Trojanski rat - između mita i stvarnosti

Autor: Franjo Lacković

Zahvaljujući modernim iskapanjima sada znamo da se Troja prostirala na površini od otprilike 75 jutara s donjim gradom koji se pružao ispod citadele. Donji dio grada bio je krcat kućama, trgovinama, radionicama, umjetničkim studijima, štalama, svetištima pa čak i liječničkim urednima.

I Grci i Rimljani podjednako, često su voljeli prepričavati priču o Trojanskome ratu, ali najranija i svakako najprestižnija verzija priče ona je grčkog pjesnika Homera. Živeći oko 700 g. pr. Kr. u današnjoj Turskoj, Homer je sastavio dvije epske poeme o davno zaboravljenim junacima - Ilijadu, priču o Troji ili Iliju, te Odiseju, priču o junaku Odiseju. Fokus obje, Trojanski rat, zbio se otprilike 500 godina prije Homerova rođenja.

Prema mitu, Trojanski rat bio je golemi konflikt koji je trajao 10 godina. U tome ratu, čitava Grčka našla se ujedinjena protiv jednog zajedničkog neprijatelja - Troje i njezinih saveznika. Moćni heroji borili su se na obje strane, a čak su Amazonke i Etiopljani imali priliku priključiti se sukobu, prije nego što je rat bio gotov. Olimpski bogovi također su odigrali veliku ulogu. Povod ratu je bila žena - Helena, predivna spartanska kraljica, poznatija kao Helena od Troje.

Helenu je od njezinog muža, spartanskog kralja Menelaja, oteo trojanski princ Paris te odveo u Troju misleći kako će mu zidine Prijamova grada pružiti utočište. Ipak, Helenin muž i njegov brat, mikenski kralj Agamemnon, formirali su koaliciju te se zaputili prema Troji. Iskrcavši se pred njezinim obalama, združene ahejske snage postavile su ultimatum - ili će Trojanci vratiti Helenu njezinom suprugu ili će doći do rata. Trojanci su odbili ultimatum i ono što je uslijedilo bila je devetogodišnja opsada grada. Za kraj rata trebalo je pričekati junaka Odiseja koji je uvidio kako se Troja može osvojiti jedino pomoću lukavstva. Svojim "trojanskim konjem" uspio je ubaciti grčke vojnike u grad koji je potom opljačkan i spaljen, a od brojnih trojanskih junaka preživio je samo Eneja i mala skupina trojanskih izbjeglica. Bile su to iste izbjeglice koje su prevođene Enejom prešle Mediteran i na obali rijeke Tiber, prema jednoj od legendi, osnovale Rim. No, ima li u ovome mitu istine. Zahvaljujući nedavnim istraživanjima povjesničari su polako počeli rješavati ovaj misterij.

Između 1450. i 1180. g. pr. Kr. Grčka je bila podijeljena na niz različitih ratničkih državica od kojih su najvažnije bile Mikena, Teba, Tiryns i Pylos. Njihovu civilizaciju jednom riječju nazivamo mikenskom. Pripadnici ove civilizacije pričali su grčki, kako nam svjedoče tisuće tekstova pisanih linearom B, prethodnikom grčkog alfabeta, a štovali su i iste poganske bogove o kojima nam Homer priča u Ilijadi. Mikenski kraljevi živjeli su u palačama koje su bile ukrašene brojnim umjetničkim dijelima, političke elite nosile su skupocjenu i elegantnu odjeću, dvorski službenici nadzirali su ekonomski život kraljevstva, a njihovi inženjeri gradili su ceste, mostove, podizali fortifikacije, isušivali močvare i gradili impozantne grobnice. Sam grad Mikena poznat je po svojim "kiklopskim zidinama" i Lavljim vratima koja i danas impresioniraju posjetitelje. U 15. st. pr. Kr., Mikenjani su pokorili Kretu, jugozapadne egejske otoke i grad Milet, smješten na zapadnoj obali Anatolije. Idućih nekoliko stoljeća poduzimali su vojne pohode, ostvarivali bogate diplomatske i trgovačke kontakte, dogovarali brakove između kraljevstava itd. Njihove trupe marširale su istočno u Liciju (jugozapadna Tursku) i Cipar, provocirale pobune u zapadnoj Anatoliji te s vremenom zagospodarile sjeverozapadnim Egejom.

U kasnom brončanom dobu, zapadnoj Anatoliji nije nedostajalo kraljevstava, ali najvažnije je bilo grad koji su Hetiti zvali Wilusa. Predmet internacionalnog konflikata i građanskog rata, Wilusa je, prema znanstvenom konsenzusa, grad koji su Grci prvo nazvali Wilion, a potom Ilion - Troja. Osim o Troji, hetitski izvori također govore o velikom kraljevstvu preko mora koje su nazivali Ahhiyawa, odnosno Achaens tj. mikenskom kraljevstvu. Ahhiyawa pismo svjedoči o korespondenciji između mikenskoga kralja i hetitskoga cara oko 1250. g. pr. Kr.

Troja je bila veleban grad više od 2 000 godine. Kao najveći grad Egejskoga mora i veliki regionalni centar, kasnobrončanodobna Troja kontrolirala je važne luke i bila zaštićena kompleksnim obrambenim sustavom koji se sastojao od zidova, jaraka i drvenih palisada. I dok su današnji ratovi najčešće rezultat impersonalnih sila, bile one ekonomske, političke ili kulturološke, za kasnobronačnodobne kulture rat je bio osobna stvar. Ratovi su, između ostalog, često izbijali zbog osveta, uvreda i bračnih razmirica. Pisma iz Amarne (c. 1300 g. pr. Kr.) koja svjedoče o korespondenciji između Egipta, Kanaana i Hetitskoga Carstva nude brojne primjere istoga - ratovi su se vodili ne bi li se osvetilo ubojstvo dragog člana obitelji, kažnjeničke ekspedicije poduzimane su zbog propalih brakova itd. Kada je Homer zapisao da je uzrok rata bila ljubavna svađa oko kraljice, uklopio se u brončanodobni okvir.

Dakako, ne postoje nikakvi povijesni dokazi da je Helena uistinu postojala, ali određena osobna imena koja koristi Homer spominju se napisana i linearom B (primjerice ime Ahilej) i u hetitskim izvorima. Hetitski izvori govore o Attarrisiyu - Atreju, Agamemnonovom ocu i o Tawaglawa, bratu kralja Ahhiyaea. Danas će većina povjesničara Tawagalawu izjednačiti s Eteoklom, mitskom vladaru grada Tebe. Kod Homera, trojanski princ spominje se pod nazivom Hektor ili Aleksandar, a upravo hetitski izvori govore o trojanskom kralju Alaksandu i spominju ime Pari-zitis. Osim toga, hetitiski i mezopotamski izvori onoga doba svjedoče o još jednoj činjenici, a to je da su opsade gradova, a još više njihovi pokušaji osvajanja na juriš iziskivali velika sredstava i ljudskost. Ne iznenađuje stoga što su isti prepuni različitih trikova i smicalica, koji kazuju kako se neprijateljski grad može najlakše osvojit. Upravo jedan od popularnijih trikova bio je odglumiti povlačenje, kao što su Grci učinili Trojancima.

Sama potraga za Prijamovim gradom otpočela je kada je 1871. g. njemačko-američki biznismen Heinrich Schliemann počeo iskapati brežuljak u sjeverozapadnoj Turskoj, južno od ulaska u Helespont. Schliemann se u svom radu oslanjao na raniji rad Franka Calverta, američkog konzula na tom području, a njegov brežuljak nazvan je Hisarlik - turski naziv za "mjesto fortifikacije". Schliemann je vjerovao da je pronašao Troju. Iako je Schliemann bio arheolog-amater, a u jednu ruku i manji prevarant, njegov rad na znanstveniju osnovu postavio je njemački arhitekt Wilhelm Dörpfeld, koji je provodio iskapanja od 1893. do 1894. g. Idući u redu bio je američki arheolog Carl Blegen koji je vodio iskapanja između 1932. i 1938. g., a između 1988. i 2012. g. zajednički njemačko-američki arheološki tim, pod rukovodstvom Manfreda Korfmanna, Ernesta Pernicka i Briana Rose, iskopao je Troju. Kasnobrončandobna Troja bila je veleban grad koji je, zbog svog strateškog položaja na ulasku u Helespont kontrolirao prolaze kroz Mramorno i Crno more. Troja danas, sastoji se od nekoliko razina koje zajedno tvore umjetno stvoreni humak visok otprilike 15 metara. Ovaj humak ne predstavlja ostatke samo jednoga grada već je zapravo ostatak deset naseobina datiranih između 2920. i 1300. g. pr. Kr. Očito pitanje za arheologe bilo je, koja je Troja ona Homerova? Schliemann je pretpostavljao da je to Troja II (2550. - 2250. g. pr. Kr.). Troja ovoga perioda bila je izgrađena od ćerpiča, imala je citadelu, hramove, masivne rampe te kompleks kraljevskih palača. Schliemann je također pronašao sofisticiranu keramiku kao i ono što će se kasnije nazvati "Prijamovim blagom" - spremište zlata i drugih artefakata. Nakon što je iskopao masivne fortifikacije Trojine citadele, koje je naznačio Troja VI (1740. - 1180). g. pr. Kr. Wilhelm Dörpfeld ih je s više kredibiliteta identificirao s Homerovom trojom. Generalno prihvaćena kao vrhunac trojanske kulture, ova Troja bila je otprilike 1 000 godina starija nego ona Schliemannova. Njegov nasljednik Blegen, proveo je dodatne kategorizacije te promijenio Dörpfeldovu identifikaciju u Troja VII, dok većina novijih iskapanja identificira Homerovu Troju kao Troju VI, datiranu između 1300. - 1210/1180. g. pr. Kr. Ipak, najvažniji novitet nisu bile promjene u nomenklaturi i dataciji već u načinu na koji je arheološki lokalitet tretiran.

Prethodno novijim istraživanjima, znanstvenici su smatrali kako je Troju činila jedna manja citadela sa svojim impresivnim kamenim fortifikacijama, ali površine svega pola jutra. Zahvaljujući modernim iskapanjima sada znamo da se Troja prostirala na površini od otprilike 75 jutara s donjim gradom koji se pružao ispod citadele. Donji dio grada bio je krcat kućama, trgovinama, radionicama, umjetničkim studijima, štalama, svetištima pa čak i liječničkim urednima. Pretpostavka je da je Homerovu Troju naseljavalo nekoliko tisuća ljudi - ne više od 10 000. Zid dug 1,6 km branio je donji dio grada, a sastojao se od kamenog temelja i superstrukture od ćerpiča. Izvan zida nalazio se jarak, urezan u stijene i drvena palisada dok je opskrbu grada vodom osiguravao podzemni izvor - štovan kao jedno od božanstava - do kojeg se dolazilo kroz tunel dug 150 m. Isti je bio urezan u stijenu. Zidine citadele bile su duge 350 m, visoke 10 i više od 5 m debele. Sama kamena baza, visoka 6 m, bila je blago nakošena što je uvelike otežavalo penjanje po zidovima. Na kamenoj bazi nalazila se 4 m visoka superstruktura od ćerpiča, a 9 m visok toranj branio je južna vrata, vjerojatno glavni ulaz u grad. Homerov opis Troje, dakle, mogao bi biti i arheološki posvjedočen. Oko 1180. g. pr. Kr. Troja VI je uništena. Osim tragova požara, arheolozi su također pronašli brončane vrhove strijela, koplja, praćke te nepokopana ljudska tijela - sve to sugerira da je neki oblik katastrofa pogodio Troju pred kraj brončanoga doba. Arheološke iskopine također potvrđuju prisustvo hetitskog jezika u Troji, što ojačava tezu su Hetiti bili trojanski saveznici. Tekstovi također demonstriraju kako su se Grci često upuštali u ratove i diplomatske aktivnosti s Hetitima u Maloj Aziji. Sukobi Mikenjana i Hetita i više su nego vjerojatni, a njihov glavni motivator vjerojatno je bila kolonijalna ekspanzija te kontrola trgovinskih ruta. Ipak, ti pojedinačni sukobi teško da su mogli biti na razini Homerova rata, ali su kolektivno mogli poslužiti kao inspiracija za njegovu epsku priču. Uostalom, nikada nije ni postojao razlog da bi se posumnjalo u činjenici da se nekakav oblik Trojanskoga rata uistinu i dogodio. Isto tako, slom Homerove Troje oko 1200. g. pr. Kr., povjesničari su nedavno počeli stavljati u jedan širi okvir sloma brončanoga doba i njegovih civilizacija uopće. Moćne, napredne civilizacije nestale su preko noći, a uzrok tomu bila je takozvana "savršena oluja" koja se dogodila oko 1177. g. pr. Kr. Homerova priča vrlo je jednostavno mogla biti motivirana upravo tim događajima.

Bibliografija:

Morkot, Robert. The Penguin Historical Atlas of Ancient Greece. London: Penguin Group, 1997.

Peel, Dan, ur. Ancient Greece. Velika Britanija: Future Publising Limited, 2019.