Keltska invazija Grčke

Autor: Franjo Lacković 

...oni koji su živjeli pokoreni su čistom silom i svakim oblikom bijesa ljudi koji su bili udaljeni od milosti jednako koliko su bili udaljeni od ljubavi: parili su se s umirućima; parili su se s već mrtvima...

Bez opisa i spekulacija grčkih i rimskih pisaca, naše razumijevanje željeznodobnih zajednica centralne i zapadne Europe - tradicionalne domovine Kelta - bilo bi uvelike drugačije. Puki arheološki dokazi omogućili bi nam jednu skicu ratničkoga društva fokusiranog poglavito na centralnu i zapadnu Europu. Demonstrirali bi nam rađanje jedne kulture čije su se vrijednosti i tehnologija, prikazani poglavito u materijalnoj kulturi prikupljenoj na keltskim grobljima, raširili velikim dijelom Europe, od sjeverne Francuske do Rumunjske te od Poljske do doline rijeke Po. Ono što ne bi mogli vidjeti bio bi dugi period sukoba i neprijateljstva između keltskih zajednica doline rijeke Po i rimskoga svijeta. Nadalje, bili bi nesvjesni nasilnih pljački keltskih plemena duboko u samu Grčku tijekom 3. st. pr. Kr., ali i velikih migracija sa srednjeg Dunava u srce Male Azije koje su potom uslijedile.

Prvi zapisi grčkih pisaca o keltskim zajednicama središnje Europe bili su u velikoj mjeri neutralni. Malo pažnje pridavano je čudnim ljudima koji su živjeli na granicama tada poznatog svijeta. Geograf Hekatej iz Mileta, koji je pisao krajem 6. st. pr. Kr., bio je svjestan da je grčka kolonija Massilia, osnovana oko 600. g. pr. Kr., ležala u zemlji zvanoj Ligurija te kako se ista nalazila blizu teritorija Kelta koji su držali naseobinu Narbonu. Upravo je Massilia bila prva grčka kolonija koja je uspostavila kontakt i diplomatske odnose s Keltima u Galiji. Ti su odnosi, ovisno o političkim prilikama, ponekad bili prijateljski, a ponekad ispunjeni netrpeljivostima i manjim sukobima. Herodot iz Halikarnasa, pišući u ranom 5. st. pr. Kr., spominje Kelte u svojoj Historiji, naglašavajući kako je njegovo znanje o Zapadu nesavršeno. Kao takvo, ono nam je pružilo tri geografske činjenice o Keltima: da je izvor rijeke Dunav duboko u keltskoj zemlji, pored keltskog grada Pyrene te da Kelti žive zapadno od Heraklovih stupova. Do 4. st. pr. Kr. Grci su prihvatili kako Kelti naseljavaju široka prostranstva zapadne Europe, rasprostirući se od Iberije sve do gornjeg toka rijeke Dunav. Efor, pisac Opće historije, spominje Kelte kao jedan od četiri velika barbarska naroda, svrštavajući ih tako među Skite, Perzijance i Libijce. Svojim zapisima uvelike je pripomogao u shvaćanju prirode zemlje koja se nalazila na periferiji tada poznatog svijeta.

Razdoblje 4. st. pr. Kr. bilo je doba kada su se informacije o Keltima počele akumulirati, ali i vrijeme kada su se keltske postrojbe počele uključivati u političke i vojne događaje mediteranskoga svijeta, ili kao naseljenici ili kao pljačkaši i plaćenici. Znanje o keltskim migracijama prema dolini rijeke Po te o njihovim pljačkama duboko u Apeninski poluotok uskoro je stiglo i do samih Grka te stoga ne treba čuditi činjenica kako su keltske plaćeničke postrojbe uvelike bile korištene u ratu između Sparte i Tebe, 367. g. pr. Kr.

Vidjevši njihovu silinu iz prve ruke, Platon u svojim Zakonima opisuje Kelte kao ratnički narod sklon teškom opijanju. Jedan od najboljih opisa Kelta ovoga razdoblja pruža nam i Aristotel. On kazuje kako su Kelti svoju djecu izlagali surovoj sjevernoj klimi s iznimno malo odjeće te kako je pretjerana pretilost među muškarcima bila kažnjiva. Bili su okrutan i snažan ratnički narod koji je malo pažnje davao svojim ženama i više volio muška društva, pritom zadržavajući stroga pravila o ljubaznosti posebno prema strancima. Puno bolje viđenje o Keltima Grci i Rimljani su dobili tijekom 4. i 3. st. pr. Kr. kada su Kelti kao horde ratnika, ponekad praćene i svojim obiteljima, provalili u Italiju, Grčku i Malu Aziju.

Upravo je keltska invazija Grčke bio posljednji impuls migracija, čiji je glavni pokretač bila prenapučenost centralne i zapadne Europe, kao i s njom povezan nedostatak resursa. U ovakvim okolnostima pojedine ratničke vođe započele su svoje pljačkaške pohode provoditi u sve udaljenijim krajevima, da bi se isti s vremenom pretvorili u pokušaje naseljavanja novih prostora. Ove skupine nisu se sastojale samo od ratnika već i od jednakog broja žena, djece i starijih. Upravo se keltska invazija Grčke i Balkanskog poluotoka treba promatrati u ovim okvirima. Naime, tijekom 4. st. pr. Kr. Kelti su se naselili širom srednjeg dunavskog bazena i do 300. g. pr. Kr. započeli s pljačkanjem i pustošenjem Balkanskog poluotoka. Naoružani dugačkim mačevima i jašući na konjima, Kelti su u silovitom prodoru prema jugu Balkana lako svladavali razjedinjene plemenske zajednice. Daljnji prodor na jug bio je u ovom trenutku onemogućen snažnom državom koju su stvorili Filip II., a potom i njegov sin Aleksandar Veliki. Iz ovog perioda poznat nam je i sukob između Kelta i plemena Ardijejaca, a jednu od epizoda zabilježio je i grčki povjesničar Teopomp, kada su se Kelti da bi svladali ardijejsku vojsku poslužili lukavstvom. Naime, Kelti su znali za njihovu slabost prema jelu i piću te su se u jeku sukoba povukli iz logora ostavivši na vidljivom mjestu jelo i piće u koje su prije toga stavili otrovne trave. Ne sluteći na zlo, Ardijejci su se u tom trenutku bacili na hranu i piće, zaboravivši na neprijatelja koji se uskoro vratio i porazio ih bez većih problema.

Za vrijeme svog zadržavanja u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka i Podunavlja Kelti nisu zaboravili glavni cilj svog pohoda. Nekoliko desetljeća nakon Aleksandrove smrti, 280. g. pr. Kr., kada je Makedonija usred borbi Aleksandrovih nasljednika počela proživljavati tešku krizu, Kelti su s tri vojske, c. 85 000 ljudi, odlučili krenuti prema jugu. Treba napomenuti kako je ova brojka, osim vojnika, vjerojatno uključivala i velik broj žena i djece. Osim slabljenja makedonske države, Kelti su iskoristili još jednu olakotnu okolnost. Epirski kralj Pir, koji je jedini mogao predstavljati prepreku njihovim namjerama, u to je vrijeme bio u Italiji, spreman izgraditi veliko carstvo na Zapadu. Što se tiče Makedonije, u to se vrijeme na prijestolju nalazio tek nedavno ustoličeni Ptolomej Keraun. Uvjeren da će njegova falanga biti sposobna samostalno se oduprijeti napadačima, odbio je pomoć od 20 000 vojnika što mu je ponudio dardanski kralj, samo da bi ga keltska vojska, pod zapovjedništvom Bolgiosa, potukla do nogu. Sam Ptolomej pao je na bojnom polju, a Kelti su strahovito poharali zemlju. Prema svjedočanstvu Justina, Makedonci s vrha zidina svojih gradova dizahu ruke k nebu, zazivajući imena Filipa i Aleksandra kao bogova zaštitnika svoje domovine. Pauzanije opisujući zvjerstva koja su Kelti počinili piše: ...najveća zla za koja sam ikad čuo, kao da nisu zločini ljudskih bića uopće. Ubili su svakog muškarca tog naroda (stanovnike Kalliona), stare ljude također kao i djecu koja su još bila na dojki; i Kelti su pili krv i jeli meso poklane djece koja su bila najdeblja od mlijeka. Svaka žena i zrela djevica s mrvicom ponosa ubila se kad je grad pao; oni koji su živjeli pokoreni su čistom silom i svakim oblikom bijesa ljudi koji su bili udaljeni od milosti jednako koliko su bili udaljeni od ljubavi: parili su se s umirućima; parili su se s već mrtvima... (Paus. l0.22.2).

Druge dvije keltske vojske, predvođene Brenom i Akihorijem nisu se zaustavile u Makedoniji već su nastavila svoj put prema Grčkoj i bogatim Delfima. Ako je vjerovati Pauzaniju, Bren je tada nagovorio i ostale plemenske poglavice da se pridruže pohodu, tako da je njihova združena vojska brojala čak 152 000 pješaka i 20 000 konjanika.

Na vijest o tako golemoj sili koja se približavala njihovim gradovima, Grci su brzo oformili koaliciju te su se Keltima odlučili suprotstaviti na istom mjestu gdje se spartanski kralj Leonida, 200 godina ranije, odlučno suprotstavio Perzijancima - kod Termopila. Tijekom prvobitnog napada Bren je izgubio veliki broj vojnika, a dok su njegove trupe pronašle prolaz kojim bi zaobišli grčke linije, Grci su se već povukli na svojim brodovima. Bren je tada nastavio svoj put prema Delfima, ali drugi poraz koji je ondje pretrpio bio je i njegov konačni. Dio preživjelih Kelta, nakon toga, pobjegao je u Malu Aziju - dio koji je nakon toga nazvan Galacijom, dok se veći dio odlučio vratiti na sjever. Upravo je ova skupina morala izdržati velike napore da se probije do svog odredišta. Mnogi su pali od ruku lokalnih plemena i makedonske vojske, koja nije zaboravila zločine koje su činili u vrijeme kada su prelazili njihovu zemlju prema Grčkoj. Oni koji su se uspjeli vratiti u Podunavlje, poznatiji nam danas pod imenima Skordisci i Taurisci, sačuvali su svoju kulturu i identitet sve do dolaska Rimljana i potpune romanizacije ovih prostora tijekom 1. st.

I Pauzanije i Justin, naši primarni izvori za keltsku kampanju, jasni su kada navode kako Kelti nisu uspjeli opljačkati Delfe. Ipak, u rimskoj literarnoj tradiciji, počevši s Ciceronom, pronalaze se zapisi koji govore kako su Kelti ipak uspjeli opljačkati Delfe te zlato iz delfijskog proročišta donijeti nazad u Galiju, konkretno grad Tolosu (današnji Toulouse). Krajem 2. st. pr. Kr., u jeku velike migracije germanskih i dijelom galskih plemena, konzul Kvint Servilije Cepion poslan je u Transalpinsku Galiju kako bi uspostavio red. Nakon što je pokorio Tolosu, Cepion je u Rim poslao izvještaj o golemih 15 000 talenata zlata i srebra koje je pronašao u okolici grada. Rimski je Senat potom naredio da se plijen dopremi u Rim i iako je srebro pronašlo svoj put do grada, zlato nikad nije stiglo na svoje odredište. Prema ondašnjim pričama, zlato su na putu prema Rimu ukrali razbojnici, ali se već od samih početaka nagađalo kako su plaćenici djelovali po nalogu samoga Cepiona. Godinu dana kasnije, 105. g. pr. Kr., kada je Cepion služio kao prokonzul u Galiji, odbio je surađivati s tadašnjim konzulom Gnejem Malijem, što je kao posljedicu imalo smrt više od 80 000 legionara u bitki kod Arauzija. Cepionu je iste godine plebiscitom oduzet imperium te je mu je uskraćena vatra i voda. Za to koliko ima istine u priči o blagu Tolose, indikativna bi mogla biti činjenica da je 103. g. pr. Kr. pučki tribun Norban donio Lex Norbana de auri tolosani quaestione, čime je utemeljio specijalnu komisije za istraživanje nestanka blaga. Prema rimskom povjesničari Kasiju Dionu (Dio, 27) brojni prominentni članovi rimskog društva su ispitani i osuđeni, ali zlato nikada nije pronađeno.

Bibliografija:

Cunliffe, Barry. The Ancient Celts. London: Penguin books, 1997.

Haywood, John. The Historical Atlas of the Celtic World. London: Thames & Hudson, 2001.

James, Simon. Exploring the World of the Celts. London: Thames & Hudson, 1993.

Kostam, Angus. Historical Atlas of the Celtic World. London: Mercury Books, 2003.