Trireme - graditeljice Atene

Autor: Franjo Lacković 

Kao vrhunac antičke tehnologije, kontrolirajući piratstvo, skupljajući danke i služeći kao zaštita trgovačkim brodovima, upravo je mornarica trirema učinila atensko pomorsko carstvo mogućim.

Izgradnju prve mornarice klasični su Grci pripisivali legendarnom kretskom kralju Minoju, prvom vladaru koji je prema predaji težio talasokraciji - potpunoj vladavini na morima. Polikrat, tiranin Samosa, s druge strane, prva je povijesna ličnost koja je organizirala značajniju flotu sredinom 6. st. pr. Kr., dok su Egina i Korint bile ostale važne pomorske sile. Čak se i Sparta odagnala na more krajem 6. st. pr. Kr., kako bi, između ostaloga, svrgnula atenskog tiranina Hipiju, 510. g. pr. Kr. Suprotno možda uvriježenom mišljenju, Atenjani još početkom 5. st. pr. Kr. nisu bili poznati po snažnoj mornarici. Zapravo, morali su posuđivati brodove od Korinta kako bi razriješili sukob s Eginom. Ipak, jedna od prvih vanjskopolitičkih odluka novooformljene demokratske vlasti u Ateni, bila je poslati 20 ratnih brodova, 499. g. pr. Kr., da potpomognu pobunu jonskih gradova protiv Perzije.

Pravi početak atenske talasokracije došao je 483./482. g. pr. Kr., kada je na nagovor stratega Temistokla izgrađeno više od 100 ratnih brodova. Godine 480. pr. Kr., ovi brodovi činili su kralježnicu združene sile koja je pobijedila Perzijance između Salamine i Atike te su posljedično doveli do atenske prevlasti u Delsko-atičkom savezu. Kako je perzijska prijetnja jenjavala, Atena je iskoristila svoju pomorsku premoć te Delsku ligu iskoristila za stvaranje vlastitog pomorskog carstva. Isto je Ateni osiguralo moć i bogatstvo, ali na kraju dovelo i do sukoba sa Spartom - sukoba koji će kulminirati u Peloponeskom ratu.

Temelj atenskog morskog carstva bila je upravo trirema. Po prvi puta korištene u 8. st. pr. Kr., trireme su bile najsuvremeniji vojni strojevi koje je svijet do tada vidio. Zbog svoje brzine i agilnosti, trireme su naširoko koristili i Grci i Feničani, kako u vojne svrhe, tako i u one trgovačke. Odigrale su ključnu ulogu u grčkim ratovima protiv Perzije te su s vremenom postale važan simbol atenske vojne sposobnosti. Do sredine 5. st. pr. Kr. trireme su počele dominirati vodama istočnog Mediterana.

Samo ime trireme derivirano je iz činjenice da su se na ove brodove, s obje strane broda, mogla postaviti po tri reda vesala, ukupno njih 170. Konstrukcija trireme započinjala je izgradnjom trupa, a kasnije graditelji su u trup broda počeli dodavali drvena "rebra", ne bi li dodatno ojačali brod. Za izgradnju trupa koristilo se meko drvo bora i jelke, dok se ariš, nešto tvrđi, koristio prilikom izgradnje interijera. Duge oko 35 m, a široke svega 5 m, trireme nisu bila građene za dulja putovanja jer jednostavno nije bilo prostora za skladištenje većih količina hrane i vode. Posadu trireme činili su mornari sa svojim kapetanom, manji odred marinaca te veslači. Iako je brod na svom raspolaganju imao dva jedra, upravo su veslači bili osnovni pogon trireme. I dok postoje slučajevi kada su se na grčkim triremama služili robovima, veslači su većinom bili slobodni ljudi ili unajmljeni stranci. Kao takvi, veslači su bili podijeljeni u tri skupine, svaka na svojoj razini. Prvi, nazivani thranitai, nalazili su se na najgornjoj razini. Njih 62 imalo je ujedno i nešto ugodniju poziciju od ostale dvije skupine. Srednju razinu činili su zygitai, njih 54. Zygitai su veslali direktno ispod veslača prve razine, iako pod nešto drugačijim kutom. Posljednji su dolazili thalamitai, 54 veslača smještena na samom dnu broda. Uzimajući u obzir da bi flota od 100 brodova zahtijevala 17 000 veslača, isti su uvijek bili u potražnji. Ujedno, veslači su bili i najranjivija skupina tijekom bitke i česti su bili slučajevi kada su se zarobljenim veslačima rezali palci pa čak i čitave ruke. Veslači su po danu mogli zaraditi jednu drahmu, ali često i dodatne bonuse. Kako bi se spriječilo dezertiranje veslači bi dobivali samo pola plače prije isplovljavanja, a ostatak tek kad bi ponovno pristali u Pirej - atensku luku. Ovisno i uvjetima na moru i snazi ljudstva, vjeruje se kako je trirema mogla ploviti brzinom od 6 do 8 čvorova (c. 12 km/h). U povoljnim uvjetima, stoga, mogla je prijeći udaljenost od otprilike 90 kilometara u 7 sati.

Grčke vojne taktike svodile su se na dva manevra. Ili bi se kapetan pokušao zaletjeti u bok neprijateljskog broda ovnom za probijanje ili bi se odred marinaca pokušao ukrcati i preuzeti kontrolu nad istim. Ovan trireme nalazio se na njezinom prednjem dijelu, a bio je izgrađen od bakra i bronce. Koju god tehniku kapetan koristio, velika je vještina bila potrebna da se napadi izvedu sinkronizirano. Tehnika zabijanja najviše je vezana uz atensku mornaricu, koja je posjedovala lake i brze brodove, s iskusnom posadom i sposobnim zapovjednicima. Ove taktike, ipak, nisu se razvile preko noći. U bitki kod Salamine 480. g. pr. Kr. nevješti Grci, bojeći se iskusnijih feničanskih veslača perzijske mornarice, namamili su svoje protivnike u uski zaljev. Kako su atenski pomorci nakon bitke kad Salamine postajali iskusniji, na svoje su brodove počeli postavljati sve manje marinaca. I dok su Atenjani na svojim triremama imali samo po 10 marinaca, ostale zemlje služile se odredima od otprilike 40 vojnika. Manevriranje, stoga, bilo je uvijek opcionalnije nego pokušaj ukrcavanja. Do Peloponeskog rata, Atenjani su zabijanje u neprijateljske brodove doveli do savršenstva. Koliko su atenski pomorci bili na glasu, najbolje svjedoči događaj iz 427. g. pr. Kr. Naime, oko 40 brodova Peloponeskog saveza na svom putu prema Mitileni, nakon što su ih ugledale samo dvije atenske trireme, radije je pobjeglo nego riskiralo borbu s očito vještijim neprijateljem. I dok je 480. g. pr. Kr., samo c. 180 atenskih trirema plovilo istočnim Mediteranom, 431. g. pr. Kr. taj se broj popeo na c. 300. Kao vrhunac antičke tehnologije, kontrolirajući piratstvo, skupljajući danke i služeći kao zaštita trgovačkim brodovima, upravo je mornarica trirema učinila atensko pomorsko carstvo mogućim.

Bibliografija:

Lee, John. "Warfare in the Classical Age". U: A Companion to the Classical Greek World, uredio Konrad Kinzl, 480-508. Oxford: Blackwell Publishing, 2007.

Peel, Dan, ur. Ancient Greece. Velika Britanija: Future Publising Limited, 2019.