Vojne reforme Gaja Marija

Autor: Miroslav Kujundžić

Ustroj vojske koji je uveo Gaj Marije omogućit će etabliranje Rima kao snažne vojne sile koja će u daljnjim stoljećima nastaviti širiti rimski utjecaj i teritorij diljem Europe, Bliskog Istoka i sjeverne Afrike. 

Gaj Marije (157.-86. g. pr. Kr.) bio je rimski vojskovođa i političar koji se istaknuo pobjedama u ratu protiv numidskog kralja Jugurte, kao i ratovima s Teutoncima i Cimbrima. Za rimskog konzula izabran je čak sedam puta, a politički život kasne Rimske republike obilježio je krvavim građanskim ratovima protiv Lucija Kornelija Sule. Gaj Marije zaslužan je za inovacije u sastavu, financiranju i novačenju rimske vojske koje su poznate pod nazivom "Marijevske reforme". Prije toga, rimska vojska bila je organizirana po principu novačenja građana za pojedinačne vojne pohode, a nakon što bi isti završio, vraćali su se svojim svakodnevnim poslovima. Vojna služba smatrana je dužnošću i čašću, a u vojsci su mogli služiti samo građani koji su prema imovini pripadali jednom od pet staleža rimskog društva. Propisana je i minimalna vrijednost imovine za one koji su mogli služiti u rimskoj vojsci (u vrijeme Drugog punskog rata taj iznos bio je minimalno 4000 aseva - sitnih brončanih novčića). S obzirom na to da su opremu za rat financirali većinom sami, vojnici su raspodijeljeni u nekoliko različitih redova rimske vojske (ordine) u legiji prema financijskim mogućnostima i staležu.

Prvi su bili poznati kao velites i tu su spadali najmlađi i najsiromašniji vojnici. Oni su bili naoružani malim štitom (parma) i kopljima (pila), nisu imali nikakve oklope i obično su imali jednostavne kacige za zaštitu. Ponekad su se odijevali u životinjsko krzno da bi se lakše raspoznavali i da bi prestrašili neprijatelje. Njihova uloga bila je izazvati neprijatelje na borbu i prorijediti ih bacanjem kopalja. Drugu vojnu jedinicu činili su hastati. Oni su imali nešto veći štit (scutum), mač (gladius) i koplje (pillum) koje su bacali na neprijatelje prije bliske borbe. Imali su i kacige s perjanicom te manji prsni oklop. Principes su bili stariji i iskusniji od hastatija te su u bitku ulazili kada bi hastati prorijedili neprijateljske redove. Smatrani su teškim pješaštvom te su bili najbolji od svih u borbi mačem. Imali su sličnu opremu kao i hastati, ali su si mogli priuštiti bolji zaštitni oklop, verižnjače (lorica). Triarii su bili najstariji i najiskusniji veterani, a kao jedinica najviše su nalikovali grčkim hoplitima i borili su se kopljima (hasta) u formaciji falange. Oni su stupali u bitku ako bi ona krenula nepovoljno za Rimljane te su osiguravali pregrupiranje ostalih jedinica i protunapad. Equites su služili kao konjanici u rimskoj vojsci, a jedinice su bile sastavljene od najbogatijih koji su si mogli priuštiti posjedovanje i održavanje konja. Tako je i njihov broj bio izrazito malen u usporedbi s ostalim jedinicama rimske vojske. Oni su osiguravali bokove pješaštva, vršili izviđanja i lovili neprijatelje koji su se dali u bijeg tijekom bitke.

Legija sastavljena od ovih bojnih jedinica bila je ustrojena prema manipularnom sustavu, tj. svaka vojna jedinica bila je podijeljena na 10 manipula. Triariia je u jednoj legiji bilo 600 (60 vojnika u 10 manipula). Velites, hastati i principes imali su svaki po 1200 vojnika također podijeljenih u 10 manipula.

Osim nepostojanja stalne vojske, jedan od najvećih problema ustroja rimske vojske prije Marijevskih reformi bio je nedostatak kvalitetnih vojnih zapovjednika. Rimsku vojsku u bitke su vodili konzuli, od kojih mnogi nisu imali iskustva u ratu niti su bili sposobni zapovjednici. Taj nedostatak iskustva u ratu doveo je do nekoliko katastrofalnih poraza Rimljana u ratovima. Jedan takav poraz dogodio se 105. g. pr. Kr. kod Arauzija na obali rijeke Rhone kada su Cimbri i Teutonci uništili veliku rimsku vojsku na čelu s dva konzula. Ovaj poraz samo je pokazao nužnost promjena u rimskoj vojsci, a velike promjene već je počeo uvoditi vojskovođa Gaj Marije.

Prva promjena koju je uveo Gaj Marije bila je proces novačenja u rimskoj vojsci koji je promijenio i sastav legija. Kada je dobio zapovjedništvo u Numidiji 107. g. pr. Kr., Gaj Marije u vojnu službu pozvao je i brojne veterane i dobrovoljce iz redova capite censi. Capite censi izraz je koji označava ljude koji nisu pripadali nijednom imovinskim staležu jer su bili toliko siromašni da ih se moglo samo "brojati prema glavi [a ne imovini]". To je bio početak napuštanja ustroja rimske vojske prema imovinskom statusu i omogućio je brojnim siromašnim građanima priliku za stalnom vojnom službom i plaćom te je otvorilo mogućnost stjecanja ratnog plijena. Naravno, u takvom ustroju mnogi si nisu mogli priuštiti ratnu opremu pa im je oružje i opremu počela osiguravati država ili zapovjednik. Tim potezom rimska vojska postaje standardizirana u opremi i oružju te se polako brišu razlike među vojnicima, a značajno su povećani kapaciteti i kvaliteta vojske u Rimskoj Republici. To je također doprinijelo i stvaranju stalne profesionalne vojske. Vojnici ostaju duže vremena u službi i počinju izgrađivati vojne karijere te je svima pružen jednak trening i pristup opremi. Ratne vještine vježbale su se tijekom cijele godine, a ne samo kada se išlo u ratni pohod.

Umjesto nekadašnjeg manipularnog sustava i podjele pješaštva na jedinice velites, hastati, principes i triarii, sada rimsku legiju čine standardizirano opremljeni i dobro uvježbani legionari. I dalje su koristili mač gladius i koplje za bacanje pillum, ali su svi imale jednake kacige, oklop i štitove pravokutnog oblika. Umjesto manipularnog sustava, uveden je sustav kohorti unutar legije. Svaka kohorta sastojala se od 480 vojnika (broj se vremenom mijenjao) podijeljenih u 8 redova. Kohorte su se dalje dijelile u centurije (svaka oko 80 vojnika) kojima su zapovijedali centurioni. Svaka centurija dijelila se na 10 kontubernija (contubernium). Jedina razlika u pješaštvu unutar legije bila je ta da su kohorte na čelu legije bile sastavljene od najiskusnijih vojnika.

Uveden je štap (furca) na kojem su rimski vojnici nosili oružje, potrepštine i namirnice dovoljne za nekoliko dana marša te je otud skovan naziv "Marijeve mule". Svaka centurija imala je i žrvanj za žitarice koji je omogućavao pripremu kruha te posuđe za kuhanje. Time su se smanjili troškovi i kompleksnost ratne logistike te su legije postale puno mobilnije.

Ustroj vojske koji je uveo Gaj Marije omogućit će etabliranje Rima kao snažne vojne sile koja će u daljnjim stoljećima nastaviti širiti rimski utjecaj i teritorij diljem Europe, Bliskog Istoka i sjeverne Afrike. Ipak, ovakav ustroj rimske vojske donio je probleme za unutrašnje ustrojstvo Rima jer su se počele pojavljivati privatne vojske koje nisu u službi Senata te ubrzo počinju građanski ratovi koji će obilježiti 1. st. pr. Kr. i uzdrmati rimsko republikansko uređenje.

Bibliografija:

Matthew, Christopher Anthony. On the Wings of Eagles: The Reforms of Gaius Marius and the Creation of Rome's First Professional Soldiers. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing, 2010.

Mc Nab, Chris. The Roman Army: The Greatest War Machine of the Ancient World. Sterling: London, 2013.

Ogorec, Marinko. Pješaštvo - povijesni razvoj i perspektive, Zagreb: Alfa, 2011.