21. prosinca 69. g. - Senat proglasio Vespazijana rimskim carem 

10/11. lipnja 323. g. pr. Kr. - umro Aleksandar Veliki

Iako je točan datum smrti još uvijek predmet rasprave, prema izračunima, na današnji dan umro je jedan od najvećih vojskovođa svih vremena - Aleksandar Veliki.

Aleksandar Veliki (ili Aleksandar Makedonski) rođen je 356. g. pr. Kr. u gradu Peli, tadašnjem glavnom gradu grčkog Kraljevstva Makedonije. U mladosti mu je učitelj bio čuveni filozof Aristotel. Njegov otac, kralj Filip II., tijekom svoje vladavine uspio je vojnim i diplomatskim umijećem osnažiti i prošiti Makedoniju te reformirati vojsku (makedonske falange), što je postao temelj za buduća Aleksandrova osvajanja. Filip II. ubijen je 336. g. pr. Kr. na vjenčanju svoje kćeri, a Aleksandar će nakon toga naslijediti prijestolje u dobi od 20 godina. Nakon toga počinje snažna ekspanzija Makedonije. Već 334. g. pr. Kr. vojska Aleksandra Velikog napada Ahemenidsko Perzijsko Carstvo te će u nekoliko ključnih bitki (kod rijeke Granik, kod Isa i Gaugamele) poraziti vojsku Darija III. i osvojiti čitavu Perziju. Osvojio je i Egipat gdje su ga proglasili faraonom. Otada govorimo o Carstvu Aleksandra Velikog koje se prostiralo od Jadranskog mora do Indijskog oceana. Aleksandar se odvažio te napao i Indiju, ali su ga iscrpljenost i gubitak vojnika nagnali na prekid daljnjeg ratovanja. Na povratku se smjestio u Babilonu gdje je i umro 323. godine u dobi od 33 godine.

Aleksandar Veliki je naglim širenjem države nastojao što prije stvoriti jedinstvenu grčko-perzijsku kulturu. Sam je oženio kćer svog neprijatelja Darija III., a organizirao je i vjenčanje svojih vojnika perzijskim ženama. Taj čin poznat je pod nazivom "vjenčanje Europe i Azije". Njegova osvajanja omogućila su širenje grčke kulture, a istovremeno je grčka kultura primila tekovine Istoka. Tada počinje proces helenizacije, a nakon Aleksandrove smrti, njegovo carstvo je nakon međusobnih ratova razdijeljeno među njegovim generalima - dijadosima. 

9. lipnja 68. g. - car Neron počinio samoubojstvo 

Vjerojatno najozloglašeniji od svih rimskih careva bio je car Neron. Njegova vladavina ostala je poznata po ekstravaganciji, bludništvu, ubojstvima i rasipništvu te ga u antičkim izvorima često opisuju kao tiranina.

Neron je rođen 37. godine, a već u ranom djetinjstvu ostaje bez oca. Za njegov odgoj i obrazovanje brinuo se poznati filozof Seneka. Njegova majka Agripina kasnije se udala za cara Klaudija, a prema nekim antičkim izvorima upravo je ona Klaudija otrovala 54. godine. Nakon Klaudijeve smrti Neron nasljeđuje prijestolje u dobi od 17 godina te tako postaje peti rimski car.

U prvim godinama njegova vladavina izgledala je obećavajuće i došlo je do pozitivnih pomaka, primjerice, ukinuta su suđenja u tajnosti. U tom razdoblju velik utjecaj u rimskoj politici ima njegova majka Agripina. Međutim, ubrzo se događaju zločini po kojima će Neron ostati upamćen kao surov vladar. Neron je najprije dao otrovati svog brata Britanika, a 59. je naredio ubojstvo svoje majke. Vjerojatno je odgovoran i za smrt supruge Popeje Sabine. Zasigurno najpoznatiji događaj njegove vladavine je veliki požar u Rimu koji je izbio 64. godine. Vatra je danima gutala dijelove grada, a događaji nakon toga predmet su rasprave. Prema nekim izvorima, Neron je sam podmetnuo požar, a potom krivnju prebacio na kršćane koje je počeo nemilosrdno progoniti. Rim je nakon požara obnovljen, ali uz goleme troškove koji su ispraznili državnu riznicu.

68. godine Senat će Nerona u njegovom odsustvu proglasiti neprijateljem te je 9. lipnja počinio samoubojstvo. Navodno su njegove posljednje riječi bile Qualis artifex pereo ("Kakav umjetnik umire"). Njegovom smrću prestala je postojati Julijevsko-Klaudijevska dinastija i dolazi do sukoba za rimsko prijestolje u godini poznatoj kao Godina četiriju careva. 

15. ožujka 44. g. pr. Kr. - ubijen Gaj Julije Cezar

15. ožujka u rimskom je kalendaru datum poznat pod nazivom Idus Martias, odnosno martovske ide. Termin ide označavao je 15. dan mjeseca ožujka, svibnja, srpnja i listopada. Martovske ide danas označavaju najpoznatiji događaj koji se zbio na taj dan 44. g. pr. Kr. kada je ubijen Gaj Julije Cezar. O tome smo već pisali u ovoj rubrici kada je obilježeno Cezarovo rođenje (vidjeti pod 12. srpnja 100. g. pr. Kr.). Za Cezara je poznato da je jedan od najvećih vojskovođa i državnika svih vremena, a upravo zbog te reputacije stekao je i mnogo neprijatelja. 

Prema izvorima, Cezara je na dan ubojstva prorok upozorio da se čuva Martovskih Ida (Cave Idus Martias!), a supruga Kalpurnija molila ga je da ne napušta dom jer je također sanjala da će Cezar smrtno stradati. Cezar je taj dan ipak došao u Pompejev teatar gdje su ga senatori dočekali i usmrtili - izboli su ga nožem 23 puta. 

24. siječnja

41. godine - ubijen car Kaligula - na prijestolje dolazi Klaudije

Car Kaligula (pravog imena Gaius Caesar Augustus Germanicus) rođen je 12. godine, a umire na današnji dan 41. godine. Ime Kaligula potječe od umanjenice latinske riječi za vojnu čizmu (caligae), a taj nadimak nadjenuli su mu vojnici njegova oca jer je u djetinjstvu često s njim boravio u vojnim logorima. Po redu je treći rimski car, a na prijestolju je naslijedio cara Tiberija 28. godine. 

Njegova kratka vladavina u povijesnim izvorima opisana je kao okrutna i ekscentrična. Iako ti izvori nisu uvijek posve objektivni, činjenica je da Kaligula nije imao namjeru balansirati odnose između carske i senatorske vlasti, već je nastojao koncentrirati moć u svojim rukama. Za njegovu vladavinu vežu se događaji poput onoga da je vlastitog konja proglasio (ili htio proglasiti) konzulom, da je stupao u incestuozne odnose sa svojim sestrama i da je sudjelovao u različitim seksualnim skandalima. Činjenica je da je Kaligula više truda posvetio izgradnji vlastitog kulta ličnosti, a manje samoj vladavini Carstvom te si je priskrbio brojne političke neprijatelje. 

Na čelu urote protiv Kaligule bio je pretorijanski stražar Gaj Kasije Chaerea kojega je Kaligula često ismijavao i vrijeđao. Urotnici su Kaligulu dočekali u podzemnim hodnicima carske palače i izboli ga mačevima 30-ak puta. Također su ubili i Kaligulinu ženu i kćer (ako je vjerovati Svetoniju smrskali su joj glavu o zid). Prema predaji, tijekom ubijanja u carskoj palači, Kaligulin stric Klaudije skrivao se iza zavjese u strahu da će ga ubiti. Tamo ga je pronašao jedan vojnik koji ga je odveo u pretorijanski vojni logor, gdje su ga proglasili carem.
Klaudije će se na prijestolju zadržati do 54. godine.
 

76. godine - rođen car Hadrijan

Car Hadrijan, treći po redu u periodu "Pet dobrih careva", rođen je u provinciji Hispaniji na današnji dan 76. godine. Rimskim carem postat će 117. godine smrću cara Trajana. Hadrijan će ostati upamćen po više stvari, a prije svega pod nazivom "car - putnik". Taj naziv dobio je jer je veći dio svoje vladavine proveo putujući Carstvom i tako nadgledao stvari "iz prve ruke".

U provinciji Britaniji naredio je izgradnju zida (ostatci vidljivi i danas) da bi spriječio barbarske provale na taj teritorij, a time su i troškovi obrane bili smanjeni. Put ga je više puta odveo u Hispaniju, Afriku, istočne provincije i Grčku. U Grčkoj je rado boravio u Ateni, a u dva navrata sudjelovao je u Eleuzinskim misterijima
(https://inquanti.webnode.hr/l/eleuzinski-misteriji/).

Od građevinskih zahvata, kojih je bilo mnogo, valja istaknuti obnovu rimskog hrama Panteona izgrađenog tijekom vladavine cara Augusta.

Kraj njegove vladavine obilježit će Drugi židovski ustanak (ponegdje se vodi kao treći), koji je trajao od 132. do 136. godine. Pokušaja učvršćivanja rimskog religijskog sustava i carskog kulta među Židovima bio je povod za ovaj ustanak pod vodstvom Simona bar Kohbe. Kao i tijekom prvog ustanka, Rimljani su na početku pretrpjeli značajne gubitke. Simon bar Kohba uspio je tri godine voditi ustanak i dio Židova smatrao ga je obećanim mesijom kojeg su još uvijek čekali. Bar Kohba ubijen je 135. godine, a nakon gušenja ustanka došlo je do velike osvete Rimljana: uništavanje sela i gradova, raseljavanje stanovništva i promjena imena provincije.

Hadrijanov značaj za područje Hrvatske vidljiv je u tome što je oko godine 124. Cibalae (današnje Vinkovce) uzdigao na rang municipija, a oko 133. Mursu (današnji Osijek) uzdigao na rang kolonije.   

23. rujna 63. g. pr. Kr. - Rođen car August

Gaj Julije Cezar Oktavijan prvi je rimski car i vjerojatno jedan od najznačajnijih u čitavoj povijesti Rima. Najčešće ga se naziva August zbog titule koju mu je dodijelio Senat (augustus = uzvišen). Car August rodio se na dašanji dan u Rimu 63. g. pr. Kr. pod imenom Gaj Oktavijan. Njegov otac (istog imena) istankuo se kao namjesnik Makedonije, a majka Acija bila je nećakinja slavnog Gaja Julija Cezara. Cezar (Augustov praujak) ga je uzeo pod svoje okrilje te je August već u dobi od 15 godina obavljao manje državničke dužnosti. Nakon sudjelovanja u vojnoj kampanji u Hispaniji, Cezar ga je proglasio nasljednikom. Cezarovim ubojstvom 44. g. pr. Kr. Oktavijan će sebi dodati njegovo ime i mudrom politikom postati najvažnija osoba Rima. 

7. rujna 70. g. - Rimljani zauzimaju Jeruzalem u Prvom židovskom ustanku

Prvi židovski ustanak naziv je za vojne sukobe u kojima je Rimsko Carstvo gušilo ustanak domaćeg stanovništva u provinciji Judeji između 66. i 74. godine. Osvajanje Jeruzalema 70. godine de facto će označiti slom ustanka te će se u idućim godinama Rimljani obračunavati tek s manjim izoliranim postrojbama. 

Rimska vlast u provinciji Judeji pokazala se kao velik izazov i obilježena je stalnim nemirima domaćeg stanovništva. 66. godine to nezadovoljstvo prerasta u velik ustanak inače prilično heterogenih skupina u židovskom društvu (najpoznatiji su sicarii). U gradovima na obali grčko stanovništvo vršilo je nasilje nad Židovima što je samo pojačalo širenje ustanka i osvete. Prvi rimski pokušaj uspostavljanja mira u regiji završio je katastrofalnim porazom u kojem je uništena čitava rimska legija XII Fulminata te su zaplijenjene rimske opsadne sprave. Promjena u tijeku rata događa se kada car Neron imenuje Vespazijana zapovjednikom postrojbi u Judeji. Vespazijan u pohod kreće preko današnje Turske, a njegov sin Tit preko Egipta te uz vlastite legije i pomoćne postrojbe drugih podređenih naroda skupljaju silu od 60 000 vojnika i pustoše Galileju. Gradovi su sravnjivani sa zemljom, vojnicima je dopuštano divljačko ponašanje (pljačkanje, palež, silovanja, klanje i dr.). Do još povoljnije situacije za Rim dolazi početkom 68. godine kada izbija građanski rat između židovskih frakcija. Vespazijanu je ostalo samo da čeka ishod tog sukoba i u međuvremenu pljačka gradove sjeverno od Jeruzalema. Iste godine car Neron počinio je samoubojstvo što je prouzročilo sukobe za rimsko prijestolje i poznatu Godinu četiriju careva. Vespazijan, kojeg su njegove legije u Egiptu proglasile carem, iz tih sukoba izlazi kao pobjednik i odlazi u Rim, a njegov sin Tit dobiva zadatak dovršiti kampanju u Judeji. U proljeće 70. godine Tit je započeo opsadu Jeruzalema s još većom vojskom nego prvi put (oko 70 000 vojnika), ali osvajanje grada i dalje nije bio nimalo jednostavan zadatak. Iako je u Jeruzalemu tada boravilo puno izbjeglica, grad je imao dovoljne zalihu pitke vode za dugotrajnu opsadu. Grad je branilo 20 000 dobro naoružanih ljudi te su ga okruživale trostruke zidine. Mjesecima su trajale borbe u kojima se sistematično pristupalo napadima u kojima je ginulo mnogo vojnika. Tit je u jednom trenutku naredio izgradnju zidina oko grada da bi se potpuno presjekla opskrba branitelja hranom i vodom. Zid dužine 8 kilometara završen je u svega 3 dana te je na 13 kula postavljena vojska. 10. kolovoza dolazi do čuvenog paljenja Drugog jeruzalemskog hrama koji nikad više neće biti obnovljen i od kojeg će do danas ostati samo poznati Zid plača. Nakon osvajanja hrama na brdu, Rimljani su pljačkali i palili ostatak Jeruzalema te pobili preostale pobunjenike, a 7. rujna čitav grad je konačno osvojen. Rat je prouzročio smrt na desetke tisuća civila i vojnika, a Tit se vratio u Rim gdje mu je kasnije podignut slavoluk koji i danas simbolizira gušenje velikog židovskog ustanka. 

24. kolovoza 79. g. - erupcija Vezuva 

Prateći prvu i manju erupciju koja je rezultirala djelomičnom evakuacijom okolnih gradova, na današnji dan zbila se katastrofalna erupcija Vezuva, koja je praćena oblakom otrovnog plina stanovnike Herkulaneja i Pompeja zauvijek predala povijesti. Vezuv je za svog postojanja eruptirao više od 50 puta, ali erupcija 79. g. zasigurno je jedna od najpoznatijih. U svojoj prvoj fazi tog 24. kolovoza, Vezuv je izbacio golemu količinu kamenja, pepela i para (1,5 milijuna tona po sekundi) na više od 22 metra visine. Idućih 5 sati kamenje i projektili su poput kiše padali na okolne gradove te ih na takav način postepeno zatrpavali i uništavali. Druga faza erupcije dogodila se c. 17 sati nakon, kada je lava u potpunosti prekrila Herkulanej i Pompeje. Na ovaj su način oba u grada ostala konzervirana u prošlosti te postala gotovo neiscrpno vrelo izvora za proučavanje rimske arhitekture, svakodnevice, religijskih običaja itd.

Plinije Mlađi, povjesničar, odvjetnik i magistrat rimske države, bio je svjedok same katastrofe te nam je kao takav ostavio najstariji opis vulkanske erupcije u povijesti. Moderni vulkanolozi izraz "plinijska erupcija" i dalje koriste kako bi opisali erupciju vulkana koja je po svojim karakteristikama slična erupciji Vezuva.

Plinije je zapisao: "24. kolovoza, u rano poslijepodne, moja majka privukla je pažnju (Plinijevom ujaku) na oblak neobične veličine i izgleda. Njegov generalni izgled može se najbolje opisati usporedbom sa stablom bora, jer se uzdizao u visine na nekoj vrsti debla, a potom se dijelio u grane, pretpostavljam, zato što je potisnut gore prvim udarom potom ostavljen bez oslonca kako je pritisak popuštao, ili (zato što) je srušen svojom vlastitom težinom, tako da se širio i s vremenom raspršio. Ponekad je izgledao bijelo, ponekad umrljan i prljav, prema količini tla i pepela koje je nosio sa sobom."

Što se tiče samih žrtava, arheolozi su do sada otkrili oko 1 500 individua, ali ukupan broj stradalih i dalje ostaje nepoznat. Erupcija Vezuva u rimski je vokabular unijela i riječ vulkan - prema rimskom bogu vatre i metalurgije - jer sve do tada kao specifičan izraz ona nije postojala. 

18. srpnja 390. g. pr. Kr. - bitka kod rijeke Alije

Prema tradicionalnoj kronologiji, 390. g. pr. Kr. (novija istraživanja pokazala su da je 387. g. pr. Kr. vjerojatnija) rimska vojska bila je uništena na obalama rijeke Alije, nedaleko od samoga grada Rima, od strane keltske horde. Reagirajući na neuspjele mirovne pregovore i ubojstvo jednoga od svojih poglavica, koalicija Gala predvođena Brenom upustila se sa sjevera Apeninskog poluotoka u svojevrsnu kažnjeničku ekspediciju protiv Rimljana. Čuvši za vijest o neprijatelji koji dolazi s mora i s kraja svijeta donoseći rat (Livy, 5.37), Rimljani nisu poduzeli nikakve posebne mjere. Imenovanje diktatora, koje se u prošlosti toliko često provodilo i za manje prijetnje, nije učinjeno, a vodstvo nad rimskom vojskom predano je šestorici tribuna konzularnoga ranga. Kolikim su ljudstvom raspolagali Gali i Rimljani ne može se sa sigurnošću reći. Prema Plutarhu Rimljani su na svojoj strani imali 40 000 tek unovačenih vojnika i kao takvi nisu bili brojčano nadjačani. (Plut. Vit. Cam. 18). Diodor Sikulski s druge strane, piše da su Rimljani, ne bi li se suprotstavili galskoj prijetnji, pod oružje stavili sve vojno sposobne i da su kao takvi brojali 24 000. Bez obzira na točne brojke, bitka koja je potom uslijedila duboko će se urezati u pamćenje Rimljana, čak toliko da će 18. srpnja postati dies ater (crni dan; dies nefasti ­- nesretni dan) u rimskoj povijesti - dan žalosti na koji će biti zabranjeni svi državnički poslovi. Prema tradiciji, konzul M. Popilije Lenas izrekao je stanovnicima grada netom prije bitke ove riječi: Ovo nisu civilizirani ljudi koji će postati vaši saveznici onoga trenutka kad im zauzmete grad, već divlje zvijeri čiju krv moramo pustiti ili proliti našu. Na rimsku nesreću, dogodilo se upravo potonje.

Čini se kako je glavni problem Rimljana kod Alije bio podcjenjivanje galske sile. Kako nam prenose izvori, vojni tribuni niti su odabrali mjesto na kojem bi podigli logor niti su postavili obrambene jarke, što je inače bila normalna praksa. Da bi izbjegli eventualno opkoljavanje, tribuni su svoje borbene linije razvukli u tolikoj mjeri da su nepovratno oslabili centar vojske. U svom prvom naletu, elitni galski borci našli su se nasuprot najslabijih jedinica Rimljana, koje su natjerali u bijeg bez većih problem. Kako nam prenosi Livije: strah i misao na bijeg tako su ih obuzeli da ni na što drugo nisu mislili, pa je veći dio bježao radije prema Vejima, neprijateljskom gradu, iako je na toj strani bio Tiber kao prepreka, nego desnom obalom prema Rimu, svojim ženama i djeci (Livy, 5. 38). Uskoro, čitava vojska, demoralizirana i bez pravih vođa, našla se u rasulu, a Gali su počinili pokolj nad onima koji nisu uspjeli pobjeći.

Bez ijedne vojska koja se mogla naći između i njih i Rima, Gali su nakon bitke nastavili prema svom krajnjem odredištu. Na vijest kako je njihov grad nebranjen velik broj Rimljana pobjegao je u obližnja mjesta, a oni koji su ostali zabarakadirali su se na Kapitoliju, očekujući galsku vojsku. Bren je na čelu svojih ratnika stigao u Rim tri dana nakon Alije, samo da bi pronašao nebranjeni grad i sva njegova vrata otvorena. Tumarajući i pljačkajući gradom Gali su potom naišli na skupinu patricija koji su mirno sjedili u atrijima svojih kuća, ne želeći iste napustiti. Livije piše: naime, ništa drugačije nego kao obožavatelji gledali su na ljude koji su sjedili u predvorjima kuća, po ukrasima i držanju viši od onoga što je ljudsko, a po uzvišenosti, izrazu i ozbiljnosti lica, više slični bogovima. Dok su stajali pred njima kao da su kipovi, kažu da je jedan od njih, Marko Papirije, udario po glavi štapom od slonovače Gala koji je pomilovao njegovu bradu kakvu su tada svi imali, i time je započelo nasilje pa su pobijeni na svojim sjedištima (Livy, 5.41).

Shvativši da su Rimljani većinu blaga odnijeli sa sobom na branjeni Kapitolij, Gali su potom pokušali osvojiti isti. U cik zore, pokušali su se popeti na zidine i iznenaditi usnule Rimljane. I dok su to možda i mogli učiniti, nisu mogli iznenaditi guske božice Junone koje su ugledavši Gale svojim gakanjem i lepetanjem probudile usnule branitelje. Rimljani su potom uspješno odbili Gale, a kako su nakon sedmomjesečne opsade obje strane bile izmorene i pothranjene, odlučeno je kako će se sklopiti primirje. Vojni tribun Kvint Sulpicije i galski vođa Bren vodili su pregovore o miru, a prilikom vaganja otkupnine u zlatu Gali su namjerno izvršili netočno mjerenje. Kada je tribun upitao Brena što to čini, Bren je odgovorio: A što drugo, nego jao poraženima (Vae victis). (Plut. Vit. Cam. 28) Njegov odgovor gotovo je istovremeno postao poslovica. Ipak, Gali nisu uspjeli otići za zlatom. Za vrijeme trajanja opsade, Marko Furije Kamil, osvajač Veja, koji je zbog vjerojatno lažnih optužbi bio protjeran iz grada prije dolaska Gala, pojavio se pred Rimom s novom vojskom. Kamil je potom protjerao Gale, a nakon toga ih i u potpunosti porazio nedaleko od Rima. Predaje ga opisuju kao drugog osnivača Rima - alter conditor Romae, a ostao je i čuven njegov odgovor Brenu na upit zašto ne želi otkupiti grad zlatom. Domovina se ne brani zlatom nego željezom (Plut. Vit. Cam. 29), bio je Kamilov odgovor.

Bitka kod Alije i galska pljačka Rima označili su početak sukoba između Gala i Rimljana - sukoba koji će kulminirati Cezarovim osvajanjem keltskoga svijeta.

12. srpnja 100. g. pr. Kr. - rođen Gaj Julije Cezar

Na današnji dan rođen je jedan od najvećih vojskovođa svih vremena - Cezar. Njegov utjecaj na tijek rimske povijesti uistinu je golem.

Cezar već sa 16 godina ostaje bez oca i postaje glava svoje obitelji, a u to vrijeme dolazi do građanskog rata između Gaja Marija i Sule. Zbog obiteljske povezanosti s Marijem, Cezar je prisiljen bježati iz Rima i započinje svoju vojničku karijeru. U Rim se vraća tek nakon Suline smrti i tada kreće njegov politički uspon kroz službe tribuna, kvestora, edila, Pontifexa maximusa i pretora. 60. godine pr. Kr. Cezar je uspio postati i konzul, a iste godine je zajedno s Markom Licinijem Krasom (koji mu je otplatio dugove) i Gnejom Pompejem ustanovio Prvi trijumvirat. Njihov savez nije imao službeni status, a cilj je bio međusobno pomaganje u političkim probitku i djelovanje mimo Senata. Taj trijumvirat postojao je do Krasove smrti 53. g. pr. Kr. Jedna od najpoznatijih Cezarovih vojnih kampanja bila je ona u Galiji od 58. do 50. g. pr. Kr. kada je sa svojim legijama pokorio sve krajeve koje su nastanjivali Gali, a nakratko je u tim pohodima prešao i u Britaniju, te na teritorije germanskih plemena. Galija je bila opustošena, a stanovništvo u toj mjeri pobijeno i porobljeno da su ti krajevi bez većih problema ubrzo romanizirani. Primarni izvor za rat u Galiji ostavio je sam Cezar napisavši djelo Commentarii de Bello Gallico. Nakon Krasove smrti prisutno je sve veće neslaganje Cezara i Gneja Pompeja, a upravo na Pompejev nagovor Senat naređuje Cezaru da raspusti vojsku i vrati se u Rim. Cezar to odbija i s jednom legijom kreće na Rim, a kada je prešao rijeku Rubikon, to je označilo početak građanskog rata. Prema kasnijim autorima, Cezar je tada izekao slavno: "Alea iacta est (Kocka je bačena)." Tada počinje lov na Pompeja. Cezar je prvo pobijedio njegove pristaše u Hispaniji i Iliriku, a odlučujuća bitka dogodila se kod Farsale u Grčkoj 48. g. pr. Kr. U Rimu je Cezar proglašen diktatorom, ubrzo i drugi put konzulom, a njegova desna ruka postaje Marko Antonije. Cezarovi novi pohodi odveli su ga u Egipat, ali je Pompej tamo ubijen prije njegova dolaska. Navodno je vidjevši Pompejevu odrubljenu glavu Cezar zaplakao, a Pompejeve ubojice dao je pogubiti. U Egiptu se Cezar upleo u građanski rat gdje je podržavao Kleopatru koju je postavio za egipatsku vladaricu i s kojom je bio u vezi iz koje će se roditi sin Cezarion. Cezar je po povratku u Rim učvrstio svoju vladavinu, a Senat mu je zbog njegovih pohoda omogućio četiri različita trijumfa što svjedoči o njegovim postignućima. Nakon trijumfa Cezar se ambiciozno posvetio unutarnjem uređenju države jer je svu vlast de facto držao u svojim rukama, a postao je prilično popularan među nižim staležima društva. Zakonima je utjecao na poreze i dugove, a jedna od najpoznatijih reformi bila je reforma kalendara koji je po njemu dobio ime julijanski kalendar. Cezar je usvojio svog pranećaka Gaja Oktavijana koji će naslijediti njegova bogatstva i ime, a poslije postati prvi rimski car. Cezarova moć se dakako nije mnogima svidjela i počinje se kovati urota na čelu s Kasijem i Brutom. Na Martovske ide (15. ožujka) 44. g. pr. Kr. Cezar je, iako upozoren da se nešto sprema, došao u Pompejev teatar gdje su ga senatori ubili. Izboden je nožem 23 puta, a taj događaj postao je inspiracija brojnim umjetnicima tijekom kasnijih stoljeća pa sve do danas. Njegovo ubojstvo samo je otvorilo Pandorinu kutiju i događaji koji će uslijediti definitivno će označiti kraj republikanskog uređenja Rima. Ime Cezar (Caesar) kasnije će postati sinonim i titula koja će označavati vlast rimskih careva. 

22. lipnja 168. g. pr. Kr. - bitka kod Pidne 

Nakon rimske pobjede kod Kinoskefala 197. g. pr. Kr. i završetka Drugog makedonskog rata, Rim se etablirao kao vodeća snaga među brojnim grčkim gradovima-državicama. Ipak, ne želeći direktno aneksirati područje, Rimljani su nizom ugovora od teritorija Grčke efektivno stvorili vlastiti protektorat. Iako rimske legije ni u kom trenutku nisu bile vojno prisutne, izaslanici iz svih krajeva Grčke dolazili su dobrovoljno u Rim, ne bi li vrhovni arbitar riješio sukobe i probleme koji su se neminovno pojavljivali. Drugim riječima, položaj koji je Makedonija uživala u grčkome svijetu predvođena antigonidskom dinastijom, sada je preuzeo Rim. Smrću kralja Filipa, 179. g. pr. Kr., na makedonsko prijestolje zasjeo je njegov stariji sin Perzej - ujedno i posljednji vladar Makedonije iz antigonidske loze kraljeva, nasljednika Aleksandra Makedonskoga. U prvim godinama svoje vladavine Filip je, poput njegovoga oca, njegovao dobre odnose se Rimom. Ipak, rane 172. g. pr. Kr. stvari su se stubokom promijenile. Iako su povijesni izvori kada se radi o točnom uzroka rata pomalo nejasni, čini se da je Perzejevo nastojanje da Makedoniju ponovno učini vodećom snagom u Grčkoj bilo dovoljno da rimski patres objave rat Makedoniji. Nakon niza manjih okršaja, Treći makedonski rat kulminirao je bitkom kod Pidne. Rimske legije predvodio je iskusni vojskovođa, sada konzul, Lucije Emilije Paul. Paul je kasnije, prema Polibiju, priznao da nikada nije bio toliko prestrašen kao kada su dvije vojske stale jedna pred drugu i kada je vidio masu kopalja makedonske falange uperenu prema njima. Ipak, rimske manipularne legije ponovno su se pokazale nadmoćnijima od falange. Iako su makedonska koplja, duga gotovo 6 metara, inicijalno predstavljala nepremostivu prepreku legionarskim taktikama i njihovom kratkim mačevima, nefleksibilnost makedonske falange i činjenica da je njezina snaga ležala u čvrstim formacijama uskoro je došla na naplatu. Na naravnom terenu, ne mogavši koordinirati svoje linije, u redovima Makedonaca počele su se pojavljivati rupe, koje su Rimljani i više nego spremno iskoristili. Inicijalno su Rimljani na bojno polje doveli oko 38 600 vojnika te 22 bojna slona, dok su Makedonci na svojoj strani imali oko 43 000. Nakon bitke, c. 20 000 Makedonaca bilo je ubijeno, a njih 11 000 zarobljeno. Rimski gubitci brojali su jednu stotinu. Rimljani su kasnije tvrdili kako su kod Pidne u jednom danu pobili najviše neprijatelja u svojoj povijesti. Makedonski kralj Perzej u lancima je odveden u Rim, gdje je Paul proslavio veleban trijumf, a Makedonija ja podijeljena na četiri formalno autonomne republike koje su imale obvezu plaćanja godišnjeg danka.

21. lipnja 217. g. pr. Kr. - bitka kod Trazimenskoga jezera 

U jeku Drugog punskog rata, godinu dana nakon katastrofe kod Trebija, rimske su se republikanske legije našle još jednom poražene od strane Hanibala, velikog kartaškog vojskovođe, odlučnog stati na kraj širenju rimske vlasti. Kako bi se suočile s ovom prijetnjom, dvije rimske vojske pod zapovjedništvom novoizabranih konzula, u ranu zimu 217. g. pr. Kr., poslane su na sjever Italije ne bi li spriječile Hanibalovo daljnje napredovanje. Vojska pod zapovjedništvom Gneja Servilija Geminija odaslana je Ariminium (moderni Rimi), a ona pod zapovjedništvom Gaja Flaminija u Arretium. Ariminium i Arretium bila su dva mjesta gdje je Hanibal moga prijeći Apenine, a na Flaminijevu nesreću on se odlučio za potonji prijelaz. Kao izvrstan strateg Hanibal je znao kako pod svaku cijenu mora izbjeći otvoreni sukob s Rimljanima, stoga je njegova vojska nakon prelaska Apenina odlučila zaobići Flaminijeve položaje, marširajući dalje prema jugu. 

Flaminije je reagirao upravo kako je Hanibal očekivao. Nestrpljiv zapodjenuti bitku, naredio je svojim legijama da krenu u potjeru, usprkos činjenici da su njegove trupe bile brojčano slabije. Polibijev navod kako su rimski vojnici sa sobom ponijeli goleme količine lanaca koje su planirali iskoristiti na zarobljenim neprijateljima, možda najbolje svjedoči koliko su Rimljani podcijenili Hanibala. Dan prije bitke, 20. lipnja, Hanibalove trupe došle su do Trazimenskoga jezera, najvećeg jezera na Apeninskom poluotoku. Upravo je ovo mjesto Hanibal odabrao za svoju zamku i manevar koji je nemali broj puta koštao Rimljane njihovih života. Nakon što je uvidio kako cesta kojom će uskoro proći i Flaminije prolazi između obale jezera i okolnih brežuljaka, Hanibal je dio svoje vojske postavio na daljnjem kraju jezera, navodeći Rimljane da misle kako se pripremio za otvoreni sukob. Ipak, glavinu svoje vojske Hanibal je smjestio na brežuljke koji su pružali uzduž ceste. Rimske su se legije na ovaj način, iako nesvjesne, našle skučene između vode Trazimenskoga jezera i Hanibalovih prikrivenih trupa. Od trenutka kada su Rimljani ušetali u zamku Hanibalova je pobjeda bila osigurana. Ne mogavši organizirati svoje linije na tako skučenom prostoru, Rimljani su nakon gotovo tri sata borbe bili poraženi. Fabije Piktor tvrdi kako je život u ovoj bitki izgubilo 15 000 Rimljana, dok je njih 10 000 uspjelo pobjeći te se s vremenom vratiti u Rim. Hanibalovi gubitci, s druge strane, bili su puno manji te su brojali, ovisno o izvoru, između 1 500 i 2 500 žrtava. Prema Liviju, masakr kod Trazimenskoga jezera bio je toliki da ni jedna vojska nije bila svjesna potresa koji je upravo u tom trenutku pogodio Italiju. Isto tako, zbog količine krvi koja je više od tri dana ispunjavala jezero, malena rijeka koja ga je navodnjavala nazvana je Sanguineto - Krvava rijeka. 

9. lipnja 53. g. pr. Kr. - bitka kod Carrhae

Bitka kod Carrhae, pokraj današnjih ruševina grada Harana u Turskoj, bila je jedna od prvih bitaka rimsko-partskih ratova, a ujedno i jedan od najvećih poraza rimskih republikanskih legija. Godine 55. pr. Kr. Marko Licinije Kras i Pompej Veliki izabrani su za konzule. Zahvaljujući utjecaju koji su kao trijumviri uživali, obojica su si uspjela isposlovati bogate provincije za svoje prokonzulske mandate. Pompej je dobio na upravu Hispaniju, a Kras provinciju Siriju. Iako je slovio kao najbogatiji Rimljanin od svih, Krasovi vojni podvizi nisu bili dorasli onima Cezara i Pompeja. I ono malo vojnih uspjeha što je ostvario 71. g. pr. Kr. boreći se protiv Spartaka i njegove robovske vojske, rimske vlasti nisu procijenile vrijednim trijumfa. Za svoje zasluge Kras je dobio samo ovatio - manju procesiju. Uspješna kampanja riješila bi njegove probleme i napokon mu osigurala vojne počasti za kojima je toliko žudio. Kras je rješenje potražio na Istoku. 

U proljeće 54. g. pr. Kr., odmah na početku svog prokonzulskog mandata, zapovjedio je niz manjih proboja uzduž partsko-rimske granice, ne bi li svog neprijatelja prisilio na sukob. Iako su Parti u nekoliko navrata pokušavali sklopiti sporazum s Krasom, general je bio odlučan u svoj namjeri. Početkom lipnja sljedeće godine, nakon kraće zimske stanke, Kras je na čelu 7 legija (c. 35 000 vojnika), 4 000 konjanika te isto toliko lakih pješaka, krenuo je u susret partskoj vojsci. Svoje legije rasporedio je uzduž rijeke Balīkh - jedan od Eufratovih pritoka. Njegova nesigurnost u vojnim pitanjima odmah je isplivala na površinu. Iako je inicijalno svojim legijama zapovjedio da razviju dugačku liniju s konjanicima na bokovima, Kras je u posljednji trenutak zapovjedio da legije formiraju duboki borbeni četverokut. Svaka strana četverokuta sastojala se od 12 kohorti na čijim su se bokovima nalazili konjanici. U susret Rimljanima marširala je partska sila, koja se Krasu učinila iznimno malom. Parti su na svojoj strani imali 9 000 strijelaca na konjima te 1 000 katafrakta - teško naoružanih konjanika. Ovi vojnici bili su najbliže srednjovjekovnim vitezovima što je antika mogla pružiti. Svjestan rimske brojčane premoći partski general Suren morao se osloniti na lukavštinu. Prvo je dodatno smanjio broj vojnika u svojim prednjim redovima - kako bi njegova vojska izgledala još slabijom, a potom je svojim teško naoružanim konjanicima navukao tunike kako bi prikrio njihovu pravu prirodu. Nasrtaj lakog konjaništva na svoj borbeni četverokut Rimljani su vrlo lako mogli izdržati. Međutim, nasrtaj teško naoružanih katafrakta Rimljanima je već u prvom nasrtaju pružio velike gubitke. Druga strateška odluka Surena bila je izbjegavanje direktnog sukoba. Partski je general bio svjestan da će ga legionari, ukoliko ga uspiju uvući u blisku borbu, brzo pobijediti. Iz tog razloga, svojim konjanicima-strijelcima naredio je konstantno uznemiravanje rimske borbene formacije i stalno ispaljivanje strijela. Kras je bio siguran da će strijelcima kad-tad ponestati projektila te je strpljivo čekao direktan sukob, podnoseći pri tome velike gubitke. Ipak, ono što Kras nije znao je da je Suren osigurao c. 1 000 deva napunjenih strijelama te su se partski konjanici konstantno mogli opskrbljivati istima bez da baražna vatra prestane. Kras je potom naredio svome sinu Publiju da povede odred od 8 kohorti, 1 300 konjanika i 500 strijelaca da krenu u susret konjanicima i pokušaju ih uvući u bliski sukob. Odglumivši povlačenje, konjanici su natjerali legionare u potjeru te ih odvukli u zasjedu. Prilikom ovoga manevra život je izgubio i sam Publije. Kad je Kras vidio kako Parti paradiraju glavom njegova sina, pokušao je motivirati svoje vojnike na sveopći juriš. Ipak, demoralizirani padom jednoga od legata legionari su klonuli duhom, a partski konjanici ubrzo su ih okružili. Dolaskom noći, Rimljani su se odlučili za povlačenje ostavljajući za sobom oko 4 000 svojih suboraca koji su bili previše ranjeni za kretanje. Idućeg jutra Parti su pobili sve koje su zatekli u rimskome kampu. 

Sam Kras svoj kraj nije dočekao na bojnom polju. Umjesto toga, Parti su generala namamili na lažne pregovore gdje su mu odsjekli glavu. Neki izvori tvrde kako su Parti kao odgovor na Krasovu pohlepu u njegovo grlo izlili rastopljeno zlato. Drugi pak drže da je njegovo tijelo poslano partskom caru gdje je služilo kao rekvizit za jednu grčku tragediju. Poraz kod Carrhae bio je za Rimljane najgori vojni poraz nakon bitke kod Kane, nekih 160 godina ranije. Plutarh procjenjuje da je od ukupno 43 000 vojnika, njih 20 000 bilo ubijeno, a 10 000 prodano u ropstvo. Krasova smrt, osim je što je uzdrmala rimsku vlast na Istoku, destabilizirala je i srce same Republike. Njegovom smrću, savez trojice počeo se polako, ali sigurno raspadati. Kraj trijumvirata dovest će s vremenom do građanskoga rata 49. g. pr. Kr., koji će otvoriti jedno novo poglavlje u rimskoj povijesti. 

15. svibnja 392. g. - Valentinijan II. pronađen mrtav u svojoj bečkoj rezidenciji

Valentinijan II., punoga imena Flavije Valentinijan, rođen je 371. godine u modernoj Njemačkoj. Bio je sin rimskoga cara Valentinijana I. i njegove druge žene, Justine. Sa samo četiri godine, 22. studenog 375. godine, pet dana nakon očeve smrti, mladi Valentinijan proglašen je carem u Aquincumu (moderna Budimpešta). Iako je proklamacija bila donesena bez odobrenja dva živuća cara, Valensa i Gracijana, obojica su kasnije prihvatila Valentinijana i dozvolila mu da, pod regentstvom svoje majke, upravlja Italijom, Afrikom i Ilirikom.

Tijekom čitave svoje vladavine čini se da Valentinijan nije imao nikakvog pravog autoriteta te je bio samo politička figura u rukama različitih interesnih skupina. Nakon kratke uzurpacije vlasti, Valentinijan je nad Zapadom nastavio upravljati iz Galije, koja je bila pod kontrolom Arbogasta - regenta novog istočnog cara Teodozija I. Velikog. Sukob između ove dvojice, vjerojatno je bio i uzrokom njegove smrti, 15. svibnja 392. godine. Upravo na današnji dan Valentinijan je pronađen obješen u svojoj carskoj rezidenciji. Iako je Arbogast Valentinijanovu smrt opisao kao samoubojstvo, većina izvora se slaže da je upravo on naložio carevu smrt.

10. travnja 401. g. - rođen budući car Teodozije II.

Kao unuk Teodozija I Velikog, koji je 395. g. podijelio jedinstveno Rimsko Carstvo na dvije polovice, Teodozije II bio je vladar Istočnog Rimskog Carstva od 408. - 450. g. Njegov otac Arkadije 402. g. učinio ga je svojim suvladarom, a nakon očeve smrti Teodozije je postao jedini vladar Istoka. Za vrijeme njegove vladavine, ponovno su uspostavljeni dobri odnosi sa zapadnom polovicom Carstva - obje polutke priznale su jedna drugoj granice te se složile da iste bude razvojačene. Njegova vanjska politika uvelike je bila opterećena stalnim sukobima s Vandalima, Perzijancima i Hunima. Iako su njegovi generali pobijedili Perzijance 422. i 477. g., Teodozijeve kampanje protiv Vandala u Africi pokazale su se velikim neuspjehom. Velik problem, također, caru su predstavljali i Huni, koji su između 441. i 443. g. opustošili dunavske provincije. Na carevu inicijativu 431. g. sazvan je i Efeški sabor na kojom se razriješilo pitanje nestorijanstva i pelagijanstva, a Mariji, Isusovoj majci, službeno je priznat naslov Theotokos - Bogorodica. Teodozijevo ime veže se uz još tri značajna projekta. Godine 413. car je okružio Konstantinopol neprobojnom serijom zidina (tzv. Teodozijeve zidine), a 425. g. potpomogao je osnivanje sveučilište i dao sastaviti zbirku zakona koja je poslije dobila ime "Teodozijev zakonik" (Codex Theodosianus). Bila je to zbirka zakona Rimskoga Carstva iz vremena kršćanskih vladara nakon 312. g. Umro je od posljedica ozljeda zadobivenih u lovu, a njegova kćer Licinija potom je udana za zapadnorimskog cara Valentinijana III.