zaspao. Iako je stigla vijest kako njegova kopnena vojska nije poražena i kako nije sigurno ni da je flota pretrpjela jaku štetu, Antonije je bio ravnodušan. On i Kleopatra vratili su se u Egipat.

Konačni krah

"Primjer Marka Antonija jedan je od osobitih povijesno zabilježenih primjera nedopuštene ljubavi koja obmanutu i zaslijepljenu žrtvu vodi u čeljusti propasti. Tisuće takvih slučajeva događa se u životima običnih ljudi. Ali Antonijev slučaj, vjerojatno je istaknutiji i glasovitiji od svih onih koje je čovjek zabilježio."

Vojska je osjetila veliko ogorčenje zbog Antonijevog kukavičkog napuštanja. Flota se predala Oktavijanu, iako nije bila poražena. Postavlja se pitanje, da Antonije nije pobjegao, je li imao šansu da pobijedi? Vjerojatno da. Kad se ohladio i kad je od toga događaja prošlo neko vrijeme, obuzeo ga je gnjev i mržnja prema čitavom ljudskom rodu. Prekinuo je svaki odnos s Kleopatrom i njezinim prijateljima te se osamio na otoku Faros. Proklinjao je svoju glupost i vrijeđao je svakoga koga je ona poslala kod njega. Jedna za drugom padale su njegove provincije. Umorio se od samoće i odlučio se pomiriti s Kleopatrom. Znali su oboje da je pitanje vremena kada će umrijeti. Nije bilo mjesta gdje su se mogli sakriti od smrtnih neprijatelja. Kleopatra je počela proučavati otrove. Eksperimentirala je na zarobljenicima kako bi pronašla odgovarajuću dozu koja bi njoj i Antoniju donijela brzu smrt s malo bola i patnje. Posebno ju je zanimalo djelovanje zmijskih otrova. Saznala je da otrov egipatske ljutice uzrokuje najmanje bolnu smrt. Za to vrijeme, Oktavijan je osvojio sve zemlje koje su nekada bile pod Antonijevom upravom. Ubrzo je došao do Peluzija i bilo je pitanje vremena kada će doći u Aleksandriju. Kleopatra je punila grobnicu zlatom, srebrom, posuđem i sličnim dragocjenostima. Odlučila je da će prije spaliti sva dobra nego da dozvoli da padnu u Oktavijanove ruke. Konačna bitka između Oktavijana, Antonija i Kleopatre, okončana je velikom izdajom. Antonije je gledao u nevjerici svoje flote kako idu prema Oktavijanovim, a kada su se srele nije došlo do velike bitke nego su se prijateljskim signalima pozdravi i Antonijevi brodovi su zauzeli mjesto pokraj Oktavijanovih. Antonije je shvatio da je posrijedi Kleopatrina izdaja. Potrčao je prema palači vrišteći kako je izdan. Kleopatra je s dvije robinje pošla u grobnicu gdje se zaključala. Natjerala ih je da vrište i viču kako se ubila. Vijest o njezinoj "smrti" brzo je došla do Antonija. Ljutnja koju je osjećao prema njoj zbog izdaje pretvorila se u tugu i očaj. Plakao je jer nije mogao vjerovati da je bila hrabrija od njega i da je posegla za samouništenjem prije nego on. Antonije je svojeg slugu Erosa iduće jutro zamolio da ga ubije. Eros je mač koji mu je Antonije dao, umjesto u njegova, zabio u svoja prsa. Antonije je zatim uzeo mač iz Erosovih ruku i zabio u svoje tijelo. Oteturao je na krevet i onesvijestio se. Položaj u kojem se nalazio zaustavilo je krvarenje pa nije umro. Ubrzo je došla vijest o tome kako se Kleopatra nije ubila, nego se zaključala u grobnicu i kako ga želi vidjeti. Zatražio je od prijatelja da ga odnesu k njoj kako bi ju mogao vidjeti još jednom prije smrti. S prozora grobnice bacila je uže za koje su privezali Antonijevo umiruće tijelo, s robinjama ga je podigla gore te su ga odnijele na ležaj. Kleopatra je vrištala, čupala svoju kosu i gorko ga oplakivala. Nadvila se nad smrtno ranjenim Antonijem i neprestano je plakala. Uzaludno je pokušavala stisnuti njegovu ranu i trljala je lice u očaju njegovom krvlju. Rekao joj je da bude mirna, da ga ne oplakuje da te pokuša spasiti svoj život pregovorima s Oktavijanom. Ubrzo je izdahnuo. Oktavijan je na prevaru zarobio Kleopatru, osvojio grad i dozvolio joj je da organizira pokop Antoniju. Nakon svih tih događaja, tjelesno i umno postala je istrošena kopija nekadašnje Kleopatre. Poslije Antonijevog pogreba shvatila je da ga je zauvijek izgubila. Bila je uništena, imala je snažne ispade tuge. Udarala se u prsa, gnječila je i trgala meso svojeg tijela uzaludno pokušavajući počiniti samoubojstvo. Bila je puna rana koje su se upalile i izgledala je stravično. Odbijala je hranu i počela se nasmrt izgladnjivati. Oktavijan joj je poslao poruku da će ubiti njezinu djecu ako ne počne jesti. Prijetnja je urodila plodom. Kada su rekli da se oporavila, Oktavijan ju je odlučio posjetiti. Molila ga je za oprost u strašnom stanju. Oktavijan je bio zadovoljan razgovorom i rekao je Kleopatri da će za tri dana krenuti s djecom u Siriju. Znala je da ne misli samo na Siriju nego da će ju odvesti kao zarobljenicu u Rim. Odlučila je da neće otići na taj put. Tražila je da je se pusti posljednji puta do Antonijeve grobnice. Položila je vijence i svijeće na njegov grob. "Ovo je", govorila je, "posljednji danak ljubavi koji ti mogu dati najdraži moj gospodaru. Ne mogu ti se pridružiti jer sam zatočena, a oni mi ne daju umrijeti. Stalno me nadziru i odvest će me daleko, izložiti tvojim neprijateljima kao znak trofeja njihove pobjede nad tobom. Zauzmi se, najdraži moj, kod bogova s kojima si sada, jer oni koji vladaju ovdje na zemlji sasvim su me zaboravili. Zamoli ih da me spase ove sudbine i puste da umrem u svojoj zemlji, da pored tebe budem pokopana u ovoj grobnici." Potom se sredila. Bila je lijepa kao prije. Otišla je na večeru sa Oktavijanom. Za vrijeme večere došao je čovjek sa košarom smokava. Rekao je da su za Kleopatru. Po završetku večere, Kleopatra je otpustila sve svoje prijatelje osim svoje dvije vjerne pratilje. Nekoliko trenutaka kasnije jedna je izišla s pismom za Oktavijana. Oktavijan je pročitao pismo. Bila je to molba da prijeđe preko njezinih prijestupa i dopusti joj da bude pokopana uz Antonija. Oktavijan je tada zaključio da se ubila. Kada su Oktavijanovi glasnici žustro stigli do Kleopatre, bili su u šoku. Ležala je na krevetu mrtva, pokraj nje je ležala jedna njezina sluškinja, također mrtva. Druga sluškinja, po imenu Karmijana, klečala je pokraj nje ukrašavajući njezin dijadem i njezinu kosu. Tražili su od nje objašnjenje. Govorila je: "Sve je u redu. Kleopatra se ponijela na način kakav dolikuje prinčevima te plemenite loze kraljeva." Nakon toga je i ona legla na krevet, onesvijestila se i na koncu izdahnula. Način na koji si je oduzela život, ostao je misterija. Tijela su pregledana, nije bilo tragova ugriza zmije niti bilo kojeg drugog vida nasilja. Na ruci su joj uočili dva slabašna i jedva vidljiva uboda. Aleksandrijom su kružile priče o raznim načinima njezinog samoubojstva. Međutim, općeprihvaćena činjenica je da je njezina smrt posljedica ugriza zmije, tu je pretpostavku potvrdio i Oktavijan. Po povratku u Rim dao je izraditi njezin zlatni kip sa zmijom na ramenu. Skulptura se nalazila ispred njega u velikom pobjedničkom slavlju kada je ulazio u Rim, kao dokaz pada egipatske kraljice.

"Kraljica kraljeva", kako ju je nazivao Marko Antonije, bila je mrtva. Oktavijan je Cezarovog i Kleopatrinog sina Cezariona osudio na smrt jer nije htio imati suparnika u borbi za prevlast. Godine 27. Oktavijan je dovršio ono što je Cezar započeo, prozvao se August, zamijenio republikansko uređenje monarhijom utemeljenoj na nadzoru vojske i provincija. Brut je uzaludno ugasio Cezarov život krivo procijenivši pravu opasnost za republiku, koja je ležala u jednom naizgled običnom, devetnaestogodišnjem mladiću.

Bibliografija:

Abbot, Jacob.  Kleopatra. Zagreb: CID Nova, 2016. 

Cezar, Gaj Julije. Moji ratovi. Zagreb: Jesenski i Turk, 2010. (prir. i prev. Ton Smerdel) 

Cravetto, Enrico (ur.). Povijest 3: Helenizam i Rimska Republika. Zagreb: EPH, 2007.

Vincenti, Lorenzo. Osvajači: Cezar. Zagreb: Alfa, 1976. 

Miller, Russel (ur.). Istina o povijesti. Kako novi dokazi mijenjaju priču o prošlosti. Zagreb: Mozaik knjiga, 2007.